Možda je ovoj sredini stvarno trebao europski kontekst, i možda joj je trebala službena potvrda da se izdvojila od Zapadnog Balkana. Nužno je ipak naglasiti da se u čestim zaključcima da pristupanjem kontinentalnom savezu Hrvatska konačno politički napušta Balkan zanemaruje činjenica kako su neke druge, veće balkanske zemlje, odavno u Europskoj uniji. Pouka bi bila, naime: ako čitavo vrijeme nervozno vodiš računa samo o Balkanu, onda ni njega ne možeš sagledati u cijelosti.
(Iz Zagreba, specijalno za Portal Analitika)
Centralna svečanost konačnog ulaska Hrvatske u Europsku uniju, u Zagrebu s nedjelje na ponedjeljak, bila je na razini političkog vrha apsolutno spektakularna, i svojski nabijena trijumfalizmom. S druge strane, u tzv. bazi, prostom puku, na istu temu sve više prevladava skepsa i strepnja, pa se to ne ustručavaju razmjerno vjerodostojno prenijeti ni vlastima najbliži mediji. Analogno tako vidljivoj i ne baš tipičnoj podvojenosti jedne novonastupajuće svoje članice, EU je ovim povodom također pokazala simptome izvjesne shizofrenije.
Čudni potezi jakih evropskih igrača: Prijem u kontinentalnu superdržavu nekoć je značio priliku za obredno slavljenje same te institucije.
Sada u Zagrebu, međutim, nije se pojavio nitko iz najužeg državnog vrha Njemačke i Francuske, najutjecajnijih pripadnica saveza. Štoviše, dojam je kako su Britanci poslali barem, eto, zamjenika premijera, tek da bi – u vječitom odmjeravanju s kopnenim takmacima – cinično kontrastirali spomenutu, veoma neobičnu i ništa manje neugodnu gestu. Zacijelo su je tako doživjeli i svi oni predsjednici i premijeri manjih članica EU-a, koji su strpljivo ispoštovali zagrebački protokol.
Ako ništa drugo, oni su valjda prvi put u životu svjedočili dočeku Nove polugodine, u ponoć 30. juna, s pravim odbrojavanjem. Znajući pritom, kao i domaćin Hrvatska, da Unija nikad nije bila u gorem stanju, pa se brojni mediji u starim joj članicama danas nerijetko sprdaju s Hrvatskom koja“ ulazi u birano društvo“ – a ono tek što se nije počelo razilaziti. Do takvoga eventualnog raspleta proći će još neko vrijeme, dakako, no unutarnje sile privlačenja sve su slabije, i među njima sve više dominira rezon gole financijske prinude.
Hrvatska, EU i Zapadni Balkan: Vratit ćemo se još na taj žalosni aspekt priče, no da prije vidimo što se dobro može izvući od članstva u EU-u, a da ne govorimo jedino o standardnim uporištima kao što je pravnost sistema ili standard ljudskih prava; dopuštenima za po doma, nipošto upotrebljivim u kolonijama. Počev od pozdravnih govora hrvatskog predsjednika Ive Josipovića i premijera Zorana Milanovića, čini se da novi kontekst inspirira državni vrh na određenu višu konstruktivnost u neposrednoj regiji – onome, dakle, što se jednom zvalo Jugoslavijom.
U tom kontekstu, indikativne su unisone poruke Milanovića i Josipovića koji su – istog dana kada je hrvatska posala članom EU – poručili kako neće biti kočnicom već će nasuprot ohrabrivati integraciju i drugih država Zapadnog balkana u njihovim naporima ka EU.
I bez obzira na to koliko bila riječ o sugestiji Brisela, a koliko o zaista izvornoj viziji, treba objeručke dočekati iskazanu volju za tješnjom suradnjom na tzv. Zapadnom Balkanu. Osobito nakon razbuktale mržnje prije 20 i kusur godina, te lančanih krvoprolića zbog kojih su dojučer bratski narodi i narodnosti jednostavno previdjeli da im netko, svima zajedno, gadno prazni kesu. I to dugoročno, a nadasve strukturno. Stoga bi se ubuduće moglo govoriti o modalitetima zbližavanja koji, makar u privredi i još ponekim djelatnostima, podsjećaju na one konfederativne.
Milanović je također spomenuo da Hrvatska ne vidi, u perspektivi, Europsku uniju kao federaciju. Dobro, to ionako govore mnogi europsko-unijski političari, u prosjeku bitno moćniji od njega. Ali, problem je što smo se u promišljanju regije i Europske unije očito lomili na istom historijskom deficitu. Odnos sa zemljama nastalim iz SFRJ postavljen je tako još spočetka: Hrvatska se uoči osamostaljenja izmicala prema konfederaciji, a sad izokola zatvara krug. Oslanjajući se pritom na članstvo u jednoj drugoj, većoj konfederaciji.
Udaljavanje centra i periferije EU: Ovih se dana i mjeseci često ponavljalo kako Hrvatska ima tu nesreću, ili prednost – ovisno o kutu gledanja – da ulazi u EU kao prva članica bez iluzija, odnosno bez široko rasprostranjene euforije, kakva sama vodi narod u pjesmu i smijeh. Širom EU-a padaju maske, dolaze do izražaja brutalne razlike između unijskog centra, i periferije; jednako stoji s klasnim odnosima unutar pojedinačnih država. I dalo bi se tu poziciju iznevjerenih očekivanja prevesti u nešto kvalitetno, kad bi naš subjekt znao što dalje s njom. Ali, nažalost, to nije tako – osim, možda, u temama regije.
Znači, možda je ovoj sredini stvarno trebao europski kontekst, i možda joj je trebala službena potvrda da se izdvojila od Zapadnog Balkana. Nužno je ovdje naglasiti tu stranu svijeta, jer se u čestim zaključcima da pristupanjem kontinentalnom savezu Hrvatska konačno napušta Balkan – onaj politički – zanemaruje činjenica kako su neke druge, veće balkanske zemlje, odavno u Europskoj uniji. Pouka bi bila, naime: ako čitavo vrijeme nervozno vodiš računa samo o Balkanu, onda ni njega ne možeš sagledati u cijelosti.
No, rekosmo, moguće da je Hrvatskoj trebala prividna sigurnost nekog novog okvira, da bolje profunkcionira u svom neposrednom okruženju. To ćemo još vidjeti, mada će jednako zanimljive biti njezine reakcije na samu Evropsku uniju. Zasad u puku dominira argumentacija da je bolje i s EU-om riskirati, nego propasti sam, i najozbiljnije se ističe da tu nema alternative.
Paradoksalnom izgleda teza da će Hrvatska potražiti znatno bolje odnose s istočnim susjedima, tek nakon separiranja od njih pomoću notorne schengenske žice. No upravo to joj se već jednom dogodilo, s kulminacijom prije stotinu godina, u sastavu Austro-Ugarske monarhije. Svako zlo je za neko dobro, kažu dežurni optimisti, i ukoliko to bude dobitak iz svega ovog, bilanca ipak nije katastrofalna. A povijest se naglo ubrzava, i nećemo dugo čekati na epilog, pa da vidimo i to na kakvim ćemo se društvenim osnovama ponovno sresti.
Igor LASIĆ
