Balansiranje koalicionog rebalansa

 

Rebalansa budžeta nije bilo, Vlada Mila Đukanovića nije pala i rasplet koalicione drame se odgađa za - jesen.

Šahovskim rječnikom govoreći: koji trenutak prije pada vremenske zastavice Radoje Žugić je kovertirao potez u komplikovanoj poziciji sa mnogo figura na tabli. Čini se da čak ni ministar finansija u ovom času ne zna kako će izgledati prijedlog novog najavljenog  rebalansa u oktobru kada počinje jesenje zasijedanje Skupštine Crne Gore.

Jedno je ipak izvjesno: iznuđeni potez u posljednji čas ukazuje da je vrh DPS-a prihvatio realnost - pokušaj rasplitanja čvora dugova u trouglu KAP-država-EPCG nema podršku SDP-a, a time ni većinu glasova u parlamentu. Proteklih je dana bilo brojnih, direktnih i indirektnih pregovora po raznim nivoima koje je vrlo strpljivo vodio Svetozar Marović, ali Krivokapić nije odstupio ni za korak: dosljedno odbijajući i amandmane da se iz rebalansa izbaci priča o dugovima prema EPCG, socijaldemokrate su javno demonstrirale protivljenje temeljnim pravcima ekonomske politike Đukanovićeve Vlade.

Iako prema slovu Zakona o budžetu rebalans budžeta automatski ne vodi obaranju vlade, u prvim reakcijama nakon Žugićevog povlačenja prijedloga čelnici opozicije požurili su da najave - nove izbore.  Nebojša Medojević iz Demokratskog fronta ih vidi kao „jedini izlaz iz političke krize“; Mladen Bojanić iz Pozitivne takođe smatra da bi pad Vlade bio „logični slijed odgađanja budžeta“. Očito, opozicionari su precizno uočili da je Krivokapić izdržao pritisak; da je odgađanjem rebalansa Đukanović prihvatio defanzivnu poziciju te da unutar vladajuće koalicije nema na vidiku iznenadnog dogovora. Zato su opozicioni čelnici brzopotezno i pomislili da je rasplet tu, pred vratima.

No, političke želje ponekad zamagle političke vidike: Đukanovićevo odustajanje  od rebalansa je bio upravo manevar da se – izbjegnu izbori.

Iznuđena kupovina vremena: Nakon jučerašnjeg raspleta nije bilo baš slavlja unutar Demokratske partije socijalista, ali se neka vrsta olakšanja mogla čitati na licima brojnih partijskih uglednika: ličili su na vozače tek izašle iz opasnih makazica, još okupiranih razmišljanjem što se sve loše moglo desiti.

Premda su se javno kuražili da neće prihvatiti ultimatume SDP-a, čelnici DPS-a su dobro znali da jesen nije vrijeme za novo izborno odmjeravanje. Pad vlade bilo bi direktno priznanje građanima (čitaj: glasačima) da DPS kao najjača stranka koalicije ipak ne može da obezbijedi djelotvorno funkcionisanje vlasti. Osim toga, Đukanovićeva Vlada je tokom prvih devet mjeseci preduzela niz nepopularnih, a neophodnih, ekonomskih mjera povećavajući poreze i dodatno opterećujući ionako osiromašene građane; uslijedilo je plaćanje pogrešne privatizacije -  forsirani stečaj u KAPu, aktiviranje garancija i novi udar na ispražnjenu državnu kasu. Na drugoj strani, ključni državni veliki projekat – izgradnja autoputa - još nije zaživio, azarbejdžanski Sokar tek pali mašine za rad u Kumboru, a projekat podvodnog kabla sa Ternom još je na papiru.

Drugim riječima: obični građani nijesu osjetili obećani bolji život, niti ima efekata od velikih investicija koje su tek u povoju. Zato je teško povjerovati da se sve to nataloženo nezadovoljstvo lošeg života ne bi drastičnije odrazilo na rejting DPS-a, do sada najjače crnogorske partije.

Tim prije što se Krivokapićev SDP odrekao vlastite odgovornosti za ranije pogrešne poteze zajedničke vlasti i teret krivice prebacio u naručje Demokratske partije socijalista.

Čak i pod pretpostavkom da bi DPS – uprkos očitih negativnih trendova – uspio na jesenjim izborima da zadrži lidersku poziciju, opet bi bili osuđeni na – Krivokapićev SDP. Kako proći golgotu novih sporazuma, ako ni ovaj sadašnji koalicioni pakt nije bilo moguće sačuvati?

Zato je jasno: odgađanje izbora nije bio vješt manevar, nego praktično jedini potez koji je vrhu DPS-a bio na raspolaganju. Što su onda - osim kupovine vremena za nove unutarkoalicione pregovore - Milo Đukanović i njegov DPS dobili privremenim odgađanjem rebalansa?

Tri prepreke: Narodski rečeno, kupili su sebi – novu šansu. U narednih šezdesetak dana „predaha“, pred Đukanovićem su tri teška problema – dva ekonomska i jedan politički - za čije rješenje mora naći formulu raspleta.

Najveće „krastave žabe“ treba, kako bi to bi rekli političari, gutati odmah. Održanje proizvodnje nakon uvođenja stečaja u KAP-u bio je tek prvi, ali i nedovoljan potez. Premijer je na nedavnoj konferenciji za novinare ustvrdio da aluminijska proizvodnja ima budućnost u Crnoj Gori: Đukanović ima još samo malo vremena da dokaže kako funkcionisanje KAP-a konačno može biti u korist, a ne kao do sada, uglavnom na štetu državnog budžeta i običnih građana.

