Hakamada je još 1966. godine, kao 30-godišnjak, osuđen na smrt zbog četvorostrukog ubistva, a čak 47 godina kasnije još uvijek čeka da ga izvedu na vešala.
Njegova sestra Hideko (80) posjećuje ga svakoga dana, ali on sada više ne želi da vidi ni nju niti bilo koga drugog jer je, kako ona kaže, izgubio razum čekajući skoro pola vijeka sopstveno pogubljenje.
"Izgubio je razum, a kako i da ne poludi kad je već 47 godina iza rešetaka", kaže Hideko.
Hakamada, koji sada ima 77 godina, nekada je bio profesionalni bokser, a sada je krhki starčić koji provodi dane, godine i decenije u samici.
A zašto on tako dugo čeka, to se ne zna - ali nije jedini, pošto još 134 ljudi trenutno čeka smrtnu kaznu u Japanu, a većina se nalazi u samici i posjete su im ograničene.
Osuđenicima se obično saopštava da će biti pogubljeni tek par sat pred vješanje, a njihovim porodicama se ništa ni ne govori dok se sve ne završi.
Rozen Rajf, direktorka "Amnesti internešenela" za istočnu Aziju, kaže da čekanje na izvršenje smrtne kazne u Japanu može dugo da potraje i da se pokazalo da to negativno utiče na mentalno stanje zatvorenika.
Pored SAD, Japan je jedina industrijalizovana demokratska zemlja u svijetu u kojoj postoji smrtna kazna, a obično se izriče višestrukim ubicama i javno mnjenje je pretežno naklonjeno takvoj vrsti presude.
Međutim, protivnici smrtne kazne smatraju da tajnovitost japanskog sistema zabašuruje njegovu istinsku surovost.
"Ovo je skriveni svijet. Mi moramo da kažemo ljudima kako funkcioniše smrtna kazna u Japanu. Ako javnost uvidi koliko je naš sistem okrutan, stvari će se promijeniti", kaže Saši Monma iz grupe za podršku Hakamadi.
Podržavaoci Hakamade tvrde da postoje ozbiljne sumnje u njegovu krivicu i pokušavaju da cio slučaj ponovo vrate na sud, ali čak i kada bi uspjeli, možda bi bilo prekasno za ovog zatvorenika koji najduže u svijetu čeka da ga pogube.
U Japanu čak 99 odsto optuženika biva i osuđeno, a policija sprovodi surova ispitivanja u skladu sa davnašnjim vjerovanjem da je priznanje "zlatni standard krivice".
Svake godine u toj zemlji bude pogubljena tek nekolicina osuđenika na smrt, a višegodišnje, pa čak i višedecenijsko čekanje smrtne kazne tamo nije neuobičajeno, iako zakon nalaže da kazna smrću bude izvršena u roku od šest mjeseci od izricanja, ili barem da bude potvrđena.
(b92)
