U proljeće 1977. godine, tada 15-godišnji Rik rekao je svom ocu da želi da učestvuje u humanitarnoj trci dugoj osam kilometara za jednog nepokretnog igrača. Njegov otac Dik, koji je u to vrijeme navršavao 37 godina, nikada nije učestvovao u nekoj trci, pogotovo ne tako dugoj i sa sinom koji je nepokretan.
Naime, nedostatak kiseonika pri njegovom rođenju, kod Rika je uzrokovao kvadriplegiju sa cerebralnom paralizom. Ljekari su im savjetovali da svog sina smjeste u jednu od medicinskih institucija, jer mu nisu davali mnogo šanse za život. No, to je bio samo početak borbe Dika i njegove supruge Džudi, prvenstveno za uključenje njihovog sina u društvo, osposobljavanje za sportske aktivnosti, obrazovanje i posao jednog dana.
Roditelji su kasnije shvatili da Rik ne može ni da hoda ni da govori. Bio je miran i njihovo kretnjanje po sobi pratio je očima. Dik i Džudi su stalno bili uz svog sina, učili ga da piše, provodili vrijeme u bazenu jačajući mu mišiće, išli na sankanje... Na ograničene tjelesne mogućnosti svog sina ponosni roditelji se nisu obazirali.
Sa 5.000 dolara 1972. godine grupa inženjera sa Univerziteta Tufts napravila je interaktivni kompjuter za Rika, pomoću kojeg je komunicirao. Njegove prve riječi bile su "Naprijed, Bruinsi!". Naime, te godine hokejaški tim The Boston Bruins ušao je u finale Stanley Cupa. Već u tom trenutku bilo je jasno da Rik voli sport i da je upratio sva dešavanja kao bilo koji drugi gledalac.
Tri godine kasnije, Rik je primljen u javnu školu za djecu sa invaliditetom. Nakon završetka, upisao se na Univerzitet u Bostonu, na Odsjek za osobe sa inavliditetom, na kojem je diplomirao 1993. godine. Nije mnogo vremena prošlo prije nego je i njegov otac Dik odlučio da ide u vojnu penziju sa 37. godina.
U međuvremenu, Dik je ispunio prvu Rikovu želju te su učestvovali u humanitarnoj trci dugoj osam kilometara. Brižni otac napravio je specijalna kolica sa kojima su u cilj tog dana stigli posljednji. Međutim, ono što ih je dočekalo na cilju bilo je nevjerovatno. Svi učesnici dočekali su ih aplauzom i dodijelili im medalju.
- Tu noć Rik mi je rekao da se za vrijeme trke nije osjećao hendikepiranim. Nisam mu to mogao uskratiti, kazao je Dik u dokumentarnom filmu "Team Hoyt", što je ustvari ime pod kojim su kasnije nastupali na stotinama maratona, duatlona i triatlona, među kojima su i najzahtjevnija takmičenja poznatija kao Ironman.
Kada su učestvovali na triatlonima, Dik je imao poseban prsluk koji je bio povezan sa gumenim čamcem u kojem je sjedio Rik i na taj način su preplivali desetine kilometara.
Jednom su Rika upitali šta bi uradio za oca kada bi imao priliku.
- Najviše bih volio da moj otac jednom sjedne u kolica i da ga guram na nekoj od trka, odgovorio je nepokretni sin.
Bostonski maraton 2009. godine bila je 1000. zvanična trka oca i sina Hoyt. I danas, 72-godišnji Dik i 51-godišnji Rik učestvuju na maratonima širom svijeta. Na ovogodišnjem, krvavom Bostonskom maratonu, u čast ovog nevjerovatnog dvojca podignuta je bista koja svjedoči o snazi ljudskog duha bez obzira na prepreke.
Izvor: klix.ba
