Poznati crnogorski književnik Branko Banjević, jedan od osnivača Matice crnogorske, Crnogorskog PEN centra i brojnih kulturnih institucija, smatra da je ključni problem reforme crnogorske kulture i društva nedostatak obrazovanog kadra u prosvjeti, sposobnog da vaspitava nove generacije.
- Najveći nedostatak savremene Crne Gore je prosvjetni sistem. I to je najteži izazov koji Crna Gora mora da savlada. Kadar u školama je vaspitavan na stari način; uglavnom u jednom političkom sistemu i mi treba da formiramo novi kadar. Ali, nemamo institucije koje taj profesorski kadar pripremaju. Crna Gora treba da shvati da je najhitniji i najbitniji zadatak vaspitati mlade ljude. Ne vaspitavati ih ideološki, praviti od njih robote, nego privesti ih svjetskom nivou pameti, privesti ih onome što je neophodno Crnoj Gori da bi napredovala – to je mogućnost da usvajaš svjetske rezultate i to je mogućnost da afirmišeš svoje rezultate po svjetskim kriterijumima. E, to Crna Gora nema! Može se napraviti najveća fabrika, može se ukinuti fabrika, ali izgradnji školskog sistema mora se dubinski pristupiti. Taj pristup nije zaživio u Crnoj Gori, kaže Banjević u razgovoru za Portal Analitika.
ANALITIKA: Sedam godina od nezavisnosti Crne Gore; puna su nam usta EU i euroatlanskih integracija. Reklo bi se: znamo đe idemo, ali - znamo li ko smo na tom putu, imamo li definisane kulturne i opštedruštvene vrijednosti?
BANJEVIĆ: Crna Gora je napravila veliki korak, uslov svih uslova: izborila je nezavisnost. Bez toga ne bi imali identitet, takoreći - ne bi postojali. Sve društvene, političke i kulturne snage koje su dovele do toga imaju ogromnu zaslugu pred crnogorskom istorijom jer su Crnu Goru vaspostavile iz nepostojanja – dovele je do postojanja kao države.
Ali, Crnu Goru nije lako obnoviti iznutra, jer stotinu godina nije imala svojih institucija. Društvena svijest se stvara preko svojih institucija – preko školskog sistema, naučnih institucija, preko kulturnih institucija… sve to Crna Gora nije imala. Ovdje su druge politike, drugi interesi popunili prostor – donijeli su svoje udžbenike u škole, donijeli su svoje viđenje istorije, svoje ekonomske interese ubacili su ovdje kao interes ovog prostora.
Istina, poslije suverenosti, vlast Crne Gore, bez obzira koliko htjela, koliko se zalagala, objektivno nije mogla napraviti brze korake na planu kulture, prosvjete, obrazovanja - nije se mogao tako brzo popuniti decenijama stvoreni prazni prostor.
ANALITIKA: Neke su promjene napravljene, konačno se uči dio crnogorske istorije koji se nikada nije učio, poput komitske tragedije ili urušavanja Crne Gore 1918. godine. Ali, postoji li uopšte konzistentna državna strategija kada je riječ o identitetskim pitanjima?
BANJEVIĆ: Vidite, uveden je crnogorski jezik, formiran je Institut za crnogorski jezik, renovirani su u značajnom dijelu školski programi; mnogo se radi na modernizaciji svijesti u Crnoj Gori…
Ali, nije lako - promijeniti kadar! Crna Gora nema svoj kadar u školama; naš kadar u školama - čast izuzecima ili nekom procentu ljudi u školstvu - nije na nivou zahtjeva da Crnoj Gori treba jedna moderna samosvijest koju čine naše kulturne vrijednosti; spojene istorijske i svjetske vrijednosti. U našem obrazovanom čovjeku mora da živi taj spoj vrijednosti - naših i svjetskih - da bi mogao da obrazuje mlade generacije. Mi nemamo kadra koji može da obrazuje mlade generacije i pored napora, velikih, koje ulaže država i Ministarstvo prosvjete da se modernizuju programi.
