Najbrojniji su ljudi kod kojih se gubi granica između pripadnosti naciji i pripadnosti religiji i oni koji imaju vjeru u neku višu silu, ali ne umiju ili ne žele da je definišu. Osim što mnogi poistovjećuju svoju nacionalnu i religijsku pripadnost ili obratno, mnogi će vam reći da tradicionalno slave slavu, idu u crkvu, izgovaraju molitve, daju priloge. Kada ih upitate u šta vjeruju, odgovor je da vjeruju da „ima nešto“. To nešto je i razlog što poštuju Crkvu, plašeći se da nepoštovanje Crkve može izazvati loše posljedice po njih ili po njihove najbliže. Iz istog razloga veliki broj Crnogoraca prihvata SPC iz nametnutog straha da je CPC jeretička i kao takva nema taj potreban „atest“ da zaštiti vjernika od moguće nesreće
Skoro sva demokratska društva u sebi sadrže načelo vjerske tolerancije. To načelo se temelji na uvjerenju da društvo nema nadležnost samo po sebi da se bavi pitanjima religije, kao i da pitanja religije ne utiču bitno na njegov razvoj. Ako se osvrnemo na istoriju ljudske civilizacije ne možemo ne primijetiti da je religija kroz istoriju mnogo češće bila razlog međusobnih krvavih sukoba nego što je bila primjer mira i tolerancije. Sa pravom se može reći da je sekularizam u savremenim demokratskim zemljama u osnovi dobrim dijelom bio zasnovan na istorijskom iskustvu antagonizovanih tzv. velikih religija. Međutim, mora se naglasiti da se ovđe ne radi u pravom smislu o pojmu i praksi tolerancije, koji je inače od velike važnosti za valjano funkcionisanje društva. Pod velikim pritiskom društva i određenog dijela pseudoakademske elite, religiji se najčešće automatski pripisuje nevjerovatna količina poštovanja. Nije rijetkost kako se to blanko poštovanje i zaklanjanje iza tako velikih simbola kao su što krst i stradanje Hristovo zloupotrebljavaju u najprofanijem obliku.
Vjerski motivisano političko nasilje: Crkva se kroz istoriju ostvarivala u različitim društvenim uređenjima. Njena uloga je zavisila od okolnosti u kojima je djelovala, ali i od njene sposobnosti da sebe artikuliše i prenese poruke koje su primjerene vremenu i njenoj jevanđeljskoj ulozi. Logično je da Crkva u današnje vrijeme, vrijeme ruševina mnogobrojnih ideja „o boljem društvu“, vrijeme ničeovskog nihilizma naniže, vrijeme sve veće potrebe za utočištem, svojevrsnom slamkom spasa, koristi ogromnu prazninu i teži što većoj evangelizaciji društva i što većim uticajem u društvu. Živimo u svijetu u kojem religija zauzima preovlađujuće mjesto i koji je sve češće definisan vjerski motivisanim političkim nasiljem. Izgleda da smo nekako izašli iz doba za koje su nas uvjeravali da je sekularno, postreligiozno.
Činjenica je da crkva ima i svoju svjetovnu formu i ulogu. Ona je organizacija ljudi! A svakoj organizaciji, čim nastane, vlastito održanje i jačanje postaje važno, a nekima u njoj i važnije od ciljeva radi kojih je nastala. Crkva se tako približava drugim organizacijama sa čisto svjetovnim ciljevima, uključujući političke. Istupanja visokorangiranih u njoj otuda su nekad više svjetovna i politička, nego duhovna. Vrlo često zalaze i u sferu patoloških ponašanja sa društveno neprihvatljivim i anticivilizacijskim premisama. Ako nam se pri tome vjerski velikodostojnik obraća kao maloljetnim i nezrelim osobama, onda se iza tog paternalističkog tona krije temeljno nepoštovanje.
Skoro svakodnevno smo zasuti izjavama vladike Amfilohija, čelnika SPC u Crnoj Gori, kojima vrijeđa elementarnu pristojnost i inteligenciju građana Crne Gore. Koristeći i zloupotrebljavajući povlašćeni položaj koji crkve imaju, g-din Amfilohije se bavi svim aspektima života građana i države.
Sekularizam kao najveća jeres: Crkva je po svojoj suštini konzervativna ustanova. Ona kao takva ne može biti uzor funkcionisanja savremenih demokratskih društava niti može nametati svoje obrasce kao formu ponašanja. Dodatno, ako postoji nešto kod Crkve što se može okarakterisati kao svejeres, onda je to sekularizam. Ovđe ne mislim na sekularizam kao društveno načelo. Govorim o sekularizaciji same Crkve i nemogućnošću razlikovanja neba i zemlje. Ili, prevedeno na prost jezik - miješanje Crkve u „zemaljske stvari“ i napuštanja načela Isusa iz Nazareta koji je jasno kazao pred rimskim pravnikom Pilatom Pontijskim – „Carstvo moje nije od ovog svijeta“.
