N
Piše: Mihailo RADOJIČIĆ
Njegošu je dvjesta godina i još je živ mada ga ponekad sahranjujemo usput i o jubilejima. Izdavali smo ga na razne načine i u razne svrhe.
Turistička agencija „Putnik“ iz Beograda ga je u onoj Jugoslaviji prezentrala - kao pepeljaru. Tulili su opuške na njegovom liku. Metropola crnogorskog turizma, Budva, ga je prodavala osamdesetih godina prošlog vijeka, na glavnim vratima Starog grada, kao pločicu za kupatilo 15 x15 cm. Autor je bio iz Beograda, sezonski crtač prolaznika. Tada sam napravio tv prilog o tom slučaju koji sam završio kletvom, jer nikakvih drugih sredstava za otpor nijesam imao: „Ko unese Njegoša u kupatilo - zadnje mu kupanje bilo!“ I, bogami, sezonskom crtaču se ugasi produkcija. Loši vodiči, izvanjci, su ga proglašavali, u njegovom zavičaju na Njegušima, za proizvođača izvrsnog sira, itd.
Bio je Njegoš u jedan vakt i privezak za kjučeve. Na guslama je bio oduvijek i odatle ga je nemoguće dislocirati. To mu je nepromjenljiva adresa i tu nije bilo promašaja. Deseterac je njegov metar izveden do savršenstva. No, sa te lokacje se 90-ih spuštio u narod, koji je sa njim dizao mitinge ištući istragu svega što je crnogorsko. Obožavale su ga neznalice njegovog djela koje su tada stizale s ulice na vlast.
Zloupotreba genija: Godišnjica 180-ta Njegoševa rođenja je u tim vremenima obilježena u Beogradu, uz participat SANU. U pohode im, ka i vazda, i tada arivala CANU, da ga preda na oltar velikosrpske ideologije, čemu je i vlast bila odana do izdaje. Reprizu su organizovali, na brzu ruku, na Cetinju, ali je izdaja u Njegoševoj prijestonici osujećena. Četovođa otpora je bio Bobo Bogdanović.
Domovina mu Crna Gora, ni tada nije „imala sredstava“ za jubilej, a bila je i jako zauzeta oko tranzita duvanskih i naftnih derivata. Tada sam kao dežurni urednik redio naslovnicu Monitora i Njegoša sam isturio na korice sa šajkačom. Tako sam se „pridružio“ CANU koja se navodno nećkala da će participirati na „Rođendanu u Beogradu“, a onda su osvanuli u SANU i san im se ostvario. Njegoša su spremeli pravo u četnike; Njegoša su tako jadi bili dva vijeka s nama, gurajući ga s vremena na vrijema u nevrijeme naših zabluda, izdaja i predaja. Upropaštavale su ga i škole iz časa u čas. Obučavali su đakove da preko nepostojeće istrage poturica istraže i postojeće Crnogorce. Grdno li je biti Njegoš. Pođekad!
Kad su komunisti bili bolji: Crnogorski komunisti su bili ljubazniji spram njega. Ustanovili su mu najprestižniju knjževnu nagradu na južnoslovenskim prostorima, mada su je poslije dijelili i nezaboravnim huliteljima Crne Gore. No, podigli su mu spomenik na Lovćenu. Prebrodili su sve oluje i bure nacionalističkih pobunjenika šezdesetih, u Jugoslaviji bratstva i jedinstva. Priklonili su se Meštroviću i njegovoj likovnoj viziji velikog pjesnika izraženoj u skulpturi i mauzoleju, koji je ponajbolje izrazio i dubinu i visinu Njegoševa djela. U njihovo doba je pala stogodišnjihšnjica Njegoševe smrti. Izdali su čitavu malu bilblioteku o Njegošu.
Tim povodom Isidora Sekulić je objavila „Njegošu knjiga duboke odanosti“. Isidora se više odala njegovom liku i duhovnom stasu čovjeka i vladara nego djelu. Na njenu odanost kidisao je gotovo staljinistički Milovan Đilas i ona je pokleknula. Drugu knjigu, u kojoj je tolkovala njegovo djelo - spalila je. Mnogi su se pitali otkud spisateljici rođenoj u Mošorinu 1877. na debeloj banatskoj zemlji, đe kosti predaka brže gnjiju, ta odanost za kršnog gasnika kamenštaka. Ispovijednički se izjasnila godinu pred smrt da se njen pradeda doselio iz Crne Gore. Mnogo ranije se izjasnila ovako: „Gube i moraju gubiti svoju moć narodi bez nacionalnosti, bez nacionalne vere“ iako joj je reski Jovan Skerlić mnogo ranije prebacio za „nedostatak nacionalizma“. A ona je nekolike decenije kasnije objavila, da nema nacionalizma bez internacinalizma... Što će reći!? Sve ostalo je šovinizam, ako se ne priznaju druge nacije.
Naravi nove crnogorske klase: Naša današnja odanost Njegošu prije liči na izgred nego na poštovanje. Gotovo je uzgredna uz 200-tu godišnjicu njegova rođenja. O njegovom djelu se više izvještava nego izjašnajva. Više je ovaj pomen potpora, nego osnova raznim manifestacijama, više performans nego konkretna predstava o njemu. Više se opominjemo na njega službeno nego stručno. Neznani više zbore od znanih i znavenih. (Službenost je inače najbolja kontrina za neznanje). Jedva se čuje po neka riječ iz njegovog djela. Nema niđe književnih manifestacija na njegovu adresu, niti njegove adrese na Cetinju. Nema ga tu đe je sveukupno njegovo djelo klicu zametnulo i isklasalo.
Neka nova klasa je u pitanju. Nema njegovog djela ni na jednom od sijaset ljetnjih festivala kojima je u temelju pozorište i kazalište. Ne zna niko da ga kaže. Ima ga samo na jednom, ali u vidu performansa – „Njegoš i ja“. Dobro je da se neki podvižnik nije potpisao ja i Njegoš, jer ima drznika koji ne razlikuju Njegoša od tajkuna. Svega ima samo nema niđe naučno-akademskog skupa Njegoš i mi(!) da se oglednemo u dubini i suštini njegovog zrcala.
Čudno je da niko od mlađanih stručnjaka za softver kao najmoćniji izdanak umjetne pameti nije prepoznao u vladičinoj duhovnosti čip!? Njegov mikrokozmos nije ništa drugo do umna kategorija i preteča, te i takve tehno pameti. U mikronu se odražava i izražava makron. To je sušta mikrokozma! U čip može da stane cio svijet i tri sela više. Mi smo izgleda izvan tih naselja... izbačeni na burnu brežinu da sami sobom čudo sočinjavamo. Na dvijestotu obljetnicu Njegoševa rođenja u našoj štampi - i onoj unajmljenoj sa strane za unutrašnje potrebe crnogorske vlasti - duplo više sam našao naslova Karleuša i dotične, nego Njegoša koji se ozbiljnije nikoga ne tiče.
Parafrazirajući Njegošev zapis da se osjećao vladarem među varvarima i varvarinom među vladarima, Andrić ga je prestimao mnogo preciznije, zapisujući da je Njegoš ’’pjesnik među vladarima i vladar među pjesnicima. „Do daljneg će biti tako bez obzira što ćemo mi i dalje bitisati ovako ka ’’sirak tužni bez iđe ikoga!“
Jer još njegovo pleme ’’snom mrtvijeh spava.’’
