Ako vas put ovog ljeta dovede u Istorijski muzej na Cetinju, nemojte propustiti priliku da pogledate jedan izuzetan persijski oklop, za koji stručnjaci tvrde da je posebno vrijedan i rijedak. Na njemu bi nam, kako se priča, pozavidjeli najveći muzeji Evrope. Možda ćete se na trenutak zapitati kakve veze ima stari istočnjački oklop, ukrašen zlatom, sa crnogorskom istorijom, ali zaista ima i u njegovoj pozadini se krije jedna nevjerovatna priča. Oni rijetki, koji je znaju, tvrde da bi spretni scenaristi iz svijeta na osnovu nje snimili film koji bi mjesecima punio bioskope. U istorijskim čitankama ova priča bi bila obavezna tema, jer uči hrabrosti, podvižništvu, posvećenosti, vojničkoj spretnosti, i na svojevrstan način svjedoči o jednom nevjerovatnom životnom putu.
Priča je to o dr Antu Gvozdenoviću iz Vučjeg Dola u Ćeklićima, generalu u tri vojske, crnogorskom ambasadoru u SAD, ministru i predsjedniku crnogorske vlade u egzilu, svjetskom putniku i poligloti.
Antovih šest ratova: Junak naše priče iz Muzeja je učestvovao u čak šest ratova- od Plevne i Jedrena, kroz Turkmeniju do Port- Artura na Dalekom istoku. Tu su i podvizi kod Geok-Tepe u Turkmeniji i Liao-Janga u Mandžuriji, koji ćemu obezbijediti slavu vrsnog vojskovođe i donijeti posebna priznanja. Jedno od njih je upravo dragocijeni persijski oklop koji krasi postavku Istorijskog muzeja na Cetinju.
U velikoj vitrini iza stakla, pod svjetlima muzeja, presijava se kompletni oklop, koji na prvi pogled asocira na one iz viteških filmova. Izuzetne je izrade i smatra se za pravo umjetničko djelo nastalo na Istoku, u vrijeme procvata umjetničkih zanata. Rađen je u Persiji, vjerovatno u Isfahanu, i to mjesecima, spretnim rukama kovača, zlatara i kaligrafa. Ime majstora nije zapisano, i ne zna se ime prvog vlasnika, ali nesumnjivo da je tako vrijedan oklop pripadao vladaru ili vojskovođi. Na prsniku, s leđa, izvezeni su pozlatom “tezhiv” čitavi odlomci i manja poglavlja iz Kurana, a na kacigi “talisman” protiv zlog pogleda. Persijski oklop ima aplikacije od zlata, rađene tehnikom između pozlate i inkrustriranja, što su mogli raditi samo izuzetni majstori, i što danas nije moguće ni imitirati. Ima veliku umjetničku i materijalnu vrijednost i dobro je očuvan, izuzev na nekim mjestima zbog nepotrebnog i nestručnog čišćenja. Ovo je o čudesnom persijskom oklopu zapisao novembra 1937. Derviš M. Krkota, nekadašnji kustos Državnog muzeja na Cetinju i Zemaljskog muzeja u Sarajevu.
No, svaki muzejski eksponat je više od predmeta, koliko god velika bila njegova materijalna vrijednost, jer ono što ga čini neprocjenjivim je priča koju nam nosi iz prošlosti.
A kako je oklop s drugog kraja svijeta dospio u ruke dr Anta Gvozdenovića? Poznato je da se Anto školovao u Rusiji i 1879. godine diplomirao medicinu na Moskovskom univerzitetu. Po završetku studija postavljen je na mjesto ljekara u Vojnomedicinskoj upravi Kavkaskog vojnog okruga. Zašto se odlučio da ostane u Rusiji, i uključi u opasnu ekspediciju, objasnio je u svojim “Kratkim putnim bilješkama”:
“Budući da sam davno ostavio univerzitetsku skamiju, cilj mi je bio da prakticiram hirurgiju, a s druge strane da vidim tu čudnovatu zemlju, o kojoj su tolike užase pričali i u kojoj su nekolike ruske vojničke ekspedicije poginule i sa svijem uništene, ili rukom neprijatelja, ili od prirodnijeh prepreka”, pisao je Anto.
Na juriš osvojio tvrđavu: Nije dugo čekao, a licem u lice se suočio sa užasom rata u jedinici generala Skobeljeva u Turkmeniji. Borbe sa borbenim srednjoazijskim narodom bile su strašne, poginula su dva ruska ljekara, poginulo je ili teško ranjeno pet oficira i komandant bataljona. U odsudnom času u borbi kod Geok Tepe dr Anto Gvozdenović, ratni hirurg, preuzima komandu i na juriš osvaja do tada neosvojivu tvrđavu. To je bio pravi vojnički podvig i general Skobeljev ga je unaprijedio u čin majora i u znak zahvalnosti za požrtvovanost poklonio persijski oklop.
