ovoriti o jednoj ličnoj priči – o životu u ovoj podmornici – je i teško i lako. Osvrnuću se samo na kraj, koji je nama i najinteresantniji, počinje svoju priču
Rajko Bulatović, bivši oficir na
Podmornici 821 -Heroj, koji je 18 godina služio tom, kako ističe, časnom pozivu podmorničara.
Izuzetno umoran, ali ne manje srećan što će podmornica na kojoj je proveo najveći dio radnog vijeka i, ujedno, bio njen posljednji zapovjednik, konačno biti otvorena za javnost, Bulatović nam je otkrio interesatne, nesvakidašnje detalje o ovom jedinstvnom eksponatu Zbirke pomorskog nasljeđa u Tivtu, smještenog u sadašnjem prostoru naselja i marine Porto Montenegro. Naime, P-821 će od večeras biti dostupna javnosti, a upravo će njen posljednji zapovjednik biti vodič tokom upoznavanja sa ovim nekadašnjim bojnim brodom, napravljenim davne 1967. godine. U skoro 23 godine aktivne službe, podmornica je imala 726 plovidbenih dana, čak 910 ronjenja i prešla je 46.659 nautičkih milja, što je praktično znači da je dva puta oplovila Zemlju.
Ipak, Bulatović ne nalazi riječi kojim bi opisao osjećaj kada se 1991. godine Heroj našao na suvom, u tadašnjem
Arsenalu, a zatim decenijama tu i ostao, zapostavljen, zaboravljen. Ali sada - kada je jednoj od pet velikih podmornica koju je imala nekadašnja Jugoslovenska narodna armija konačno vraćen stari sjaj i kada će kroz njenu utrobu svakodnevno prolaziti znatiželjni gosti – Bulatović s ponosom govori na čemu se radilo protekla tri i po mjeseca.
- Nakon svih napora i saglasnosti Ministarstva odbrane i kompanije Adriatic Marinas, podrške članova Udruženja podmorničara Crne Gore, pristupili smo restauraciji, odnosno dovođenju u autentično stanje Podmornice 821. Posao je izveden od 15. marta do 1. jula ove godine. Nije bilo nimalo lako. Uložen je veliki trud, veliki napor i velika želja svih onih koji su bili angažovani na ovom projektu. I uspjeli smo u ova tri i po mjeseca da u potpunosti vratimo autentičnost naše podmornice – pojašnjava on.
Takođe, naglašava kako je Heroj jedna od rijetkih podmornica duža od 50 metara koja je muzejski eksponat.
- Od danas, pa ubuduće, ona će predstavljati veliku turističku atrakciju ne samo Crne Gore i Tivta, već i čitave regije. Na vrhu će biti svijetleće gale, a sa donje strane plava svjetla koja će simbolizirati morsku dubinu. Biće to najljepši kutak naselja Porto Montenegro. I, da ne zaboravimo: kraj nje nalazi i mala, diverzantska Podmornica 912 – Una.
Pedeset moćnih metara: Obilazak dizel-električne podmornice P-821 – Heroj uz vodiča koji praktično napamet zna svaki njen pedalj, počinjemo u centralnom odsjeku, prvom od tri koji čine ovaj bojni brod. Bulatović nas tu upoznaje sa osnovnim tehničkim karakteristikama podmornice. Duga je 50,4 metara, široka 4,7 metara i visoka 9,75 metara. Nekadašnjih 709 bruto registarskih tona, sada je svedeno na oko 600 tona.
- Podmornica je sagrađena u Splitu 1967. godine. Iskorištena je sva pamet ondašnje SFRJ i mislim da nema republike koja nije na neki način učestvovala u njenoj gradnji – bilo proizvodnjom nekih djelova ili radnom snagom. Nekadašnja vojska je imala pet velikih podmornica - tri ovog tipa (oko 50 metara) i dvije veće P-831 - kao i šest malih, diverzantskih podmornica P-911. To je ukupno 11 podmornica kojim je država raspolagala, što je u ono doba bilo upozoravajuće za druge: da računaju na opasnost koja može da ih sačeka – vraća nas u Bulatović u sredinu druge polovine prošlog vijeka.
A onda nas pojedinačno upoznaje sa svim bitnim djelovima i instrumentima, ističući da je tim koji je radio na restauraciji uspio skoro u potpunosti da vrati sve rezevne djelove koji su bili potrebni i „oživi kompletnu elektroinstalaciju na podmornici“.
