Naprotiv, vrata centralnog galerijskog prostora u Podgorici od sinoć su širom otvorena svima, a među prvima tu su se našli Todorove kolege, među kojima su bili i Ilija Burić, Ivanka - Vana Prelević, Igor Rakčević, Boško Odalović, Nikola Vujošević, Siniša Radulović, kao i istoričarka umjetnosti Petrica Duletić i reditelj Slobodan Milatović.
Slike naslonjene na zid i bez reda postavljene na pod, pano za koji kao da su se sami „zakačili“ stihovi nekoliko pjesnika, lako su svakog posjetioca uveli u neformalnu atmosferu i prosto - tjerao na razgovor.
No, Todor ne smatra svoj „izmješteni“ otvoreni atelje adekvatnim pokazateljem onoga što se danas dešava ne samo na likovnoj, već cjelokupnoj kulturnoj sceni u Crnoj Gori. Za njega je projekat u Umjetničkom paviljonu način da se skrene pažnja na nezavidni položaj umjetnika.
- Stvari nisu dobre ako jedan festival, konkretno Kotor Art, dobija 700.000 eura, a da ukupno crnogorsko stvaralaštvo jedva pređe 500.000. Ne može ovaj dom - koji je naznačjanija crnogorska galerija, postoji skoro 70 godina i gdje su svi najznačajniji slikari izlagali – bukvalno da nema ni jedan jedini cent od države Crne Gore, jer je Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore sada nevladina organizacija. Neko od neprijatelja kulture proglasio je sva strukovna udruženja nevladinim organizacijama – oštar je Todor, kao i uvijek.
On dodaje da nije samo država zanemarila umjetnike.
- Umjetnički paviljon je najljepša galerija u Crnoj Gori, a da ne govorimo za grad Podgoricu! Ali, za podgoričku vlast, ne samo ovu sadašnju, nego unazad dvadeset godina, ovdje dolaze Marsovci, a ne građani Podgorice.
Todor kaže da sve može biti mnogo bolje, ali su neophodne temeljne promjene.
- Treba da dođu ljudi koji znaju i koji su pošteni. To je prvi i osnovni uslov. Za mene, godine tu nijesu važne – važna je pamet, energija i dobre namjere. Mi tu pamet imamo, ali je sve manje i manje koristimo. Sve više i više biramo poslušne, a darovite i ozbiljne ljude doživljavamo kao suparnike i problematične ljude – zaključuje proslavljeni crnogorski slikar.
Sličnog stava je i sam predsjednik ULUCG, Igor Rakčević. Todorov umjetnički projekat „B52“ vidi kao jedinstvenu priliku za umjetnički dijalog kroz integraciju crnogorskih potencijala, prije svega kulturnih.
- Nezavidan položaj ne samo likovnog, već svih umjetničkih udruženja u Crnoj Gori je nešto što i ja uvijek pominjem. Ne bih želio da se ponavljam, ali kada je riječ reprezentativnim umjetničkim udruženjima u Crnoj Gori, položaj je apsolutno nepovoljan. Taj položaj se čita u tome da već tri godine ULUCG nema nikakvo finansiranje od strane države. Jedno udruženje koje okuplja veliki broj umjetnika - a naše okuplja 420 članova - mora bukvalno svakog dana da se bori sa tekućim troškovima, što nam jako otežava rad i naše programske ciljeve značajno usporava – ističe Rakčević.
Iako bi se moglo zaključiti da je atmosferom večeri dominirala gorčina zbog toga što umjetnici uvijek, iznova moraju dokazivati da nisu ljudi s (ekonomske) margine, više se mogao osjetiti bunt i želja da udaljavanjem od podobnosti – poslušnosti pokažu da i danas vrijedi biti umjetnik.
K.J.
