Kada sam vidjela da se na pres konferenciji najavljuje program Rumijske litije shvatila sam u koliko smo ozbiljnom problemu kao društvo koje dozvoljava improvizaciju i svojevrsnu režiju sa najvećim nematerijalnim kulturnim dobrom koje ima.
Vaša najava “programa” gospodine Plamenac, priča da “imate zapise iz “Glasa Crnogorca” iz 19. vijeka na osnovu kojih možete da rekonstruišete što se događalo ranije tokom litije”, nekoga ko nije pažljivo slušao o čemu je riječ, mogla je da navede na pomisao da je u pitanju najava neke predstave ili performansa amaterskog pozorišta. Nego, kod nas je izgleda sve moguće, pa i to da se procesije, ili litije, kako vam je milije, po sopstvenom nahođenju mijenjaju, režiraju, rekonstruišu...
Bila sam u prilici da gledam neke procesije, koje su inače čest hrišćanski običaj, ali ne sjećam se da su zbog njih sazivane konferencije za štampu, da se najavljivala “manifestacija”, planirala rekonstrukcija običaja, a o površnim i pogrešnim tumačenjima što je suština kulta da i ne govorimo.
Zašto se Mitopolija crnogorsko primorska Srpske pravoslavne crkve odlučila da na press-u predstavlja Rumijsku litiju to bolje znate vi, ali moram priznati da bi prva pomisao mogla biti da ste suviše daleko od svoje pastve, koju zbog toga morate podsjećati, odnosno pozivati preko medija da se odazove i učestvuje u vašem programu. Ipak, sklonija sam da vašu potrebu da na press-u najavite Rumijsku litiju, shvatim kao priliku da nam održite kratko predavanje o Vladimirovom kultu, podsjetite nas da ste vi njegovi “vlasnici” i, usput, “naučite” da je postavljanje metalne crkve na vrhu Rumije bilo potpuno opravdano. Tako smo, po ko zna koji put, mogli čuti da je suština kulta crkva, a to ste potkrijepili riječima: “Mitropolit Amfilohije koji je 1996. godine prvi put bio na Rumiji kazao je ”siguran sam da ovdje ima temelja da se crkva vrati”. Uz to kažete da su “svi u litiji nosili kamen da bi tu crkva doletjela kada se skupi dovoljno kamenja. I 2005. godine dogodilo se narodno proroštvo i te godine crkva je uistnu doletjela na rumijski vrh.”
Vrijednost je u živoj tradiciji, ne u objektu: Rekla bih, da nije tužno, bilo bi smiješno. Očigledno je da ne razumijete, ili ne želite da razumijete suštinu Vladimirovog kulta. Ne odlazi se na vrh Rumije vjekovima Vladimiru u čast sa kamenom u ruci da bi se podigla crkva, jer da je tako - ona bi davno bila podignuta. Nije ljepota i vrijednost Vladimirovog kulta u objektu, nego u živoj tradiciji, u onom nematerijalnom i rekla bih, neuhvatljivom. Jeste li se uopšte upitali - što je svrha nošenja kamena na Rumiju ako tamo već imamo crkvu?! Prema vašem objašnjenju kulta, prema kome je “crkva ovaploćenje želje podrumijskog naroda”, onda gradnjom crkve zatvaramo krug. Želja je ispunjena, crkva je gore, i procesija gubi svoju svrhu.
Sigurna sam da i vi znate da je ona crkva gore potpuno nepotrebna, bilo čija da je, pa i kao “hram za sve tri vjere”, kako je jednom prilikom iznio svoj “pomiriteljski” stav bivši ministar uređenja prostora Predrag Sekulić.
Svaka dekonstrukcija vjekovnih običaja, objašnjavanje zbog čega, kako, što je cilj, uvijek mi se činila suvišna, jer potpuno je, rekla bih, nekorektno, iz današnje pozicije interpretirati kakve su bile namjere, razmišljanja i želje naših predaka.
No, sigurna sam u jedno: Kamen koji se nosio na Rumiju trebalo je da sačuva kultno mjesto i da okuplja kroz sjećanje na Vladimira, tog mučenika Vladimira kojeg su poštovali svi. Drugim riječima gospodine Plamenac, ljepota je u sizifovskom putu, u ponavljanju, u toj maloj muci da se u čast čovjeka i sveca, koga su na prevaru ubili, ode na vrh planine sa koje se vide sve staze i svi putevi kojima je hodio. Da se, možda, noseći kamen, vrh Rumije učini većim, da se bude bliže zvijezdama i ljepše vidi ono more ispod nje i bude zajedno. To su poruke koje kroz vijekove nosi živa tradicija.
Nije priča o Vladimiru priča o objektu na vrhu, već o jednom od najljepših kultova Evrope koji je utemeljen na hiljadugodišnjoj istoriji, na dramatičnoj ljubavi i smrti Vladimira i Kosare, na predanju o čudotvornim moštima Svetog Vladimira, na običaju iznošenja Vladimirovog krsta na vrh Rumije, na suživotu i toleranciji tri vjere, na porodičnoj tradiciji Androvića, na crkvi u Veljim Mikulićima, na Kosarinom bunaru u Ostrosu, na obrednom mjestu na vrhu Rumije, na ljekovitoj travi sa njenih padina...