Život ispod površine: Prvo u oči padaju četiri velike, torpedne cijevi. Iz jedne malo viri stari torpedo – tek da se stekne utisak čime je podmornica raspolagala za eventualnu odbranu. Pokazuje nam trim pult koji je korišten u podvodnoj vožnji i jednostavno objašnjava njegovu namjenu: pretakanje vode iz krme u pramac, odnosno iz jednog tanka u drugi da bi podmornica uvijek bila „na ravnom trimu“. Uz njega su i svi ostali pokazivači potrebni za bezbjednu podvodnu plovidbu i mjesta za smjernog i dubinskog kormilara koji su „održavali pravac“.
- Ovdje je stajao oficir službe, koji je sve kontrolisao. Imao je svoj pokazivač kursa, dubinu, brzinu, broj okretaja, nagib, trim i kontrolisao je navigaciju u toku podvodne vožnje. Tokom te podvodne vožnje se vodi samo zbrojna navigacija, a nakon izvjesnog vremena bi se izronilo na periskopsku dubinu i periskopom se određivala pozicija podmornice. A onda bi se opet vraćali u dubinu i na zbrojnu navigaciju – opisuje nekadašnji zapovjednik ovog bojnog broda.
Sa takvim činom, on je ujedno, bio jedini privilegovani od 28 „stanovnika“ podmornice, koji je imao svoju kabinu i krevet, ali i obavezu da u sefu čuva povjerljiva dokumenta i brodsku knjigu.
- Ovo je brzinomjer, kojeg ćemo jednom popraviti, a ovo radio-kabina u koju su ugrađeni svi uređaji koje je imala podmornica u momentu dolaska u Tivat – objašnjava Bulatović svrhu malene, skučene prostorije koja je, praktično, cijela pokrivena dugmadima, ekranima, pokazivačima, čitačima...
Zatim nam objašnjava neke od najznačajnijih instrumenata podmornice. To je, prije svega, analizator zvučnog snopa, koji je davao informacije gdje i na kojim dubinama se treba maskirati.
- Kada bismo vršili analizu tog kanala, tačno bismo znali što je najpovoljnije: na kojoj dubini da se krijemo od onga ko nas prati, odnosno na kojoj dubini mi možemo njega najlakše da otkrijemo i uzvratimo.
Otkriti a ne biti otkriven: Tu je i jedan od najbitnijih uređaja u podvodnoj vožnji: PEG-PEL, sa aktivnom i pasivnom komponentom koji je otkrivao ciljeve i podmorničarima bio „prozor u svijet“ dok su ispod vodene površne. Pokazuje i pokazivač radar detektora, na kome su istovremeno mogla da se prate 42 cilja, ali i napominje da se rijetko koristio jer je služio samo tokm površinske vožnje.
- Srednji dio je energetski odsjek: odatle se davala snaga, pogon na propeler gdje se ovim silnim ručicama i pokazivačima koji su služili za kontrolu tih napona snage. Energija se crpila iz akumulatorskih baterija. Tu je i novoizgrađeni cjevovod za ventilaciju. A ovo je stari sistem za klimatizaciju podmornice koji nam je najviše koristio da spriječi orošavanje kada smo u podvodnoj vožnji.
Zatim s ponosom pokazuje 24 Mercedes-Benz-ova klipa koja su pogon cijelog broda.
I onda nas uvodi u posljednji, motorni odsjek, u kome su smješteni dizel motori, pomoćni motori, agregat i sve drugo što je korišteno za proizvodnju električne energije i vazduha, ali i uski kreveti zakačeni na lance, na kojima su podmorničari spavali. Na samom kraju, još jedan improvizovani, ali neophodan preduslov za život čak i duboko pod vodom – toalet sa tušem.
Kako bi posjetioci vidjeli nešto više, u ovom dijelu se nalazi i oprema podmorničara u slučaju podmorničkog udesa, zajedno sa plutačom sa markerima za dekompresiju. No, Bulatović kaže da su na vježbama još 80-ih godina koristili drugu mogućnost za slučaj spašavanja – malu, spasilačku podmornicu koja bi nalijegala na poseban otvor podmornice.
- Tada smo imali tehnologiju koja je i danas impoznantna, a da ne govorimo kakva je bila onih godina. Kada sam bio na pomorskoj vježbi u Italiji, gdje je bila tema spašavanja potonule podmornice, strane kolege nisu vjerovale da smo mi još tada imali spasilačku podmornicu.
Mjesec i po pod vodom: Podmornica tipa 812 pod vodom je mogla da bude 45 dana, ali posada nikada nije ostala duže od 10 dana, i to u okviru obaveznih vježbi kondicioniranja svake. Takođe, svake godine podmornica je imala mali, a svake pete - veliki remont.
