Uz tu strašnu dilemu pisca, čijim je, po ničim provjerljivim pričama, djelima umalo izmakla Nobelova nagrada za književnost na prijedlog PEN centra Argentine (pisaca vodeće svjetske literature) i Ernesta Sabata lično”, piše u svom reagovanju akademik DANU Mladen Lompar, reagujući na otvoreno pismo jednog od ovogodišnjih laureata Trinaestojulske nagrade, Gojka Čelebića, upućenom Ranku Krivokapiću, Filipu Vujanoviću i Milu Đukanoviću.
U tekstu, naslovljenom “Oteti, il’ ne oteti, pitanje je sad”, koji je objavio kulturni dodatak Vijesti u subotu, Čelebić je kazao da će, ukoliko mu se nagrada “otme” nositi žutu traku, aludirajući na progon Jevreja u vrijeme Holokausta, “vidjela se ona na njegovom reveru ili ne”. U pomenutom tekstu, Čelebić je kao svoje glavne “progonitelje”, označio Rada Bojovića, Radoslava Rotkovića i Mladena Lompara.
“Dok sam ja, koji ću odista nositi žutu traku, ako mi se nagrada otme, vidjela se ona na mom rukavu ili ne, godinama obijao kapije evropskih gradova i gradilišta, putujući auto-stopom i rintajući na kamenolomu po čitavo ljeto, da bih zaradio koru hljeba za svoje studije u inostranstvu, učio jezike, sticao obrazovanje na najboljim zapadnim izvorima, testirao svoje skromne snage na najtežem parketu, većina mojih hajkača, g. Bojović, g. Lompar, g. Rotković, toliki drugi, lagodno su živjeli kao umjereni društveni paraziti u jednopartizmu”, tvrdi Čelebić.
U reagovanju dostavljenom Portalu Analitika, Lompar piše:
“Veliki pisac (Sabato) je, naime, pri kraju desete decenije života, upoznao Čelebićevu literarnu (uz ljudsku i diplomatsku) monumentalnot i egzaltirano izjavio da je konačno sreo evropskog Gombroviča, o kojem se sve više pričalo u svjetskim književnim krugovima. Nažalost, Sabato nije mogao na svojih sto godina dodati još jedan život da vidi nepravdu koja je Čelebiću nanijeta nedodjeljivanjem Nobelove nagrade, pa čak ni Miroslavljevog jevanđelja i da će mu se moguće je osporiti Trinaestojulsku nagradu i 11.000 eura u kešu i pravo na status Istaknuti kulturni stvaralac u Crnoj Gori, koji ima vrijednost jednog i po mjesečnog prosjeka. Uz sve te nevolje, još neshvatljivije je da ga, po čudu čuvena, CANU nije primila u svoje redove, i da mu je tako propala još jedna lijepa apanaža.
Ono što se dalje ne može provjeriti je priča o njegovoj “živoj rani”, vodećim crnogorskim političarima:
“Dok sam ja, koji ću odista nositi žutu traku, ako mi se nagrada otme, vidjela se ona na mom rukavu ili ne, godinama obijao kapije evropskih gradova i gradilišta, putujući auto-stopom i rintajući na kamenolomu po čitavo ljeto, da bih zaradio koru hljeba za svoje studije u inostranstvu, učio jezike, sticao obrazovanje na najboljim zapadnim izvorima...”
Ono što se može naći van njegovih skromnih i stidljivo nabacanih “činjenica” su podaci sa brzometnog guglanja:
Na web situ crnogoraca u Americi:
“Kada je njihov kolega, Gojko Čelebić, koji danas radi u Misiji Crne Gore pri Ujedinjenim Nacijama u Njujorku, svojevremeno uvrijedio Crnogorce, na bijes Crnogoraca i na njegov odjek, MIP Crne Gore nije ni pomišljao da pokrene njegovu smjenu u modernoj Crnoj Gori. Gojko Čelebić je bio Ministar Kulture Crne Gore, Ambasador SR Jugoslavije u Argentini.. Zalagao se kao ministar kulture da se PEN Crne Gore ne registruje kod međunarodnog PEN-a, učestvovao je u srozavanju crnogorske baštine, prešutao je devastaciju kulturnih dobara Crne Gore... I svi ovi razlozi su rukovodili MIP Crne Gore da “uvažavajući njegov doprinos... i cijenjeći dosadašnji rad.... imenuju gospodina ...” za predstavnika Crne Gore pred Ujedinjenim Nacijama.”
Na sajtu LSCG 03.09.1993.godine: Povodom dodjeljivanja nagrade “Risto Ratković” predsjedniku tzv. Republike Srpske Radovanu Karadžicu, sekretar za kulturu LSCG Mladen Lompar dao je izjavu za javnost:
“Ogorčeni smo odlukom žirija Ratkovićevih večeri poezije da se ime velikog crnogorskog pjesnika i rodoljuba Rista Ratkovića dovodi u vezu sa čovjekom kojega je najuglednija međunarodna organizacija za zaštitu ljudskih prava Helsinki voč stavila na listu ratnih zločinaca. Čin dodjele nagrade Radovanu Karadžiću nema nikakve veze sa umjetnošću, ali ima sa politikom i predstavlja samo još jednu stepenicu u namjeri kompromitovanja Crne Gore, crnogorskog naroda i njegove kulture na svjetskom planu.
