Poslije svetkovine lakše je govoriti i o teškim stvarima. Koristim priliku da se izjasnim post festum. Zadovoljstvo pripadanja malim narodima ima samo jedno ishodište: da se tako mali možete ogledati sa velikima i najvećima, i parirati im. U nas se veli - Ne rađaju se mali no nevaljali!
Istorijski kod opstajanja: Neđe iz tog miljea dopro je do savremenih sportskih generacija, genetski kod o neuzmicanju. Ni pred kim. Ta karakterna osobina preuzeta je kao dio slave svojih predaka. Preuzeta je na mirniji način dokazivanja, ali ne s manje kondicije i vjere u sebe. Crna Gora nikada nije razmišljla o veličini i moći protivnika. Sama pomisao na to isključila bi je iz šanse za život, a kamoli za pobjedu. Okalili su je vječiti turniri na život i smrt, koje su joj zakazivali izazivači-silnici, bezmalo čitav milenijum. Ponekad je i ona izazivala. Ponekad je bila i nemoćna, ali nikad jadna. Od tih bojnih turnira uglavnom nije ostalo ništa osim pobjeda. Da nije pobjeđivala trag bi joj se zatro. To je njen vječiti kalendar i za ubuduće.
Međutim, tu jedna velika karika nedostaje. Ne znamo kako su se spremali, kakvi su im bili bojni treninzi, ko su im bili sparing partneri, a ko učitelji u vježbanju duha i tijela i otkud im nepresušni vis vitalis.
Jedva da je ostao po neki trag kako su se Crnogorci spremali za svoje vječite turnire. Srpski slikar Paja Jovanović ostavio je likovni dokaz Mačevanje (ili Prvi čas mačevanja). Slika je toliko izazvala Evropu da mu je obezbijedila prodor na tlo Velike Britanije i stalnog galeristu u probirljivom Londonu. Na slici otac obučava bosonogog đetića s mačevima u obje ruke. Aktiviranje obje ruke ište naročite vježbe, jer su samo na taj način mogla nadomjestiti oskudica vojnika. A dvije ruke na istim ramenima su udvostručavale broj ratnika. Ista oskudica nas prati i danas, u sportu! Zato je Jovanovićeva slika o crnogorskoj borilačkoj nastavi u krugu porodice izazvala Evropu. Đetiću sparinguje, sjedeći na tronošcu, odrastao čovjek, dok su posmatrači vjerovatno rodbina. Sliku je autor radio u nekoliko varijanti, jer je motiv zadivio galeriste. Slika multiplicira značenje, a suština je - mač je borba prsa u prsa pa ko šta ponese, jedan pretiječe! Đetića pripremaju za tu činjenicu. Zato je Mažuranić konstatovao: „Tko je junak na ždrijelo, na ždrijelo junak tko je!’Iz kuće pravo na bojište. Nema kasarne, nema oficira za poduku, nema vojnog poligona, nema ničega osim svijesti i savjesti o svojoj zemlji. S praga na poprište.
Iz snage duha u najžešćim okršajima ponekad je izbijala i duhovita hrabrost. Norveški oficir, legionar i putopisac Henrih Angel opisuje primjer crnogorskog vojnika-trubača-značara, koji trubnim znakovima po naredbi komande usmjerava bitku. U Veljem ratu (1876-78) na bojištu u okolini Spuža, Crnogorac prerušen u neprijateljskog vojnika upada u redove protivnika koji napreduje i trubnim znakom komaduje povlačenje. Iako iznenađeni komandom, jer imaju inicijativu, neprijatelj se povlači, a Crnogorci idu u kontranapad i pobjeđuju u okršaju. Vladimir Bronevski, ruski pomorski oficir i putopisac, učesnik u crnogorskom ratu protiv Napoleona zaključuje, da bi crnogorska narodna vojska, od samo 100 hiljada, pobijedila svaku regularnu evropsku armiju. Nenadmašni su strijelci sa tla i nepobjedivi na tlu s mačem prsa u prsa. Moramo mu vjerovati! Bio je činovnik carskih armija.
Sportski duh pobjednika: Otuda smo možda u ručnim sportovima, kao savršeni strijelci, u vrhu Evrope, a u vaterpolu i mimo nje. U nekima jedva da imamo reprezentativnu ekipu sa neophodnom rezervom, a pobjeđujemo svjetske i olimpijske šampione, koje ne znaju šta će sa viškom najboljih. Za razliku od onih starih vremena danas Crna Gora srećom ima sopstvene instruktore, visok rejting i svjetski glas...
A za stas naših sportista ne brinimo. Stasiti su kao ijedni, i kao da su sišli sa slika francuskog slikara Teodora Valerija. Mimo svijet smo iz ovolikog gnijezda. Samo da mi iz medija ne pretiječemo njihove sposobnosti. Puštimo ih da biju svoje bitke bez javnog pomamljivanja. Kad smo u vaterpolu pomislili da smo bolji od Grka izgubili smo. Kad su Srbi pomislili da su favoriti pobijedili smo ih. Kad su lakomisleni ubijedili naciju da Mađari nijesu ono što su, zaostali smo. Jedino su neposredni borci u vodenoj areni bili umjereni.
Sport u svijetu više nije igra već privredna grana. Njemci proizvode igrače kao što proizvode mercedese ili audije. Englezi to rade odavno. Amerikanci su preteče. Crnogorski sportisti, materijalno oskudni, rezultatima bogati - još igraju srcem! Elita su na međunarodnom nivou u mnogim sportovima, ali su ovđe, doma, u dno nogu lokalnoj novokomponovanoj eliti. Ta elitna grand parada ih laže: evropski uslovi, domaći stanovi, olimpijski bazeni... Sve je potopljeno u šarenoj laži, a samo su naši dični vaterpolisti opet isplivali i uzdigli nas do svjetski visina. Đe gođ odu, oni su naša putujuća ambasada.
Domaće patriote: Na kraju, u sve su se umiješali i „leteće patriote”, pa ’’Montnegroairlines’’ daje saopštenje: ’’U želji da budemo dio pobjedničkog tima, ovim putem izražavamo želju i uvjerenje da će naši zlatni momci osvojiti prvo mjesto, koje njima i našoj državi i pripada."
E žalosti, oni ne razlikuju navijački od pobjedničkog tima. Kako će ga razlikovat kad ig drže na budžetu kao čardak ni na nebu ni na zemlji. Meću se u prvu postavu iz magareće klupe, kupeći saputnike iste svijesti za Barselonu. S bračnim drugovima i velikim dugovima leteće firme, ukrcavajuju se bez ijedne pare na državni aeroplan. Bože bleskastog li „patriotizma” i još šašavijeg saopštenja... Idu da vrate pobjednike! A ko će vratiti „leteće patriote”? To su oni koji niđe nijesu stigli o svom trošku, a o državnom svuđ. „Snimak” se ipak dogodio i njegov duh se replicira u sveukupnoj koaliciji na vlasti. Sramota je da su takvi u vrhu bilo čega, a kamoli državnih institucija.
Kad tako lako letite u patriotizam - spuštite se na zemlju i dajte šampionima svoj stanove jer ste ih manje više svi duplirali.
Za nas obične navijače jedina i prava utjeha je, što Crna Gora ima prije svega reprezentacije morala, pa onda sporta, a vartepolisti su primjer na najvišem nivou. Ovo će se ponavljati sve dok budu imali bolje uslove oni koji prate od onih koji pate... a pobjeđuju! Svaka vam čast - ne za medalju - nego za Moral. Vaterpolo naša snaga!
Komentari ()