- Ja sam na ovoj podmornici četiri godine bio komandanat, a 18 godna sam ukupno proveo u Jedinici podmornica, konkretno na ovoj poput Heroja. Imao sam sve dužnosti u Jedinici podmornice: bio sam oficir na straži, komandir navigacijskog dijela, komandir torpednog dijela, zamjenik komandanta i - komandant. Bio sam i u Jedinici podmornica komandant do 2005. godine, i to posljednji, na žalost. Nakon toga je odlučeno da ostanu samo male, diverzantske podmornice, koje su bile u sastavu 82. Pomorskog centra, odnosno Specijalne jedinice za podvodna dejstva. Ja sam tada prešao na novu dužnost, u Komandu Mornarice, i godinu dana kasnije postao njen komandant gdje sam bio sve do prošle godine kada sam otišao u penziju – opisuje Bulatović svoj profesionalni put i dodaje:
- Inače, kroz podmornicu Heroj su prodefilovali svi podmorničarski kadrovi iz ondašnjih republika SFRJ i na njoj su dva Crnogorca bila komandanti: jedan od njih sam ja, a drugi je kapetan fregate u penziji Vuko Vučurović.
Danas, kao neko ko je zaslužan za novi sjaj starog Heroja, njegov posljednji zapovjednik se prisjeća sredine marta, kada su počeli radovi na restauraciji podmornice.
- Prvih dana sam bio stalno u strahu da nećemo uspjeti da je vratimo u ono što bih ja želio. Jednom mom prijatelju sam rekao: „Ništa me ne pitaj, nikako ne ide! Noćima ne spavam...“ I u početku je to zaista bilo tako. Imali smo i dosta problema da nađemo djelove... Ali, sada je sve to gotovo! Uspjeli smo da završimo, da skupimo skoro sve rezervne djelove, a tamo gdje nismo – prilagodili smo ono što smo imali u ovom momentu, sa nekom simulacijom.
Teret nerasvijetljene prošlosti: On podsjeća da podmornica nije restaurirana prema originalnom stanju iz 1967. godine, „jer tada nisu bili isti uređaji“ i vremenom su ugrađeni moderniji. Konkretno, PEG-PEL je novijeg datuma i zamijenio je instrument ruske proizvodnje. I torpedni računar je bio ruski, „veoma komlikovan za opsluživanje, a nije davao adekvatne rezultate“. Bulatović dodaje da su planirali ugradnju savremenijeg uređaja, ali je onda došlo do raspada nekadašnje države... A zatim se vraća na ono što ga prati, neobjašnjene događaje s početka '90-ih:
- Moram da napomenem da ova podmornica nije nikada upotrebljavane u ratnim operacijama i uvijek je čuvala mir Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Odgovorno tvrdim i da nijedna podmornica nije upotrijebljena u bilo kojoj akciji '90-ih godina, ni na koji način – niti kao nosilac diverzatskih sredstava, niti minskog naoružanja, niti torpednog naoružanja. Bili smo čak meta kritika drugih pripadnika mornarice koji su išli! Ali, podmornice su sve vrijeme bile bazirane u Tivtu i bitno je da građani to danas znaju – kaže on, i dalje razočaran što se on i njegove kolege pominju kao učesnici ratnih operacija.
Poseban kutak za podmorničare: Bivši zapovjednik Heroja najavljuje i plan za narednu fazu njegove restauracije, ali ne precizira kada će doći do realizacije.
- Ukoliko Adriatic Marinas bude zainteresovana, onda ćemo moći i određene uređaje da vratimo u život, da ih napajamo električnom energijom i gostima, koji je budu obilazili, simuliramo da smo u vožnji. Za to će vjerovatno trebati i više vremena i sredstava, pa o tom dijelu sada razgovaramo sa menadžmentom kompanije. Takođe, jedna od ideja je da napravimo displej koji će simulirati vožnju podmornice i torpedni napad – onako kako smo mi to radili na vježbama kad smo koristili podmornicu kao bojni brod po Jadranskom moru.
Prema svemu što su rekli i najavili, puno ideja i barem isto toliko entuzijazma pokazuje mala grupa naših bivših podmorničara. A takvi su, s osmijehom kaže Bulatović, praktično svi oni koji su dio svog života proveli na podmornicama. Podsjeća na jubilej 85 godina podmorničarstva koji su početkom godine baš u Tivtu obilježili predstavnici udruženja iz Hrvatske, Slovenije, Srbije i Crne Gore i navodi kuriozitet:
- Naše udruženje je posljednje osnovano, a u stvari je sa najdužom tradicijom. Jer, 1928. godine su upravo u Tivat stigle prve podmornice, Hrabri i Nebojša.
Uz još jedan pogled na restauriranu podmornicu, Bulatović ističe da će ovdašnje podmorničare, kao i one u ostalim državama regiona, obilazak Heroja „podsjećati na one lijepe dane, na tešku i časnu profesiju“ i sve što ih je krasilo kao ljude, oficire, podmorničare.
Kristina JERKOV
Foto: Balša Rakočević
