Balkan se približava istorijskoj 2014. godini. Sve oči će biti uprte u region gdje je prije 100 godine započet veliki evropski rat, započet atentatom na nadvojvodu Franca Ferdinanda u Sarajevu.
Ipak, ta godina bi takođe mogla postati istorijska godina u procesu evropskih integracija: uz hrabrost i nephodnu političku volju, 2014. će biti godina u kojoj će biti razriješene još postojeće političke razmirice, a cijeli region najzad napraviti skok unaprijed, ka Evropskoj uniji.
Pojedini se nalaze nekoliko koraka ispred drugih, pa se čak približavaju finišu trke: prvog jula ćemo poželjeti dobrodošlicu Hrvatskoj kao 28-oj državi-članici EU. A Crna Gora je već otpočela pregovore o pridruživanju EU.
Neki drugi su nedavno pokazali veliku odlučnost: u aprilu tekuće godine smo bili svjedoci epohalnog dogovora između Beograda i Prištine o srpskom stanovništvu na Kosovu. Implementacija neće biti postignuta preko noći, i ostaje puno pitanja koja tek treba riješiti. Ali, svako ko i najmanje poznaje Balkan zna koliko je predmetno pitanje bilo kontraverzno i u kojoj mjeri ovaj sporazum predstavlja značajan korak naprijed.Prvo i najvažnije je naravno ogroman doprinos koji to pruža normalizaciji odnosa između dvaju zemalja.
To bi takođe bi trebalo da utre put za pregovore o članstvu Srbije i da dozvoli Kosovu da otpočne pregovore za sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Očekujemo jasan politički signal od predstojećeg zasijedanja Evropskog savjeta u ovom pogledu.
Ali, osim svega toga, to šalje snažan signal cjelokupnom regionu Balkana.
Normalizacija odnosa između Srbije i Kosova će okončati destabilizujuće nacionalističke ambicije, koje predstavljaju kočnicu za zagovornike etničkih država i smirivanja tenzija iz prošlosti. Čelne ličnosti u Beogradu i Prištini su pokazale šta sve može biti postignuto kada je prisutan krucijalni element vizionarstva i političke hrabrosti.
Sada je najvažnije da njihove kolege u Skoplju i Sarajevu (kao i oni u Tirani) obrate dužnu pažnju. Ukoliko je moguće postići dogovor oko delikatnog pitanja aranžmana vezanih za srpsko stanovništvo na Kosovu, trebalo bi biti moguće i prevazilaženje dugogodišnjeg zastoja u Bosni i Hercegovini i destruktivnog pitanja oko imena Makedonije, ili pak uvođenje neophodnih reformi i sprovođenje odgovarajuće procedure formiranja vlasti u Albaniji.
Ukoliko bi se ostvario napredak po ovim pitanjima, EU bi morala biti spremna da ispuni svoje obaveze. To znači otpočinjanje pregovora o pridruživanju Makedonije sa EU, davanje statusa zemlje-kandidata Albaniji i prihvatanje vjerodostojne aplikacije Bosne i Hercegovine za članstvo u EU.
Ali, ukoliko ne bude napretka, čelnici u Skoplju, Tirani i Sarajevu (kao i oni u Banja Luci i Mostaru) riskiraju da dožive da njihove zemlje zaostanu za drugima, uz fatalne političke i ekonomske posljedice u dužem periodu koji dolazi.
Zato sporazum između Srbije i Kosova treba posmatrati u širem regionalnom kontekstu. Poruka je jasna: pragmatizam i kompromis (a ne tvrdoglave blokade) su načini za prevazilaženje prepreka, postizanje svima potrebnih dobrosusjedskih odnosa i pružanje opipljive perspektive za bolju budućnost ljudima u regionu.
Zato svi treba da se nadamo da će odlučnost lidera u Hrvatskoj, kao i hrabrost i vizija njihovih kolega u Beogradu i Prištini postati primjeri koje će drugi slijediti. I da ćemo naredne godine moći da komemorišemo stotu godišnjicu Prvog svjetskog rata kontrastom između tragedije iz prošlosti i zaista obećavajuće, evropske budućnosti za cijeli balkanski region.
Mihael Špindeleger, austrijski ministar za evropske i međunarodne poslove
Karl Bilt, švedski ministar vanjskih poslova