ANALITIKA: Govorite o nedostacima prosvjetnog sistema u Crnoj Gori?
BANJEVIĆ: Da. Najveći nedostatak savremene Crne Gore je prosvjetni sistem. I to je najteži izazov koji Crna Gora mora da savlada. Rekao sam već, ali ponoviću: kadar u školama je vaspitavan na stari način; uglavnom u jednom političkom sistemu i mi treba da formiramo novi kadar. Ali, nemamo institucije koje taj profesorski kadar pripremaju. Crna Gora treba da shvati da je najhitniji zadatak vaspitati mlade ljude. Ne vaspitavati ih ideološki, praviti od njih robote, nego privesti ih svjetskom nivou pameti, privesti ih onome što je neophodno Crnoj Gori da bi napredovala – to je mogućnost da usvajaš svjetske rezultate i to je mogućnost da afirmišeš svoje rezultate po svjetskim kriterijumima. E to Crna Gora nema! Može se napraviti najveća fabrika, može se ukinuti fabrika, ali školskom sistemu mora se dubinski pristupiti. Taj pristup nije zaživio u Crnoj Gori.
Pa - evo - imate Filozofski fakultet u Nikšiću koji ne sprema, ne stvara takav kadar; fakultet koji je protiv crnogorskog jezika – to je sve nešto što ne služi modernoj pameti crnogorskoj.
ANALITIKA: Upravo zato pitanje o državnoj strategiji. Mnoge crnogorske institucije, koje ste i Vi stvarali - počev od PEN centra, Matice crnogorske, CDNK – su nevladine organizacije, bez stalnih izvora finansiranja i zavise pretežno od od entuzijazma ljudi koji tamo rade. S druge strane, crnogorska država finansira institucije, kao što je CANU, koje nijesu u stanju da kadrovski sprovedu zahtjevne projekte koji bi trebalo da podižu nivo kulturnih i društvenih vrijednosti u Crnoj Gori. Zar se tako može njegovati ono što se - na žalost: samo u teoriji zove - crnogorska kulturna baština?
BANJEVIĆ: Pa, postoji zaostajanje, raskorak između potreba Crne Gore i stvarnoga stanja. Vidite, kultura se služi dugoročnim kriterijumima, a politika se služi dnevnim kriterijumima. U stanju u kom je Crna Gora, državna politika izgleda da je prinuđena da pravi kompromise sa određenim partijama, grupama, sa naslijeđenim stanjem. Mogu to da razumijem, ali kriterijum kompromisa ne može se prenostiti na kulturnu i prosvjetnu strategiju Crne Gore. Ako se taj kompromisni partitokratski metod prenese na državnu strategiju u kulturi, onda se strategija - uništava. E, sad, mnogi ljudi kod nas ne prepoznaju tu razliku. Politika mora - kad je o kulturi riječ - da strateški prilazi kulturi - svemu što stvara modernu svijest i samosvijest u Crnoj Gori.
Zadržale su se institucije, jednu ste i Vi pomenuli, koje nijesu na nivou zahtjeva, naprotiv. Mnoge institucije stvarane su, ne po vrjednosnom nego po političkom kriterijumu. I to tuđem kriterijumu, koji je u tom trenutku bio ovdje nekome koristan i interesantan. Treba li crnogorska politika da se oslobađa toga? Treba. Politika koja će da vodi strategiju brzog razvoja Crne Gore mora da se oslobađa nametnutih tuđih ideja.
Želim da se Crna Gora toga što prije oslobodi, ali to nije moguće ako nemate svoj kadar; možete koliko hoćete iskati promjene, ali ste sapeti kadrom koji je školovan na drugi način, pripremljen na drugi način, za druge, tuđe, potrebe. Kritičan sam prema vlasti kad je u pitanju kulturna strategija, ali ne mogu tu biti nerealan.
ANALITIKA: Koliko u svemu tome Crnoj Gori pomažu savjeti sa strane, iz EU? Čini mi se da je upravo evropski zahtjevi na liniji ultimativnog postizanja crnogorskog konsenzusa, kada je riječ o identitetskim pitanjima. Kako postići društveni konsenzus; da li je to uopšte moguće kada partije kolo vode?
