Za Vlastu Mandić, arhitektu, urbanistu, svestranu ličnost koja je tradiciju Boke Kotorske na poseban način uvela u naše domove, sve što se dešava u Crnoj Gori reflektuje se na njen rodni Kotor, i obratno. Najveći dio svega što se radi nastaje kao posljedica nepoznavanja onoga što nas okružuje. I nepoštovanja, bez ljubavi. A bez ljubavi, kaže ona, nema ni porodice, ni posla.
Ljubav prema Kotoru za nju je način života, što se lako može primijetiti u svemu što već decenijama radi promovišući materijalnu i nematerijalnu kulturnu baštinu tog kraja. Ona taj dio planete, Crne Gore, Boke, doživljava kao „nešto što joj pripada i ona pripada njemu“.
- Dobro je imati saznanje o vrijednostima koje su generacije mukotrpno stvarale u vremenu kada je moral bio strog, život težak, a koje su uspjeli toliko da stvore, nadgrade, da mi danas to baštinimo kao bogato, poklonjeno nasljeđe. To je velika vrijednost, koju treba da revalorizujemo i na tome zarađujemo, a toga nismo svjesni zato što mu prilazimo grubo, bez poštovanja. Kada nema poštovanja prema prirodi, ljudima, zgradama, istorijskom nasljeđu, preostaje vam samo neobuzdana sloboda koja vodi ka devastantnom ponašanju kojeg smo svjedoci, specijalno, posljednjih godina. Bilo da je riječ o obali, gradovima od Bokokotorskog zaliva pa sve do Ulcinja, ta lepeza kulturno-istorijskih vrijednosti, u našoj svijesti i podsvijesti, nije ostavila dovoljno traga, koji bi trebalo da nas mnogo više obavezuje u našem ponašanju – kaže Mandić.
Zemljotres koji je prodrmao ljude: Ona pojašnjava da takav odnos ima korjene u ekonomskom uzletu nakon Drugog svjetskog rata, vremenu komunizma i socijalizma, kada su stare sredine apstrahovane i posmatrane kao „iživljene gradske strukture bez uslova za moderan život“. Tako su stari gradovi zapostavljeni, u njih se nije ulagalo, a i stanovništvo je bilo sve starije. Počela je nova izgradnja neposredno uz sama stara jezgra, sa tendencijom da dezintegriše staru urbanu maticu do neprepoznatljivosti.
- Za stara urbana jezgra je sretna okolnost zemljotres koji se desio 1979. godine. Nažalost, bio je to dobar momenat i zbog toga što je to bilo vrijeme solidarne Jugoslavije, pa su svi učestvovali u izdvajanju sredstava da se gradovi obnove. Ali, bili smo nespremni: bez prethodne evaluacije, nismo imali osnovne urbanističke elemente i podloge - tlocrte zgrada, infrastrukture i drugog, a trebalo je raditi – prisjeća se arhitekta koja je predvodila tim za urbanistički projekat rekonstrukcije i obnove Kotora.
Nemarnost u odnosu prema starim cjelinama nije bila slučaj i kad je Kotor ponovo trebalo učiniti gradom, pa je urbanistički projekat odbranila pred 15 stručnjaka jugoslovenske komisije, i pred UNESCO-vom komisijom.
- Ono što je na kraju vidljivo i značajno, jeste da su gradovi na crnogorskom primorju odlično rekonstruisani, obnovljeni, da su postali pravi biseri koji su dokazali da život ne počinje danas, nego je počeo mnogo prije, i da su sposobni za suživot u savremenim trendovima.