Jedan dobro uhranjeni pop-pravnik je u svojoj kolumni u jednim beogradskim novinama napisao kako je zemljotres u Crnoj Gori 1979. g. bio posljedica ateizma tadašnjih Crnogoraca i odnosa prema crkvama. Tačno je da se u to vrijeme broj vjernika mogao brojati jednocifrenim procentima, ali ja mislim da ni danas nije umnogome drugačije kad se radi o „pravim vjernicima“. Pritom pod tim podrazumijevam one ljude koji se trude da slijede doktrinu i dogme određene konfesije.
Vjernici i crkve sa „atestom“ i bez njega: Najbrojniji su ljudi kod kojih se gubi granica između pripadnosti naciji i pripadnosti religiji i oni koji imaju vjeru u neku višu silu, ali ne umiju ili ne žele da je definišu. Osim što mnogi poistovjećuju svoju nacionalnu i religijsku pripadnost ili obratno, mnogi će vam reći da tradicionalno slave slavu, idu u crkvu, izgovaraju molitve, daju priloge. Kada ih upitate u šta vjeruju, odgovor je da vjeruju da „ima nešto“. To nešto je i razlog što poštuju Crkvu, plašeći se da nepoštovanje Crkve može izazvati loše posljedice po njih ili po njihove najbliže. Iz istog razloga veliki broj Crnogoraca prihvata SPC iz nametnutog straha da je CPC jeretička i kao takva nema taj potreban „atest“ da zaštiti vjernika od moguće nesreće. I pored toga što se SPC ponaša kao izrazito nacionalistička, anticrnogorska, parapolitička organizacija. SPC svojim javnim djelovanjem i izjavama svojih čelnika umnogome potpiruje takva strahovanja i tako u potpunosti iskrivljuje smisao Hristovih riječi i jevanđeoskih poruka. Bog čovjeka nagrađuje za poslušnost i kažnjava ga za neposlušnost.
To je u suštini moralni koncept svih vjera – judaizma, hrišćanstva i islama. Vjernik vjeruje u Božiju zapovijed i zabranu; i vjernik vjeruje u raj i pakao. Dakle, radi se o poslušnosti Bogu, njegovim porukama. Odnos svakog vjerujućeg čovjeka prema vjeri u Boga nije odnos prema SPC i Amfilohiju. Vjera je stvar srca, koje “ima razloge koje razum ne poznaje” (Paskal) i čovjek svojim životom slijedi Hristov put, a ne ljubljenjem popovskih ruku. Mojsije ben Majmonid, Toma Akvinski, Abdulhamid al-Gazali i mnogi drugi dokazuju da je čovjek sposoban samostalno dosegnuti objektivno znanje o dobru i zlu i to govori o njihovom uvjerenju da nema čovjekove odgovornosti bez slobode, ali ni čovjekove slobode bez odgovornosti. To da u prirodi čovjeka postoji moralni zakon, kojeg čovjek može sam otkriti, ne isključuje vjeru u Boga, koji određuje ili propisuje moralne vrijednosti u obliku zapovijedi i zabrane, odnosno nagrade i kazne. To su poruke koje su apostolske, a ne poruke koje svakodnevno stižu iz Amfilohijeve crkve.
Crna Gora mora umiješati u pitanje crkava: Hegel još davno govori o teškoći održivosti modernog modela razdvajanja religije i države.
Njegova kritika počiva na ideji da „religija stoji u najužoj vezi s principom države”, da država svoj korijen ima u religiji, te da je pogrešno uvjerenje da se religija naknadno unosi u državu. Upravo iz tog razloga, smatra on, država ne smije izgubiti interes za religijski identitet svojih građana.
Ne znam da li se mogu složiti sa prvim dijelom, ali sam sve više ubijeđen da se država Crna Gora mora umiješati u pitanje crkava poštujući savremena međunarodna pravna normiranja, poput Deklaracije UN o ukidanju svih oblika netolerancije i diskriminacije zasnovane na vjeroispovijesti ili vjerskom uvjerenju, proglašene Rezolucijom 36/55 Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 25. novembra 1981. Ovako se jedna vjerska organizacija (CPC) i njeni vjernici stavljaju u red drugorazredne institucije i građana, pa dolazi do takvih primjera diskriminacije da se velikodostojnik jedne crkvene organizacije izruguje bez posljedica sa pravnim sistemom zemlje, dok se za velikodostojnikom druge crkvene organizacije raspisuju potjernice, iako čitava Crna Gora zna da se nalazi u pośeti jednoj prekookeanskoj zemlji.
Slobodan Jovanović
