Za ulogu Ljube Vrapčeta, koju je Miša Janketić odigrao davne 1969. godine u predstavi "Kad su cvetale tikve" Dragoslava Mihailovića, njegov kolega Ljuba Tadić (koji je i sam bio dio "prokažene" predstave) rekao je da je jedna od najljepših u Mišinoj karijeri. Predstavu je režirao Bora Drašković na sceni Jugoslovenskog dramskog, a s tom konstatacijom bi i danas bili saglasni svi oni što su imali rijetku priliku da našeg velikog glumca vide u jednom od - pet izvođenja.
Potom su "Tikve" zabranjene i skinute s repertoara. Taj nemili događaj odredio je mnoge umjetničke i lične sudbine, vrlo brzo potvrđujući Brozov stav da će se "te tikvice nekom olupati o glavu"...
"Poistovjetila se, na neki drugi način, Ljubina i moja sudbina", posle četiri i po decenije od premijere kaže Janketić. "Ja sam 1943. godine u kratkom periodu izgubio oca, majku, brata i sestru. Ljuba Vrapče je 1948. godine, pod sasvim drugim okolnostima, izgubio oca, majku, brata i sestru... U trenutku kad sam se poistovjetio s njim, on je bio šampion u boksu a ja u glumi. Obojica smo bili časni, neprikosnoveni, lijepi i snažni. Nikome od nas iz ansambla, ni na kraj pameti nije bilo da će se shvatiti kao politička predstava. Ali, odjednom je načeta, probušena ta tema Golog otoka u glavama političara. I predstavljala je opasnost! Nikada, u istoriji JDP, nije se sastavila takva ekipa: sjajan reditelj, pisac, ansambl. Hugo Klajn je rekao da je to najbolja predstava koju je ikada gledao."
A onda je zabranjena...
- Formalno, nije bila zabranjena već je na najperfidniji mogući način skinuta s repertoara, visokom svešću partijske organizacije SK JDP! Stupica je išao kod svog ratnog prijatelja Edvarda Kardelja da moli za opstanak predstave. Poslije toga nas je pozvao u Jakovo i rekao da od toga nema ništa. Mnogo godina kasnije bio sam gost kod Veljka Milatovića, tadašnjeg predsjednika Republike Crne Gore. Noćima smo sjedjeli i pričali u njegovoj kući u Herceg Novom. Desilo se pre toga da je Jovanka Broz zvala Slobodana Aligrudića i mene da budemo gosti kad se Tito useljavao u vilu "Galeb", u Igalu. Bilo nas je trinaestoro na večeri. E, Veljko mi je pričao da kad smo nas dvojica otišli, Tito ga je nekoliko puta pitao da li je taj mladi Miša Janketić Hrvat. Veljko mu je rekao da sam Crnogorac, na šta je Tito uzvratio: "Ja mislio Hrvat. Mnogo dobar glumac. A jel’ ga voli narod?". Tada mu je Milatović objasnio da sam ja glumac iz "Tikava". Onda je Tito rekao: "Je li, bogati? Ja to nisam gledao..."
Jurio sam život a on me stigao…
Sve što mi se u životu do sada dešavalo nije bilo produkt moje inteligencije. Jeste malo mog talenta. Ipak, pustio sam da sve ide svojim tokom. Cijelog života sam jurio život a on me, evo, stigao. Kad me pitaju koliko imam godina ja kažem nijednu. Svaku sam spiskao. I nije mi žao. Imao sam prelijep, bogat život. Takav želim i svojoj djeci. Kad odem, ne treba me žaliti.
Prekretnica u karijeri
"Tikve" su bile ne samo moja lična nego i pozorišna prekretnica, uopšte. Pozorište je mnogo izgubilo, unazađeno je za deset-dvadeset godina. Jer, u glave stvaralaca ušla je ubitačna misao "samokontrole". Da nije bilo "Tikava" danas bi se naš teatar bavio mnogo vrijednijim i korisnijim stvarima. Ne znam da li su to učinile "Tikve", "Kape dole", "Golubnjača", "Kolubarska bitka" - ali se odrazilo na teatar. Poslije, bezmalo, mojih 60 godina u pozorištu, vjerujem da baš sada imamo najbolje glumce u svim generacijama. A, opet, teatar nije ni nalik nivou njihovih vrijednosti. Jesmo li mi to nešto zgriješili? Može biti... Da nije bilo zavisti i zlobe, garantujem da bi se i "Tikve" održale na repertoaru kao i mnoge druge predstave.
Sljedeće godine ulazi u svoju 54. pozorišnu sezonu sa devet predstava na beogradskom i novosadskom repertoaru. Na pitanje osjeća li ponekad zamor i zasićenje Janketić kaže:
- Kao glumac sam prevalio milione kilometara gostujući po zemlji i Evropi, pa mi je ponekad i put do Požarevca velika muka. Ali, kada se podigne zavkesa i izgovorim prvu riječ na sceni, ja sam srećan čovjek! Još dobro vidim, dobro čujem i ništa me ne boli.