Moguće da Đukanović računa da će sadašnji razgovori sa novim potencijalnim investitorom – respektabilnom njemačkom HGL grupom – dobiti konture ozbiljnog posla već tokom naredna dva mjeseca. HGL grupa je vrlo jak igrač u preradi aluminijuma, u stanju su da obezbijede avansnu prodaju svojih proizvoda, a na nedavnim razgovorima su prezentovali i otvorenu podršku Njemačke razvojne banke (KFW), što znači da iza projekta stoji indirektno njemačka država. Detalji razgovora obavljenih tokom ove nedjelje u KAP-u imaju karakter poslovne tajne, ali ovdašnji eksperti tvrde da njemačka ponuda „otvara novu perspektivu za novi KAP, uz povezivanje Rudnika Boksita“.

Strateški gledano, ulazak jakog investitora iz ekonomski najjače države EU značio bi i pozitivan impuls za politički imidž Crne Gore među zemljama EU, ali bi i samom Đukanoviću otvorio mnoga vrata u Berlinu koja mu baš i nijesu bila širom otvorena.

No, priča o KAP-u je prosto nezamisliva bez dogovora sa EPCG, odnosno italijanskom kompanijom A2A. Iako je Đukanovićeva Vlada u prijateljskim odnosima sa upravom A2A, teško je očekivati baš naklonost Italijana za novo mrcvarenje; još manje za „ oprost“ 61 miliona eura duga koji ima KAP. Opet, DPS-ovi koalicioni partneri iz SDP-a neće lako progutati ideju o novom nametu na budžet kroz ideju o cesiji, pa će Đukanovićeva ekipa morati da osmisli neki novi „paket aranžman“.

Tek uz nalaženje formule rješavanja dva goruća ekonomska problema, aktuelni premijer bi mogao da iz sadašnje defanzivne pozicije koja mu ubrzano kruni politički kredibilitet krene u ofanzivniji nastup i da se pozabavi ključnim političkim problemom – saniranjem rascjepa u odnosima DPS-SDP. Istovremeno, postavljanjem na sto realnih rješenja za KAP i EPCG Đukanović, Marović i ekipa bi Krivokapića i vrh SDP-a istjerali na čistinu, a esdepeovce da se odrede: je li zaista problem u ekonomiji ili ipak u političkim igrama svrgavanja DPS-a.

Koaliciona enigma: Naravno, priča o političkom paktu DPS-a i SDP-a na vlasti ima više slojeva. Koalcija depeesovaca i socijaldemokrata je najduži politički pakt u istoriji crnogorskog višepartizma: traju još od daleke 1998. godine. I, nema sumnje: to je i najuspješniji politički savez čija je saradanja kulminirala 2006. godine organizovanjem referenduma i ostvarenjem nezavisne Crne Gore.

No, svemu ima vrijeme; postoji vrijeme saveza i vrijeme razlaza. Osnovi razlog političkog povezivanja – državna suvrenenost – je ostvaren, trebalo je naći novi razlog opstanka saveza. Nakon otvaranja pregovora sa EU čini da ga ni jedna strana ne vidi.

Tokom posljednjih sedam godina lagano se stvarala pukotina, tinjale su programske razlike, a rasplamsavale lične netrpeljivosti; ako je slučaj Miomir Mugoša bila inicijalna kapisla, predsjednička kampanja Filipa Vujanovića je bio buktinja razdora. Koalicija je opstajala, ali nije u realnom životu postojala, funkcionisala je samo kao puko održanje vlasti, bez stvarnog vladanja, zajedničkog upravljanja državom.

Spor oko KAP-a je, pojavni oblik sukoba, tek je izgovor za razlaz putanja dvije partije. Došlo se do zida: Krivokapić očito više ne vjeruje da Đukanović može drugačije da vlada pa želi ono što mu ni Đukanović ni DPS neće dopustiti – da kao manji partner upravlja velikom koalicijom. Đukanović zna da Krivokapić neće ovakvu ekonomsku politiku, ali je izgubio vjeru da Krivokapić ima svoj ekonomski program već mu zri sumnja da je sadašnje ponašanje lidera SDP-a podređeno jednom drugom programu - detronizovanja DPS-a. U politici mnogo toga počiva na ličnim odnosima i uzajamnom povjerenju; vladajući savez je istrajavao, jer su dva ključna igrača, Đukanović i Krivokapić vjerovali jedan u drugoga; čini se da je taj faktor X, DPS-SDP koalicija izgubila.

Kako bez tog suštinskog elementa balansirati rebalans koalicije? Jer, odgađanje rebalansa državnog budžeta u posljednji čas, je bio manevar kupovine vremena da bi se postigao – ne neki spektakularni ekonomski preokret – nego minimum konsenzusa DPS-a i SDP-a. Problem je, međutim, što novog koalicionog sporazuma nema, a stari koalicioni sporazum ne funkcioniše, osim formalne podjele funkcija i položaja. Otuda je teško odgonetnuti: da li u naredna dva-tri mjeseca, najkasnije do oktobra, Đukanović ima moći da naprasno oživi koalicioni savez koji je klinički mrtav i da li Krivokapić uopšte želi kompromis ili samo traga za dobrim razlogom za konačni raskid?

Draško ĐURANOVIĆ