BANJEVIĆ: Evropa traži građansko stanje u Crnoj Gori; Evropa zahtijeva kompromise da bi te primila u “evropski klub”; da bi otvorila vrata, da bi te puštila da ideš putem prema njoj, Evropljani traže građanske kompromise.
Mogu to da shvatim kao nekakvu potrebu da se ovaj balkanski prostor emancipuje; i sam za to da se svakome uvaži pravo da dođe do svijesti o sebi i sopstvenoj ulozi. Čini mi se, ipak, da mnogi ovdje, baš kao i mnogi iz Evrope ne razumiju - ne mogu se praviti kompromisi sa onima koji su protiv postojanja Crne Gore, protiv kulture crnogorske, protiv jezika crnogorskog. Kako praviti kompromise s njima; može li Evropa praviti kompromise sa onima koji su protiv Evrope?
Crna Gora je u specifičnoj situaciji, jer je bila dugo politički i kulturno okupirana, dugo u kolonijalnom položaju. Te snage, nosioci ideja kolonijalne, okupatorske politike – direktno ili indirektno i danas žive u Crnoj Gori. Mislim da je jako dobro, jako važno da crnogorsku budućnost, što politika ne vrši pogrome nad tim ljudima, što im se ne sveti. Ali, nije dobro da pravi kompromise oko toga kakvi će biti školski programi – tu se ne mogu praviti kompromisi.
ANALITIKA: Da li su truli, neprirodni kompromisi ključni uzrok zbog čega crnogorski jezik nije zaživio gdje bi trebalo da zaživi – u državnim institucijama, javnim ustanovama?
BANJEVIĆ: Crnogorski jezik je jači od odluka institucija, crnogorski jezik živi u narodu i uvijek je živio. Njega nije mogla uništiti ni velikodržavna, anticrnogordska politika. Vidite, 1929. godine zabranjena je upotreba crnogorskog jezika, morali ste da govorite i pišete ekavski. Ako je đak napisao ijekavski neku riječ ili rečenicu za kaznu je isključen iz škole. Vi ste mladi i ne znate kroz što je sve prolazila Crna Gora, kroz kakve faze. Ekavski je bio uveden između dva rata i tek se 1936/37. godine počelo vaspostavljati neko normalnije stanje u školama.
Nažalost, i danas se se pogrešno prilazi pitanjima jezika. Političari ne mogu prilaziti jeziku sa politikantskih stavova, ni sa dnevnopolitičkih stanovišta ili uskopartijskih. Jezik je samo biće naroda, u jeziku sve postoji što je u narodu postojalo. Jezik su živi stratumi kao u biologiji: sve je pohranjeno, sve je sačuvano; jezikom se treba baviti na lingvistički način, ne mogu se politička ubjeđenja prenositi na jezik. Partije koje hoće da partitokratski rješavaju stvari, samo hoće da se ime jezika u Crnoj Gori uvede po procentu kojim se određuje neka partija, odnosno kojim se njeni sljedbenici određuju nacionalno.
To je antilingvistički pristup - politikantski, partijski pristup. U Srbiji svi govore u školama srpskim jezikom, u Hrvatskoj hrvatskim jezikom, u Crnoj Gori crnogorskim, bez obzira na partijsko opredjeljenje i ideološko opredjeljenje Ne može se uvoditi drugi kriterij u lingvistiku. Lingvistika je nauka koja je vrlo osjetljiva. To mnogi političari u Crnoj Gori ne razumiju, misle politikantski o jeziku; ne shvataju, ne znaju - i ne moraju da znaju jer time ne treba da se bave! Pitanjima jezika treba da se bavi nauka o jeziku, a tu su stvari jasne: naš jezik, jezik Crnogoraca, Srba, Hrvata, Bosanaca je u lngvističkom smislu jedan je jezik; to je jedan jezik u gramatičkoj ravni. No, pored te gramatičke strukture postoji druga - sociolingvistička struktura.
ANALITIKA: Što to znači?
