Današnja Pobjeda donijela je priču o jednom od preostalih živih podgoričkih „oriđinala“, Draganu Šomiju Roganoviću.
Ovu zanimljivu ispovijet Portal Analitika prenosi bez prepričavanja:
„Na dogovoreni razgovor otišli smo njegovoj kući u naselju Masline, Ulica Sarajevska. No, kako je već bio pao prvi mrak, umjesto u kući, razgovarali smo ispod ulične svjetiljke, jer Šomi već nekoliko godina nema struju koja mu je isključena zbog neplaćenih računa.
Čak i da ne znate da u njoj živi jedan pravi podgorički oriđinal, Šomijeva kuća skreće pažnju.
U dvorištu su kese pune uvelog lišća, flaše raznih oblika i veličina, kanap, užad… Svi ovi predmeti, objasnio nam je, imaju svoju svrhu.
- Kanape i užad stavljam oko dvorišta, da mi se ne bi parkirali ispred ulaza i zaklonili jedino svijetlo pomoću kojeg mogu da vidim u kući. A u flašama se nalaze grančice od ruža, koje se na taj način najbolje primaju. To su neke od metoda kojima me je još pokojna majka naučila za oživljavanje reznica cvijeća. Svaki dan dodajem po jednu flašu sa novom biljkom na ogradu dvorišta. Tu ima simbolike, da svaki novi dan donosi nešto novo – objašnjava Šomi.
Dok smo razgovarali ispod svjetiljke, iz komšiluka su nas znatiželjno posmatrali.
- To su moje komšinice. One dižu ograde do nebesa, da niko ne vidi šta rade, a o meni svašta – kaži Šomi.
Našeg sagovornika interesuje sve. Kaže nam kako je po vokaciji slikar, po završenoj školi građevinski tehničar. Nema nikakvih primanja, živi od milosti. Trideset centi koje nam je pokazao u džepu dobio je od nekog. A nije bilo uvijek tako. Njegova familija imala je nekada veliko imanje. Okreće glavu udesno i šireći ruke pokazuje dokle je sve nekad bilo njihovo.
- To mi je đed Milo kupio i dosezalo je do magistrale. Poginuo je u Bosni, tokom Prvog balkanskog rata 1913. godine. Bio je pripadnik višeg vojnog saniteta. Rodbina po babinoj liniji je živjela kod sadašnjeg hotela „Keto“. Oni su bili doseljenici iz Peći, Vukčević. A đed je porijeklom iz Cuca, Roganović. Otac mi je bio sin jedinac. Prije nego što je napunio godinu, ostao je siroče. Baba je čuvala krave, baš tu blizu sadašnjeg podvožnjaka. Mada tada nije bilo ni kuće, ni podvožnjaka, ni nadvožnjaka, ni magistrale. Sve livada do livade. Pedeset i druge godine država nam je uzela 4,5 rala zemlje kroz eksproprijaciju. Ovo se sve zvalo Doljani – priča Šomi.
Za oca Blaža kaže da je bio talentovan, imao je smisla za slikarstvo. Napisao je dvije knjige: „Misterija života“ i „Dijete alkoholizma“.
Sjećanja
Šomi ima 72 godine i živi sam. Nije se ženio, jer je ,,vječito bilo nekih prečih stvari“. O djetinjstvu i mladosti govori sa sjetnim osmijehom.
- Bila su to dobra vremena. Bavili smo se i poljoprivredom. Roditelji, brat, sestra i ja smo živjeli tada u Njegoševoj ulici. Još tada je naš stan bio prepun cvijeća. Sjećam se ruža, begonija, kopriva, bosiljka. Čitava je kuća mirisala. Stanarina je bila simbolična i fino se živjelo. Pekare nijesu postojale, pa se hljeb mijesio. Sjećam se i danas mirisa domaćeg hljeba kako narasta, kolača koji je majka pravila, mirisa bezbrige. Jedini problem koji smo imali je bio to što smo u centru grada držali kokoške i svinje. Tada se za to kažnjavalo, pa smo morali da životinje premjestimo na plac u Maslinama i tu smo se konačno doselili 15. maja 1963. godine. Neki Lakići, otac i sin iz Dalmacije, su nam zidali kuću, preko sto kvadrata. Urađena je fenomenalno. Dokaz koliko je kuća dobro i kvalitetno urađena je zemljotres koji je bio ’79. godine. Naša kuća je svemu odoljela – priča Šomi.
Porodica
Kaže da mu sestra Vukica živi u Beogradu i brat Blažo u inostranstvu. Kad ih je spomenuo, vratiše mu se sjećanja o porodičnoj slavi.
- Majka nas je učila da kad neko stariji dođe na slavu, da mu poljubimo ruku u znak poštovanja. Kako sam volio slave. Sjećam se ko danas, služio se bakalar i prebranac. Volio sam ribolov, ja sam svestran ribolovac bio. Ali nam se i posao sa ribom ugasi. I ne meni, i državi. Nekada je postojao autobus koji je prevozio radnice iz Rijeke Crnojevića. Pa ljetnje vrijeme, vrućina. A ono cio autobus zaudara na ribu. Ali, radilo se. Veliki je narod zapošljavala ta fabrika. Danas toga nema – priča sjetno.
Šomi voli da priča o prošlim vremenima, o običajima. Kaže da su mnoge lijepe stvari zaboravljene, izgubljene…
- Nekada se na sastanke sa djevojkom donosila bijela ruža. Danas više nema toga. Gledam ovaj obezglavljeni narod po kafićima. Sjede za istim stolom, riječi ne progovaraju. Samo okreću mobilne telefone, svi nose naočare, razgovaraju mobilnim telefonima – priča Šomi.