Duhovni očevi i inspiratori, kao i finansijeri sličnih žirija dodijelili su, svojevremeno, Njegoševu nagradu najvećem negatoru Crne Gore, crnogorskog naroda i njegove kulture - Dobrici Ćosicu. Iste snage zagovarale su i zagovaraju rušenje Njegoševog mauzoleja na Lovćenu. Iste snage dovele su na tron sv. Petra Cetinjskog g. Rista Radovića i stavile mu pod punu kontrolu veliki dio duhovnog i materijalnog blaga Crnogoraca.
Iste snage poništavaju crnogorski karakter slavne Crnojevića štamparije, prisvajaju Miroslavljevo jevandelje, Vladimira i Kosaru, popa Dukljanina. Iste snage sprječavaju Crnogorce da, kvazi školskim sistemom, saznaju istinu o svojoj desetovjekovnoj slavnoj prošlosti, o svom državno-pravnom kontinuitetu, o svom izvanrednom kulturno-istorijskom nasljeđu.
Očekivali smo da će povodom ovog sramotnog događaja reagovati i ministar kulture g. Gojko Čelebić, ali on ili ima važnijeg posla ili mu se uloga sastoji upravo u prešutkivanju ovakvih događaja.”
Dalje ga nalazimo u društvu oduševljenih poklonika politici Slobodana Miloševića:
“Nakon parafiranja Dejtonskog sporazuma veliča se pobjeda „mudre politike predsednika Slobodana Miloševića i njegove državničke spremnosti i hrabrosti da, spasavajući svoj narod i svoje građane, bude pun razumevanja i za druge” (P. 1995. 22. 11. str. 13.), a predsjedniku čestita i generalni direktor Zajednice Jugoslovenskih železnica, Savez učitelja Srbije, Fabrika hljeba „Produkt” , Zdravstveni centar „ Peć” , Direktor Industrije stakla u Pančevu, pirotska gumarska industrija „Tigar” , francuski filozof i pisac Danijel Šifer, dok ministar kulture Crne Gore Gojko Čelebić kaže da će i „književnost posle Dejtonskog mira biti drukčija” (P. 1995. 23. 11. str. 13.). Ovakav stil pisanja kulminira u informaciji da je opštinski odbor SPS u Požegi „podržao (...) predlog izvršnog odbora SPS Zlatiborskog okruga da se Slobodan Milošević predloži za Nobelovu nagradu za mir” (P. 1995. 24. 11. 12.).
U nizu neljudskih podataka o čuvenom kako sam reče, “evropskom intelektualcu”, i još nekoliko karakterističnih, uzimam ih nasumično:
“Iz krila Udruženja nezavisnih pisaca i dijela drugih intelektualaca Crne Gore konstituisan je crnogorski PEN, protiv kojega je mjesecima trajala politička hajka, u koju je bi uključen i aktuelni ministar za kulturu u Vladi Republike Crne Gore. Više od pola godine, bez ikakavih valjanih razloga, vlast je odbijala registrovati crnogorski PEN. Na čelu PEN centra, koji okuplja pedesetak uglednih književnika, esejista i stvaralaca Crne Gore, nalazi se akademik dr Pavle Mijović, istoričar umjetnosti. Crnogorski PEN je, uz samo jedan glas protiv (predsjednik srpskog PEN-a) primljen za punopravnog člana svjetskog PEN centra, na 56. Kongresu održanom s jeseni 1991. Godine, u Beču. O značaju toga čina za svaku nacionalnu kulturu a posebnu u zemljama u kojima su na vlasti totalitarni režimi, ne treba posebno govoriti. Međutim, čin ulaska crnogorskog PEN-a u Svjetski PEN centar uopšte nije ni registrovan u sredstvima javnog informisanja koja su u službi vladajuće partije u Crnoj Gori.”
“Takođe, na dušu ondašnjeg ministra kulture Čelebić g. Gojka se dodaje i sudjelovanje i aktivna uloga u krađi umjetnina sa dubrovačkog ratišta:
Povjesničar umjetnosti Aleksandar Ćilikov, arhelog Stanko Roganović, književnik Mladen Lompar, direktorica Dvorca na Cetinju Ana Kapičić i direktor Narodnog muzeja Crne Gore Petar Ćuković prisjećaju se kako je “tih godina vojska ukradeno kulturno i umjetničko blago s dubrovačkog područja nudila Muzeju na Cetinju, što su oni sa gnušanjem odbijali, pa je najveći dio tog kontigenta pohranjen u Ministarstvu kulture Crne Gore”...
Oni ističu da je vraćanje umjetnina “dobra vijest za sadašnju Crnu Goru, ali da nipošto ne treba zaboraviti sramotu što je uopšte došla u takvu situaciju!”
I tako redom, širi se spisak (ne)djela “bivšeg ministra i pisca sa žutom trakom Čelebić g. Gojka, nesuđenog nobelovca, akademika CANU itd. uz sve ono što mu je već na brzih ovih dana moglo naći i dokumentaciji”, piše Mladen Lompar.
