I dok jedni vjeruju u priču Ukrajinca Petra Taginzeva (45) i Kazahstanke Julije Poljakove (25), mnogi, a naročito lovci sumnjičavo vrte glavom pri pomenu dramatičnog susreta ovog dvojca sa medvjedom u regionu oko sela Gurza.
Njih dvoje su, naime, saopštili kako su juče iznajmljenim biciklima iz Virpazara krenuli ka planinama, kad im je na stazi put prepriječio medvjed. U strahu od životinje njih dvoje su su se popeli na drvo, a zvijer je, navodno, kružila oko njih. Potom su telefonirali prijateljima u Virpazaru da njihovu nezgodu prijavi policiji.
Ekipe Vatrogasaca i Uprave policije, pojačani lokalnim lovcima, tragale su za parom koji se izgubio u Šestanima, ali je oko 2:00 potraga obustavljena, zbog noći i izuzetno nepristupačnog terena, jer bi i spasiocima bio život ugrožen ukoliko bi nastavili potragu pješice. Tokom noći su Petar i Julija nekoliko puta zvali Iliju Vukotića, predjsednika Planinarskog kluba „Rumija“ iz Bara, koji je i ranije, telefonom, navodio izgubljenike da pronađu put, ali ovoga puta ni on nije mogao pomoći. I taman kad su ekipe namjeravale da krenu u novu turu obilaska terena, Petar i Julija su se na biciklima pojavili u Virpazaru.
Lovci koje je Portal Analitika kontaktirao u lokalnom udruženju „Rumija“ kažu da na području Gurze, gdje je par navodno vidio medvjeda, „nisu dugo vidjeli ni divlju svinju, a ne toliku zvijer“, te da ovu životinju u regionu Gornjeg Šestana niko nije vidio „posljednjih 100 i više godina“, no ne isključuju potpuno tu mogućnost, iako im se ona čini, kažu, sasvim nerealna.
Istina, pričaju lovci, prije 4-5 godina su razvaljeni pčelinjaci u crmničkom selu Dupilo, i pronađeno nešto što je ličilo na otisak šape medvjeda i izmet pored njega, ali i pored silnog lutanja velikog broja lovaca po šumama Ostrosa, čitave Krajine i Crmnice, niko nikad nije našao bilo kakav trag koji bi upućivao da postoji barem jedna jedinka medvjeda u tom regionu. Uz to, „medvjed se penje na drvo, tako da ta ’zaštita’ u vidu evakuacije u više slojeve drveća, teško pije vodu“, kažu oni.
Ni čovjek čiji je glas bio utjeha mladom paru tokom noći, Ilija Vukotić, nije čuo da je „iko od Šestana ikad pomenuo medvjeda u tim šumama“. On, međutim, ističe činjenicu da gotovo svake druge godine neko zaluta u planinama barske opštine, a da ne postoji adekvatno obučena ekipa za spašavanje.
“Teren na kome su se izgubili je i danju neprohodan, a uz to je nenaseljen u svakom pravcu bar tri do četiri sata do najbližih kuća, što dokazuje sa kakvom su se lakomislenošću uputili na ovaj izlet. Nije rijetko da se avanturisti gube u barskim planinama, a razlog za to treba tražiti na obje strane. Na prvoj su neinformisanost i neozbiljnost turista, neprilagođenost vremenskim i geografskim uslovima, višak adrenalina i sindrom ‘ja mogu sve’, a na drugoj naše greške su slabo markiranje staza, nekoordinisane akcija traženja Policije, Vatrogasaca i drugih, jer nemamo, kao u nekim drugim zemljama, službu spašavanja sa ljudima obučenim u centru. Na nivou Crne Gore bi morali imati nekoliko pasa tragača, u slučaju ovakvih situacija, ili bilo kakvih elementarnih nepogoda, kada se po noći ne može neko naći, a pokazuje znake života, ili je jednostavno zalutao kao ovi nesrećnici noćas”, kaže Vukotić za Portal Analitika.
“Planinarski savez Crne Gore je izdejstvovao da sve opštine u državi potpišu protokol kako će održavati staze koje povezuju Planinsko-primorsku transferzalu koja djelimično prolazi i kroz barsku opštinu, od Paštrovačke gore, Sozine, Sutormana, iza Kunore, Bijele skale, Rumije, Mikulića, preko Lisinja do Lunja. Transferzala je osvježena markacijama, a ostale su samo lokalne staze koje čekaju dogovor Opstine Bar, Planinarskog Saveza Crne Gore i Planinarskog Kluba ‘Rumija’ iz Bara. Da se to obavilo na vrijeme, možda do ovoga ne bi ni došlo”, zaključuje Vukotić.
Ž. Milović
