Premijerom komedije „Filomena Marturano“ Eduarda de Filipa, u produkciji Gradskog pozorišta iz Podgorice i Centra za kulturu iz Tivta, u utorak je u tom bokeljskom gradu počeo tradicionalni Festival mediteranskog teatra Purgatorije.
Brojne zvanice, kako iz Tivta, tako i iz Podgorice, prisustvovale su prvom izvođenju komada koji je u svakom trenu odisao Mediteranom. Svemu su posebnu notu dali – s jedne strane – legende srpskog glumišta Anita Mančić, Đuza Stojiljković i Seka Sablić, a – sa druge strane – izuzetni crnogorski glumci koje je predvodio Bane Popović.
Što se zaista zbivalo u atrijumu Ljetnjikovca Buća? Bio je to doživljaj za sva čula, u kojoj je publika u potpunosti učestvovala i uživala. Među gostima su bili ministar kulture Branislav Mićunović, čelni ljudi Tivta i Podgorice, Miodrag Kankaraš i Miomir Mugoša, sekretar za kulturu Glavnog grada Hamdo Kočan, zatim Milena Radojević i Ivana Mrvaljević koje su i producentkinje predstave, kao i Siniša Jelušić, Dragan Marović, Rajko Barović... No, sva pažnja bila je usmjerena na ono što se odvijalo na malenoj sceni i uz nju. Pažnju je, prije svega, privlačila Anita Mančić, glumca neponovljivog talenta i umijeća da svakom dramskom liku udahne život, i tako izbriše granicu između imaginarnog i realnog. Marković je već duže želio da sarađuje sa njom, a kako je rekla Portalu Analitika, pokušavali su to već petnaestak godina.
- Jagoš i ja već dugo pokušavamo da se nađemo na tu, istu mediteransku temu. Jer i ja s jedne strane, kao i on, potičem sa Mediterana i željeli smo da se desi taj „sudar Mediterana“ u okviru pozorišta. Dakle, ispunila se i moja i njegova želja, a publika je zaista bila toliko raspoložena, tako su nas bodrili, dali nam snage... Bilo je fantastično! Meni je bilo zadovoljstvo da igram. Bilo je kao praznik – uzbuđeno je kazala Mančić nakon premijere.
Komentarišući publiku, kazala je da je su izgledali „kao da su se uželjeli pozorišta“, iako zna da su „ljudi ovdje itekako upućeni na pozorište“.
- Volim kada je predstava i duhovita i da ima neke gorčine, da ima i smijeha kroz tu gorčinu. Da budem iskrena, s obzirom na to kako kreće predstava - da nema određeni žanr, malo sam se uplašila. Pošto sam znala šta tek treba da uradim, bilo me strah kako ću da „spustim“ ljude na mjesto i povučem dramsku priču... Međutim, sve je išlo perfektno! Ljudi su se smijali na pravim mjestima, osjećali su na mjestima na kojima je to trebalo. Odjednom su bili raspoloženi i toliko su se radovali tim komičnim elementima. A, s druge strane, tačno sam osjetila da onog trenutka kada krene drama - sve se stiša, tad se sluša. Mislim da je na kraju sve bilo dobro – skromno kaže Mančić.
Pa, iako je „ukrala“ scenu tokom većeg dijela predstave, teško da se može reći da je Branimir Popović bio „nevidljiv“. Naprotiv, njegova strastvenost se osjećala u svakom trenu unutrašnje borbe lika Domenika Sorijana kojeg je tumačio. Njegova igra bila je u potpunosti kompatibilna kako sa onom Anite Mančić, tako i sa onom mladih crnogorskih kolega – Marije Begam, Andree Mugoše, Emira Ćatovića, Božidara Zubera i Momčila Otaševića, kao i vrlo kratke, ali upečatljive epizode Sima Trebješanina.U prepoznatljivom maniru svoje tihe role su odigrali Jelisaveta Sablić i Vlastimir Stojiljković...
Posebnu čar vizuelnom ugođaju dali su kostimi za koje se pobrinula jedna od najpoznatijih i najcjenjenijih beogradskih kreatorki, Dragana Ognjenović. Za Portal Analitika je, pod utiskom premijere i rada na komadu, kazala:
- Još ne mogu da napravim distancu u odnosu na ono što se dešava na sceni, jer je sve to tako malo i više doživljavam kao nekakvu familiju. Čitavo ovo osjećanje mi je zaista potpuno nevjerovantno iskustvo: od Jagoša, preko Anite i Baneta, i ove pretalentovane djece iz Crne Gore. Prosto je sve bilo uživanje i, iskreno, nisam ni osjetila da se bavim kostimom.
Ognjenović dodaje da nije imala posebnih zahtjeva tokom rada sa Markovićem, već da je reditelj imao puno povjerenje u nju.
- Ali, Jagoš je vrlo precizan reditelj, obrazovan i direktan, jasan i konkretan, što ja i volim. „Naoružao“ me je svim što je potrebno da bih pokušala da riješim tu situaciju. Naravno - uz veliku njegovu pomoć svih glumaca koji su, da tako kažem, bili dovoljno koncentrisani da nekako imaju prostora i za mene.
Ona smatra da je sve to dio njenog posla i realnog života, bez obzira da li se dešava sada, prije pola vijeka ili 150 godina.
- Potrebno je samo malo da se premjestite u neko vrijeme... Sve što sam napravila za scenu - to bih isto bila ja, ali u tom drugom vremenu, tamo – zaključila je Ognjenović.
Onako kako se ona osjećala dajući oblik likovima „Filomene Marturano“, sigurno se osjećao i veći dio publike – neprimjetno uvučen u scene iz davnog vremena, u živote „običnih ljudi“, u bilo kom mjestu na Mediteranu.
Komad će u oktobru, početkom naredne sezone, biti premijerno izvedena u Podgorici. Ostaje da se vidi kako će predstava funkcionisati na pozorišnoj sceni i kako će se „slike s mora“ uklopiti u zatvoreni prostor.
K.JERKOV