Između valorizacije i devastacije: Sa odlično urađenom rekonstrukcijom, otvorili su se - novi problemi. Naša sagovornica navodi i koji:
- Proces obnove nismo nastavili kroz organizovanu strategiju u pravcu revitalizacije i revalorizacije tih sredina, gradova i objekata. Kada je o Kotoru riječ, dovoljno je osvrnuti se na saobraćajnu infrastukturu koja je gorući problem za kvalitetan razvoj grada, posebno razvoj turizam. Ako Kotor ima 50 ugostiteljskih objekata i 50 suvenirnica, ne možemo smatrati da je to strategija razvoja. Primjera radi na, Trgu Svetog Marka u Veneciji kafa košta oko 10 eura, dok na trgovima UNESCO-vog grada Kotora cijena od euro i po je ista bilo da je pijete u kafani van grada ili na trgu ispred bazilike Svetog Tripuna. Ideja - prijedlog da se svaka čaša ili šoljica kafe označi UNESCO-vim znakom nikako da se sprovede u dijelo – potcrtava ona i dodaje da nam je tek skoro postalo jasno da, nakon materijalne, treba poraditi i na nematerijalnoj baštini.
Realizacija ideja da se nasljeđe što prije ekonomski valorizuje nema još uvijek svoje jasne konture. Sve se dešava spontano, od ideje do ideje, od projekta do projekta. Zbog toga Mandić kao primjere navodi svojevrsnu devastaciju Kotorskog zaliva. Jedan od njih je, kako smatra, počeo dolascima kruzera.
- Turističke agencije su shvatile kolika je atrakcija kruzerom ući u filigranski razuđeni zaliv: to su nevjerovatna uzbuđenja za turiste. Svake godine Bokokotorski zaliv posjećuje sve veći broj kruzera. Ali, to je neka vrsta „zatvorenog“ turizma, jer kruzeri su, u stvari, ploveći hoteli visoke kategorije, koji 24 sata pružaju maksimum usluge i zabave svojim gostima. Programi koje im mi nudimo, sem obilaska grada sa konzumiranjem nekog osvježenja, su sasvim minorni. Hvalimo ostvarivanjem zarade na osnovu kvantiteta, a ne na osnovu kvaliteta naše ponude! Evidentne su i potencijalne štete u našem akvatorijumu. Ogromna snaga motora kruzera već prouzrokuje probleme - zbog velikog pritiska vode na obalu, podvodnog orušavanja i staranja velikog sloja mulja na dnu mora. Ribari se žale da nestaje i riblji fond.
Za nju je takođe neshvatljivo da 35 godina nakon zemljotresa nije ni obnovljeno ni valorizovano utvrđenje San Giovanni (Sveti Ivan) koji suvereno dominira brdom iznad kotorskog Starog grada i predstavlja dio čarobne slike Kotora, bilo danju ili noću kada su bedemi osvjetljeni. Prijedlog da se do vrha tih zidina napravi tunel smatra nelogičnim, vrlo skupim, pa i opasnim:
- Ko će prolaziti kroz te uzane hodnike, prvo horizontalno, pa vertikalno? Koje su posljedice nestanka struje u tunelu, mogućeg zemljotresa - podsjeća Mandić i dodaje da su jednostavna rješenja vrlo efikasna, poput liftova.
Za takvo rješenje, padine brda San Giovanni prema Špiljarima i dalje čekaju da ih se neko sjeti.
Uređenje kotorskih šetališta od Starog grada do zgrade Jadranske straže u Dobroti, kaže, primjer je nedostatka osjećaja za pravu valorizaciju obale „koja ima svoju priču o kapetanima i palatama već skoro 500 godina“: koji su proslavili pomorstvo Dobrote i zavrijeđuju da šetalište nosi ime Obala dobrotskih kapetana.
Divlji ili prefinjeni: Sagovornica Portal Analitika se osvrće i na način dosadašnje promocije Crne Gore kao turističke destinacije.
- Sumirajući sve ljepote – prirodne i kulturne – koje naša država ima, mislim da nije primjeren i pravi naziv u turističkoj propagandi „Divlja ljepota“. To zvuči kao nešto tek sada otkriveno, arhaično, robinzonsko. A mi nismo divlja ljepota - mi smo prefinjena ljepota! Cijela obala je prefinjenost prirodnog stvaralačkog čina i ljudske hiljadugodišnje djelatnosti i istrajnost. To su stari gradovi, morska obala, kule, zvonici, vizure, pejsaži i još mnogo toga.