BANJEVIĆ: Kažem, istovjetna je gramatička struktura. I dobro je što je tako, da se bolje razumijemo, kulture su nam bliže, lakše se obrazuju naši ljudi.
Vidite, na toj zajedničkoj osnovi izgrađuju se posebnosti. Istorijski put srpskoga naroda, njegovi dodiri - kulturni, ekonomski, njegovo stanje istorijsko - odraženo je u njihovom jeziku. To je ta sociolingvistička ravan, koja je nacionalna. Ponavljam: po osnovnoj lingvističkoj strukturi naš je jezik jedan, ali po sociolingvističkoj strukturi koja podrazumijeva tu dijahronijsku liniju – dakle: istorijsku liniju u koju je uključeno sve što je jedan narod iskusio i sve ono kroz šta je prošao – izdvajaju se osobine nacionalnog jezika. Ne mogu da zahtijevam od Srba da nivelišu svoje sociolingvističke karakteristike prema crnogorskom stanju. To bi značilo uništavanje njihovog istorijskog puta. Niti mogu da tražim da mjere svoj nacionalni jezik crnogorskim iskustvom, niti da ga prilagode!
Ali, od Crnogoraca se traži da se mi odreknemo tog dijela nacionalnog identiteta koji se izražava u jeziku, da se prilagođavamo nekom drugom. To je nemoguće u lingvistici, to je atak na jezik. Naš zajednički jezik ima to četvoronacionalno bogatstvo i svak u osnovnu, zajedničku lingvističku strukturu unosi ogromno autohtono iskustvo – posebne jezike. Što bi se desilo da u ime crnogorskog jezika poništimo srpski, hrvatski, bosanski identitet jezički? Osiromašili bi jezik!
ANALITIKA: Otkud onda priče o stvaranju vještačkog crnogorskog jezika? motivisane?
BANJEVIĆ: To su politikantske priče onih koji su dominirali prostorom i žele da i dalje dominiraju; da ukinu jezik na ovom prostoru, ukinu svaki identitet naroda koji žele da pokore. To nije slučaj samo sa imperijalnim težnjama prema crnogorskom društvu, narodu i teritoriji, to se dešava u mnogim djelovima svijeta. Znate, Taras Ševčenko je napisao prve pjesme na ukrajinskom jeziku - pa je deset godina prognan u Sibir! Ruski nacionalisti nisu priznavali ukrajinski jezik. Najveći ukrajinski pjesnik je robovao zato što je pisao ukrajinskim jezikom! U Evropi to nije izuzetak…
Ali, ne zanima mene politika, već istina o jeziku, kulturi; zanimaju me vrijednosti koje se zasnivaju na naučnoj, kulturnoj i istorijskoj istini.
ANALITIKA: Govorimo o tome koliko smo nesvjesni sebe. Ovo je godina obilježavanja 200 godina od rođenja Njegoša. Da li je suštinski Crna Gora Njegoša stvarno razumjela, da li ga danas zna pročitati?
BANJEVIĆ: Njegoš je apsolutni pjesnik. Ne govorim to kao Crnogorac, nego kao pjesnik. Da, Njegoš je apsolutni pjesnik, preko toga se ne može biti pjesnik i Crna Gora je imala sreću da takvog genija rodi, da ga iznjedri, da taj čovjek sintetiše sve naše vrijednosti u svom djelu. Nije problem kako ćemo ga shvatiti; njega treba čitati, njega treba doživljavati. Ali, da bi ga čitao, da bi ga doživljavao, treba pripremiti ljude na to – stari Crnogorci su ga svi potpuno razumjeli u jednoj ravni; danas ova đeca naša ga ne razumiju niti jezički ni u drugim, ogromnim i vrijednim, naslagama njegovog djela. Zato đecu treba vaspitavati da mogu da čitaju svoje nasljeđe.
Kakva je danas zloupotreba Njegoševa! O tome želim da govorim i to od ljudi koji treba da znaju. Mnogi danas govore da je Njegoš antimuslimanski pjesnik, da je Njegoš pjesnik mržnje, da je Njegoš pjesnik koji je iza ovoga vremena, kojega ne treba učiti. Vidite, to je najveća podvala Njegošu i Crnoj Gori koja se može danas dogoditi!