Nakon borbi general Skobeljev se trijumfalno vraća u Moskvu, a uz njega i Anto, kojeg je general mnogo cijenio. Uvodi ga u visoko moskovsko društvo, Anto dolazi u kontakt sa važnim političarima, a nakon premještanja njegovog puka iz Moskve u Mlavu, kod Varšave, počinje da se kreće u aristokratskim krugovima Poljske.
Odmor od vojske i rata ratnik Gvozdenović traži na drugoj strani, u opuštenijem životu, i odmore provodi na Azurnoj obali. Nevjerovatne priče o Antu vezane su i za ove lagodnije trenutke njegovog života.
Tako je kao kuriozitet zabilježeno da je tokom odmora u kazinu u Monte Karlu za nekoliko dana na ruletu dobio ogromnu sumu novca. Kako je u Parizu zakasnio na voz kojim je trebao da na vrijeme stigne na posao u Varšavu, gdje mu se nalazio garnizon, da ne bi bio kažnjen, naručio je vanredni voz kod francuske željeznice. I ponovo filmska scena, ali u Antovom slučaju potpuno istinita i realna. Voz sa jednim vagonom, i jednim putnikom, dr Antom Gvozdenovićem, otpravljen je sa jedne stanice blizu Pariza i stigao u predviđeno vrijeme, da major ne bi zakasnio. Ovaj istinit događaj je, kako pišu istoričari, vremenom prešao u legendu, a navodno Anto je pričao da će to biti “jedina stvar koju će svijet zapamtiti o njemu”.
Ipak, Anto se više pamti po njegovim vojnim podvizima, jer je bio general u tri vojske. Učestvovao je u rusko-japanskom ratu i u oružanom pohodu ruske vojske na Mandžuriju istakao se kao sposoban i hrabar oficir i dobio čin generala-lajtanta. U Crnu Goru se vraća 1911. godine. Učestvovao je u balkanskim ratovima kao ađutant i savjetnik kralja Nikole. Kao crnogorski državljanin i ruski general odlazi 1914. godine u Pariz, i biva postavljen za pomoćnika šefa saniteta svih francuskih armija u glavnom štabu, sve do jeseni 1915. godine. Početkom 1916. godine odlazi s kraljem Nikolom u emigraciju u Francusku i ima značajnu ulogu u izbjegličkoj vladi u Nueilly, kod Pariza.
U bogatoj biografiji dr Anta Gvozdenovića stoji i da je bio izvanredni poslanik i opunomoćeni ministar Kraljevine Crne Gore u SAD, kao i predsjednik Ministarskog savjeta potonje crnogorske vlade u izbjeglištvu. U Jugoslaviju se vratio 1925. godine, jedno vrijeme je živio u Beogradu, a potom odlazi u rodne Ćekliće.
Krug se zatvara u Vučjem Dolu: Posljednje godine života provodi u svom Vučjem Dolu, u kom je sklopio oči 2. septembra 1935. godine, gdje je sahranjen pored svojih predaka. O Antovoj smrti su pisali brojni listovi, isticali njegove zasluge, životni put vrijedan divljenja. Brigadni general i senator Petar Milov Martinović svoj oproštajni govor završio je riječima: „Živio je i radio kao čovjek, kao vitez, kao rijetki rodoljub, kao idealan drug i prijatelj, kao savršeni džentlmen i gospodin, jednom rječju kao primjer crnogorskog čojstva i junaštva“.
Iza Anta Gvozdenovića ostale su njegove knjige u koje je pretočio nesvakidašnje događaje sa putovanja, vojevanja po dalekoj Aziji, te uspomene na generala Skobeljeva i Ahal-tekinsku ekspediciju. Kroz njih možda najviše možemo saznati o Antovom putu, njegovoj prirodi, životu ispunjenom ratovima, ali i predasima u najelitnijim gradovima Evrope.
Istorija nije dovoljno rekla o Antu, i kako to često biva kod nas, dosta je toga otišlo u legendu. Možda ćete negdje pročitati, ili čuti, da je Gvozdenović tako „ispraznio“ kockarnicu u Monte Karlu da se na njoj vio crni barjak. Druga nevjerovatmana priča je da je posljednjih godina u Ćeklićima na rubljama kuvao kafu, jer je kao stari ruski general bio strašno bogat.
Nesumnjivo, Antov život je mnogima bio toliko nevjerovatan, nestvaran, da su govoreći o njemu, po svoj prilici, znali i odlutati i ponešto dodati.
Jedno je sigurno. U Istorijskom muzeju na Cetinju, u velikoj staklenoj vitrini, čuva se izuzetno rijedak persijski oklop, koji nam ostaje kao sjećanje na dr Anta Gvozdenoviću, generala u tri vojske i ratnika velikog srca.
Suzana KAPETANOVIĆ
