Mariju i Nedu možete naći u hladovini bašte jedne zabjelske zgrade, i to svakim danom od 13 do 22 časa. Osim ako ne uzmu slobodan dan i pođu sa roditeljima na more. Devetočasovno radno vrijeme im ne pada teško jer, kako kažu, uvijek ima neko da ih zamijeni, a i njihovi drugari se igraju u blizini, tako da uvijek mogu da usluže kupce.
U njihovoj “radnji”, napravljenoj od starih kutija, paleta i jednog stola, na kojima su artikli poređani pedantno, mogu se naći stare knjige, ali izuzetno očuvane, igračke, nakit, video igrice, filmovi i slične stvari. Kažu da im najbolje prolaze igrice i filmovi, koje daju u pola cijene od one koju su njihovi roditelji svojevremeno izdvojili za njih.
Osim njih dvije, u ovaj mali „biznis“ uključena je i Nedina sestra, koja im pomaže kada se „radnja“ otvara i zatvara jer, kako kažu, sve te stvari treba iznositi svaki dan. Ona im pomaže i kada žele da se neko vrijeme druže i igraju sa drugarima ispred zgrade ili u školskom dvorištu, ili da igraju lastike.
Zaradu ne troše do septembra, kada naprave „završni račun“ i novac podijele, mada ga, kažu, uglavnom potroše na kolače ili bioskop. Radosno ističu kako je ova nedjelja bila uspješna i donijela im 20 eura za samo pet dana.
Da im se preduzetnički duh razvija u pravom smjeru, govori i njihovo poimanje konkurencije i potrošača. Naime, na njihovom „štandu“ je istaknuta tabla „Ne primamo reklamacije“, koju su morale da naprave zbog čestih situacija sa kupcima. Kažu dešavalo im se da neka djeca kupe časopise i knjige koje prodaju, zatim ih pročitaju i požele da vrate. Isto se dešavalo i sa igricama i filmovima, koje su presnimavali.
Sa konkurencijom su se isto srele, jer je bilo situacija i dana da i djeca iz njihove zgrade, kao i komšije iz susjedne, požele da „otvore“ radnje. Tada im zauzmu mjesto, te onda ove dvije najbolje drugarice, moraju prije svih da izađu i počnu sa prodajom, kako bi imale dobro i vidljivo „prodajno mjesto“. Dešavalo im se i da se drugi prvo upoznaju sa njihovim cijenama, pa onda svoje artikle prodaju u pola cijene. Tada i one spuste svoje cijene.
Nije ovo jedini način zarade i dopune džeparca. Neda i Marija prodaju i svoje udžbenike, na sajmu koji se organizuje u Delti. Ističu da novcem dobijenim prodajom korišćenih udžbenika ne mogu kupiti nove, ali da mogu kupiti sveske, pribor i još neke sitnice potrebne za novu školsku godinu.
Na kraju sa osmjehom dodaju da imaju podršku svojih porodica, te da takođe uživaju u načinu na koji provode dio svog ljetnjeg raspusta. Ove vrijedne djevojčice, primjer su „ženskog preduzetništva“ koje se treba podsticati.
K. ĆETKOVIĆ