Kao genijalan pjesnik, on govori o vremenu o kome govori na način koji je objektivan. U Gorskom vijencu govore ličnosti, to je zaoštreno vrijeme kad propada jedan feudalni otomanski sistem, kada postoje snage koje hoće da održe taj sistem, ali postoje snage koje se bore protiv tog sistema i Njegoš daje njihovu logiku, daje tim ličnostima da govore sa tih svojih, autohtonih pozicija. Danas podmeću Njegošu; tvrde da je Njegoševo mišljenje samo ono gdje jedna ličnost osporava drugu ličnost. A Njegoš kaže: “Laktom vjere glupost čojka mjeri”. Veli pjesnik da nije vjera osnovna vrjednost čovjekova, nego etičnost, vrijednost čovjekova. Moralna vrijednost, intelektualna vrijednost je ono što čovjeka čini čovjekom. Njegoš - ne samo da ne negira islam kao vjeru - nego je odu preko svoje ličnosti islamu napisao. Nijedan pjesnik nije toliko glorifikovao Carigrad i islam ko Njegoš:
“O Stambole, zemaljsko veselje/ kupo meda, goro od šećera/ banjo slatka ljudskoga života/ đe se vile u šerbet kupaju/ O Stambole, svečeva palato/istočniče sile i svetinje/Koji oltar bliže nebu stoji/ bog iz tebe samo begeniše/ črez proroka sa zemljom vlada….”
E, sad bi neznaven čovjek rekao da Njegoš negira hrišćanstvo i to u ime islama! Niti čini jedno, niti čini drugo, nego daje tu zaoštrenu situaciju i predstavlja ljude na jedan genijalan način. U tome je najveća zloupotreba i podvala Njegošu: veliki pjesnik je iznad dnevnih politika i toga kako oni žele da ga predstave. Zamislite Šekspira kad bi predstavljali da misli ono što misli Jago–spletkaroš? Je li Šekspir Jago, ili je Šekspir neka druga ličnost - kralj Lir? Šekspir nije ništa od toga - Šekspir je pjesnik koji daje ličnosti, karaktere, ne identifikuje se veliki pisac sa onim što neka ličnost njegovog djela kaže...
ANALITIKA: Što je pozadija zloupotrebe Njegoša?
BANJEVIĆ: Podmetanjem Njegošu da misli ono što misli neko njegovo lice; namjera da ga proglase mrziteljem je želja da se oslika Crna Gora kao genocidna tvorevina; da njeno nasljeđe prikažu kao genocidno, što nije istina. Crnogorsko društvo je bilo tolerantno društvo. Sveti Petar kaže: “Vrata crnogorske slobode su otvorena svakome ko hoće slobodu i ovo je slobodno pribježište za sve one koji hoće slobodu. Onaj Crnogorac koji to ne razumije nije Crnogorac i nije dostojan slobode”.
Prema tome, crnogorsko društvo je bilo građeno na moralnim osnovama, slobodni ljudi koji su izgradili moralni sistem koji se zvao čojstvo i junaštvo. Po tom sistemu su mjereni ljudi, a ne zaboravite - pa mi to pripišite da sam nacionalista – Crnogorci su slobodni ljudi još od Crnojevića! U Crnoj Gori praktično nema feudalnog sistema, ima razlike u bogatstvu, ima razlike u posjedu, ali nema feudalnog sistema iako je Evropa tog doba feudalna
ANALITIKA: Koliko je današnja Crna Gora daleko od tog ideala o slobodi?
BANJEVIĆ: E, slobodni Crnogorac je svim sredstvima unutrašnjim i spoljašnjim razgrađivan. Taj slobodni Crnogorac je ubijan, ubijana je sloboda u njemu, za sto godina zadnjih, jer da bi se moglo raditi što se hoće na ovom prostoru, trebalo je uništiti u čovjeku tu naslijeđenu slobodu. Trebalo je uništiti slobodnog čovjeka u čovjeku. Svi sistemi koji su djelovali na ovom prostoru i koji su htjeli ovdje da vladaju, prvo su uništavali tu slobodu u čovjeku
ANALITIKA: Govorite o imperijalnim projektima sa strane, ali i domaćim političkim idejama?