Pitamo ga gdje izlazi.
- Omiljen kafić mi je „Berlin“. Tu se osjećam kao da sam kući. Tamo me neko obavezno časti kapućinom ili nes kafom – objašnjava nam.
Kaže da su djeca danas sasvim drugačija, u negativnom smislu. I to ne samo zbog toga što mu se rugaju.
- Rugaju mi se, ne znam ni što su se okomili na mene. Valjda me zapamtili iz onih reklama što sam snimao za „Zabjelo Republiku“, pa mi tako stavljaju do znanja da me poznaju. Ovdje se često skupljaju i narkomani, pa me uznemiravaju. Vidite da je đavo odnio šalu. Pa, kako se zakazuju u školama tuče preko Fejsbuka. Država bi tim problemom trebalo ozbiljno da se pozabavi – smatra Šomi.
Život
- Zahvaljujući hrani koja dolazi iz Hrama. Dobijam po jedan obrok dnevno, šest dana nedjeljno. Sedmi postim, jer kuhinja ne radi – dodaje u svom šeretskom stilu.
Dodaje kako su ,,ovi iz Hrama stvarno pažljivi“. Donose artikle za higijenu, peškire, nekad jogurt, gajbu paradajza.
- A ni brat ni sestra, iako su u inostranstvu, mi žute banke ne pošalju. Šta ti je život – kaže uz dubok uzdah.
Kada nije u ,,Berlinu“, Šomi ponešto radi u dvorištu. Ali, prošeta kad mu se ukaže prilika da ga neko pozove jer sam ne može.
- Volio bih negdje da odem. Ponekad obiđem neki manastir, gdje me odveze kum koga sam vjenčao prije pet godina. Zove me i u svoju kuću na Adi Bojani, ali ne smijem više ni dana da ostavim moju kuću bez nadzora. Bojim se da će mi i ono malo što imam uništiti. Nudili su mi, znate, da prodam kuću i preselim se u garsonjeru. Ali ne mogu. Ovo mi je đedovina. Ja ovdje po cio dan nešto radim. I taj rad me drži u životu. Inače, zašta bih drugo živio – priča Šomi.
Kaže Šomi da ga zdravlje dobro služi i da kod ljekara skoro i ne ide.
- Ali i kad odem, svaka im čast. Onomad sam pao i sav se isjekao, toliko su bili ljubazni. Očistili, sredili ranu, ma hvala im – kaže Šomi.
Meta
Žali nam se kako je često na meti pijanih ljudi.
- Koliko sam samo puta batine dobio. A ja nikog tukao nijesam. Strah me od toga šta može da mi se desi. Dešavalo mi se da mi upadnu Romi u kuću i probudi me samo treska ladice. Onako bunovan, vidim Roma kako mi pokazuje da je bolje da ćutim. Prošle godine su me ovdje gađali kršom i povrijedili. Taksisti sjede u autu ispred i samo gledaju, ni prstom da mrdnu…
Pitamo ga što mu najviše nedostaje.
- Volio bih ujutru da popijem kafu, ali nema struje, pa mi je to misaona – odgovorio nam je.
U pozorište u odijelu sa kravatom
Kada govori o prošlim vremenima Šomi kaže kako je zamrlo poštovanje.
- Nekad su se poštovale institucije, mlađi starije, đaci učitelje, djeca roditelje. Bio je neki Blažo predsjednik Ustavnog suda. Šeta se on Njegoševom, a ja i moj prijatelj Ilija Raičković mu idemo u susret vozeći kotur. Čim smo ga vidjeli, odmah smo zaustavili igru i javili se uz naklon. A u Školi „Savo Pejanović“, sjećam se, morali smo da sjedimo svi sa rukama na klupi. Pa nam učitelji provjeravali nokte, jesu li čisti, da nemamo neku infekciju… I đaci su bili drugačiji. Domaći iz matematike nikad nijesam uradio, nego sam vječito bježao na utakmice. Pa onda nađem neku drugaricu da mi da svesku da prepišem. Eh, bila je velika solidarnost tada. A, mi smo umjeli da se šalimo, samo što su šale bile zdrave. Škola se tada grijala na peć, pa se neko dosjeti da ubaci u peć morske soli i kad ono krene da puca, nastane opšta panika. Posebno smo prepadali nastavnicu njemačkog. Ili kada bismo donosili cvijeće profesorkama, dosjeti se neko da sipamo u buket bibera. Ma, to je bio šou – smije se Šomi dok priča.
Kaže kako je njegova generacija znala i da se lijepo zabavi ondašnjim igrama. Bili smo i nestašni, ali ne kao ovi danas. Najviše smo voljeli da krademo tuđe voćke, pa da na čekrk uzimamo vodu…
Pamti i odlaske u pozorište.
- Pozorište je tada bila institucija. Kao petnaestogodišnjak na predstave sam išao sa kravatom i odijelom – priča Šomi i dodaje kako i danas rado odlazi na predstave, posjećuje izložbe…
Mostovi
Šomi kaže da su ga oduvijek fascinirali mostovi.
- Otkad znam za sebe volio sam da se igram tamo. Oni su simboli nekog spajanja, ljudi, obala… Valjda sam se zato i odlučio za građevinstvo. Često kada plivam u Morači, volim da doplivam do ostataka starih mostova. Uvijek se pitam kako to da su nekada građevinski radnici bili Crnogorci, a sada su sve radnici sa strane. Otac mi je pričao kako su ’45. godine dolazile žene iz Pipera na magarcima ne bi li nešto prodale za pazarni dan, baš na podgoričkim mostovima – priča Šomi.“
(Svetlana Lajović)