Mandić podsjeća da je prepoznatljivost Crne Gore upravo u tome što je na malom prostoru mnogo različitih kulturno-istorijskih, ali i brojnih drugih vrijednosti o kojima moramo voditi računa.
- Sjutra, kada neko dođe u „Hilton“ u Podgorici, koji se gradi na ruševinama hotela „Crna Gora“, neće mu biti dovoljno samo da boravi u takvom visokokvalitetnom hotelu. Takvi gosti posjećuju „Hiltone“ po cijelom svijetu, ali treba da stigne, recimo, do Kotora, i vidi ono što samo mi imamo.
Ukusi pravog života: Mandić ističe da najbolje može da govori o sredini u kojoj živi, jer o tome najviše zna. Zato je za nju nevjerovatno da je Kotor „jedini pravi grad u cijeloj Crnoj Gori i urbani centar sa tradicijom“ - danas kategorisan kao obično naselje.
- Ako je mali, ne znači da nije grad. Kad se tako odnosimo prema njemu, kako onda ostalo da poštujemo? Izgleda da su nama, na žalost, u nasljeđe ostavljene tolike vrijednosti, a mi se u tome ne snalazimo.
O tradiciji i nasljeđu kotorskog kraja, podsjeća, temeljno su istraživali, prevodili, pisali veliki stručnjaci poput Miloša Miloševića, Slavka Mijuškovića, Jovice Martinovića, Rista Kovijanića... Iz tih knjiga, dodaje, i sama je mnogo saznavala, učila. Ali, sve su to pojedinačni napori da se promoviše materijalna i nematerijalna baština. Zato se Mandić nada da će neko sve to objediniti i od toga stvarati proizvod koji će se najbolje moći plasirati u turističkoj ponudi.
- Zato sam iskoristila emisiju „Ukusi života“ koju sam vodila na TV Atlas. Smatrala sam da je ta gastro-kultorološka emisija dobar povod da prezentiram sve ličnosti koje ovdje nešto znače. A kakav je to grad, država, ako nemate značajne ličnosti? Predstavila sam skoro 40 uspješnih ličnosti koje imaju nešto da kažu, ali uz kuvanje starih bokeških jela - u pravom životnom ambijentu, u kuhinji, za trpezom koja je oltar porodice i društva. To je bio i pravi način da se vidi kako možemo da valorizujemo i materijalno i nematerijalno blago koje imamo.
I nije samo ta TV emisija način na koji se Mandić bavila i promovisala baštinu, prije svega Boke, a zatim i cijele Crne Gore. Podsjeća da je već više od pet decenija dio tradicionalnog karnevala – kao učesnik i autor scenarija. Takođe, osmislila je i realizovala „Kneževo veče“ – pozorišni turistički vodič kroz Kotor iz XII i XIII vijeka. Šetnjom po trgovima Starog grada, predstaviljala sve tadašnje istorijske ličnosti, koje su govorile o sebi - u prvom licu - i vremenu iz kojega potiču. Događaj bi pratilo i po 350 turista.
- Projekat „Kneževo veče“ sam htjela da predam Fakultetu za turizam u Kotoru, da studenti učestvuju u njemu, da im to bude praksa, ali njima to nije bilo interesantno. Ponudila sam onda dubrovačkoj turističkoj agenciji „Atlas“, koji su to rado prihvatili i za koje sam realizovala još četiri prezentacije projekta – s nevjericom priča Mandić.
Razvoj bez strategije: Ali nam onda, poput pojašnjenja, daje nove primjere izostanka prave valorizacije našeg nasljeđa. Čvrstog je stava da svako ko dolazi u Kotor da nešto radi, i koristi njegovu materijalnu i nematerijalnu baštinu, treba i da ostavi nešto samom gradu. A to će najbolje uraditi ako za poslove, prije svega, uključe i domaće snage.