BANJEVIĆ: Sve je to povezano, sve je uništavalo slobodu u čovjeku. Slobodnog čovjeka kad uništiš možeš da radiš šta hoćeš. Jer, treba da znate: bez slobode nema odgovornosti. Ne može biti rob odgovoran, odgovoran je samo slobodan čovjek za ono što kaže, za ono što čini. Samo sloboda podrazumijeva odgovornost, a odgovornost je teška stvar jer čovjek na svakom mjestu mora biti čovjek, mora na svakom mjestu činiti ono što bi želio da i drugi tebi radi, a to nije lako u životu. To je muka… Slobodni čovjek je uvijek raspet i pred tim zadatkom odgovornosti ljudske.
ANALITIKA: Zar Crnogorci nijesu sebi oduzimali slobodu, počev od 1918, pa i 1988. godine? Lako su primali te ideje koje su im oduzimale slobodu…
BANJEVIĆ: Da, ali Crnogorci skokovito pokazuju svoje lice slobode. Eto, 13. jula 1941. godine Crnogorci su pokazali veličanstveno postojanje slobode u ljudima i u narodu; oprli su se strašnoj nemani fašizma. To je bilo jedinstveno, u Evropi je to jedini opštenarodni ustanak. E, to su Crnogorci izveli. Bez te slobode koja je živjela - makar i oštećena u Crnogorcima - to se ne bi moglo izvesti. Ko se digao 1941? Slobodni narod, vođen potrebom za slobodom, nacionalnom slobodom, za socijalnom koja je bila, na razne načine i kroz razne mehanizme, ugrožavana zadnjih sto godina. Progovorila je ta nataložena želja za slobodom iz crnogorskog naroda 13. jula 1941. Po tome je to veličanstveni događaj u crnogorskoj istoriji, jedan od najvećih antifašističkih događaja što se tiče naroda u Evropi.
ANALITIKA: Bolji smo kada se kad se borimo za čovječanstvo ili kad ratujemo za spas države. Ta nam hrabrost baš nije imanentna u građanskom smislu, mislim na glasnost političke pobune, počev od kraljevine, komunizma do danas… Brinu li Crnogorci za obične Crnogorce?
BANJEVIĆ: Nije to baš tako crno-bijela slika. Solidarnost u Crnoj Gori je uvijek postojala. Crnogorsko selo nikada nije, u sociološkom smislu, selo kmetske, ropske seoske proizvodnje... Znate, ako nekom izgori kuća – svi mu naprave kuću; ako nekome vuk izbuca stado - svak da po ovcu; nijesu ostavljali čovjeka samoga. Tu su se đeca učila tradiciji i čovjek nije bio sam, čovjek kao društveno biće imao je taj kontekst društveni koji ga je držao, koji ga je pomagao, koji mu je stvarao i svijest, učio ga i ljudskosti i tradiciji.
Dakle, nijesu Crnogorci bez tog osjećaja za solidarnost. Pitanje je izazova života u modernom vremenu. Problem je što zakoni tržišta danas hoće da se predstave kao vučji zakoni. Mislim da ti ekonomski zakoni, ma koliko djelovali, moraju imati ovu ljudsku dimenziju i socijalnu dimenziju u našem društvu. Pogotovo u malim sredinama kao Crna Gora.
Problem je naš doživljaj modernosti savremenog društva. Ako moderno društvo u Crnoj Gori ne bi imalo socijalnu dimenziju - ne bi bilo ljudsko, ne bi imalo ljudski lik. Ne postoji valjda tržište da bi se gomilao novac, nego se radi u cilju napretka prostora i napretka ljudi. To mora biti pravac Crne Gore u vremenu koje slijedi.
Draško ĐURANOVIĆ