- Na taj način bi mi valorizovali i ono što je ljudski resurs, jer ga imamo. Ali, niko na tome ne radi. Svima je važnije da im organizuje velike evente sa svjetskim poznatim imenima. A ta velika imena - kako dođu, tako i pođu. Dobro bi bilo da se, recimo, plasira karnevalska kotorska modna manifaktura na Danima visoke mode u Kotoru, ili da se oformi klapa u Perastu, gradu gdje već više od deceniju uspješno radi Festival klapa. Pozitivan primjer je stvaranje dječjeg amaterskog pozorišta u Kotoru, koji već decenijama, pak, organizuje Kotorski festival pozorišta za djecu.
Za ljubav i gušt: I pored svih nedaća, nedostataka, Vlasta Mandić cijeni svoj život potupno ispunjen predanim, amaterskim radom na brojnim kulturnim poljima. Sa klapom „Bisernice Boke“ ima CD i 42 televizijska spota. Posebno je ponosna na knjigu „Bokeška kužina“, za koju je deset godina istraživala gastronomiju brojnih mjesta Bokokotorskog zaliva.
- To je prvi pisani dokument o gastronomiji tog prostora, jer ni u dubrovačkom ni u kotorskom arhivu ne postoje takvi zapisi. S godinama, knjiga će sve više dobijati na značaju – ističe ona.
U svakom trenutku podrška su joj njena porodica „muž koji sve to razumije“.
- Svi mi pomažu kad god treba: uskaču i djeca, i muž, i mama dok je bila živa. Eksploatisala sam ih dosta. Ali, znaju da je to meni velika ljubav.
A na pitanje da li je takva ljubav skupa, naša sagovornica kaže:
- Takve ljubavi jesu skupe, ali su slatke. O nekom materijalnom profitu se, naravno, ne može govoriti; čak sam više i davala. Ali, ako u sve vaše planove ulazite s ljubavlju, nema para koje vam mogu platiti taj kreativni gušt kada se nešto ostvari. Istrajna sam baš zbog te ljubavi koja je stalno prisutna i koja mi je pokretač. Svoju ljubav nikad ne iskazujem i ne potrošim na prvi stepenik, nego je doziram do kraja. A bez velike ljubavi nema ničega – ni porodice, ni braka, ni posla... „ni kopanja, ni oranja“ – dodaje ona.
Zatim se kritički osvrće na aktuelni trenutak u Crnoj Gori.
- Sa svim onim što nam se dešava, mislim da nam ponestaje ljubavi za ovu divnu državu, koja ima uporište u istoriji, i nije „instant država“. Mislim da i ljudi koji vode ovu državu nemaju dovoljno ljubavi za nju, jer bi inače sve bi bilo drugačije. Treba mnogo više iskrene ljubavi i poštenog odnosa da bi osjećaji došli na onu pravu mjeru koja pripada državi.
Budućnost deformisanje svijesti: Mandić kaže da „gubimo vazduh“ pred svime što nas je našlo, i da je istrajnost – koja je godinama Crnu Goru držala i održala - uništena novim stilom života, kome je pogodovala prodaja nekretnina. Bio je to Damoklov mač za sve, jer su „ljudi prodali imanja koja su im đedovi stvarali stotinama godina. Ljudi su odjednom dobili ogromne pare, a nisu znali što će s njima, pa su kupovali stanove i džipove“. I sada je sve to obezvrijeđeno.
- Lično, za sada, ne vidim neko zeleno ostrvo, jer je to uhvatilo maha. Svijest nam se deformisala i više niko neće da zasuče rukave da radi, da se vrati na selo, mada i tu - na sreću - ima ljudi entuzijasta.
Iako sve ne izgleda optimistično, Mandić se uzda u neke nove generacije, koje će biti bolje, temeljnije, progresivnije.
A možda će neka od njenih brojnih ideja, uz ljubav nekih novih generacija, pronaći pravi put i početi da valorizuje našu beskrajnu riznicu kulturne baštine, pa ćemo u Evropu ući prepoznati po svojim vrijednostima.
Kristina JERKOV
Foto: privatna arhiva