Devalviranje najljepšeg običaja: Nažalost, vi ste postavljanjem metalne crkve, koja je, kako ste kazali, “uistinu doletjela na rumijski vrh,” učinili da se danas ne govori o ljepoti nematerijalnog kulturnog dobra kojim bi se ponosile i mnogo veće zemlje od naše, već da se priča ko je za, a ko protiv crkve. Uz sve to, kažete da je u pitanju politička upotreba kulta, i spremni ste da za to okrivite novinare. Vi, koji ste crkvu postavili na vrh, devalvirali jedan od najljepših običaja i koji svako malo “branite” crkvu, taman toliko koliko je potebno da MCP bude stalno prisutna u medijima, da vas slučajno ne zaborave?!
Gospodine Plamenac, crkva na Rumiji je odradila svoje još pred referendum. Oko nje se prebrojavalo, dijelilo, valjala je svima koji funkcionišu jedino iz svojih nacionalnih busija. Sada, kada ste se prebrojali, oživjeli - neko vjeru, a neko mandate - vrijeme je da ode isto onako kako je i došla. Uostalom, drugačije i ne može.
Drago mi je što ste obaviješteni mojim tekstom da Crna Gora uskoro treba da zaštiti nematerijalnu kulturnu baštinu i ništa se, kako pišete, ne dešava daleko od očiju javnosti. Mediji su već davno javili da, za početak, šest kulturnih dobara treba da bude upisano u Registar kulturnih dobara Crne Gore. To je obaveza koju predviđa novi Zakon o zaštiti baštine i upravo Vladimirov kult, kao najreprezentativniji, uskoro će dobiti status zaštićenog dobra. Nevjerovatna je vaša reakcija na ovu vijest gdje kažete da “vlast uključuje neke ljude iz Uprave koji pokušavaju da kult Svetog Vladimira izvuku iz skuta Pravoslavne crkve”.
Ne znam jeste li čuli da je Srbija zaštitila Krsnu slavu kao nematerijalno dobro i kandidovala za UNESCO, a vjerujem da ne mislite da je tako otrgla iz skuta SPC. Možda ne znate da je Hrvatska zaštitila procesiju Za križen sa Hvara, koja se svake godine događa na Uskrs? Zabilježili su da je “procesija iznimna po svom trajanju, jer se tokom osam sati prođe skoro 25 kilometara“.
Ne volim poređenja, svako od ovih dobara ima svoje vrijednosti ali, zar ne mislite da kult Svetog Vladimira može da stoji ravnopravno na listi Svjetske baštine uz dobra naših susjeda?
Vjerujem da u vama ima toliko razuma da znate da bi bilo nedopustivo da Crna Gora ne zaštiti kult Svetog Vladimira, ali moram priznati da me ne bi iznenadilo da se tome usprotivite. Uostalom, u vašoj priči ima toliko kontradiktornosti! Kažete da je kult Svetog Vladimira kult ljubavi, da bi, nakon par rečenica, izrekli: „Rumijsku litiju, sа kultom Svetog Jovаnа Vlаdimirа, kroz vjekove održаlа Prаvoslаvnа crkvа. Sа Androvićimа, čuvаrimа i vlаsnicimа krstа Svetog Jovаnа Vlаdimirа, uvijek je išаo prаvoslаvni sveštenik. Dаkle, uvijek prаvoslаvni sveštenik, а nikаdа rimokаtolički i nikаdа hodžа! A rimokаtolici i muslimаni su se priključivаli litiji zbog dubokog osjećаjа, i poštovаnjа, svoje etničke pripаdnosti i uvаžаvаnjа svojih prаvoslаvnih predаkа“.
Nakon ovih riječi, sve vaše priče o ljubavi, pozivanje svih da učestvuju u litiji, samo su isprazne parole. Vi ste se upustili u opasnu stvar detektovanja gena, prebrojavanja kojih je više, učite ljude ko su njihovi preci, što je, priznaćete, nedopustivo. Ovim ste još jednom pokazali da vi u suštini ne možete tumačiti poruke Vladimirovog kulta, jer nemate dovoljnu širinu da ih shvatite. Kada bi je imali, razumjeli bi da je priča o Vladimiru dobro svih nas - to nije samo priča o crkvi i vjeri, već o čovjeku, istrajnosti, ljubavi i stradanju, ovom djeliću svijeta, njegovoj prošlosti, koja je često više legenda nego istorija.
Gospodine Plamenac, čitajući vaše reagovanje, naveli ste me da pomislim da vi ne želite da Vladimirov kult bude zaštićen, jer bi tako bio „otrgnut iz skuta SPC“. Neko zlonamjeran bi zaključio da vaša želja da napravite izvjesne intervencije u Rumijskoj litiji, da na osnovu tekstova iz novina iz 19. vijeka rekonstruišete djelove nematerijalnog dobra, ima za cilj namjerno devalviranje kulta, kako bi izgubio vrijednosti koje ga preporučuju da postane zaštićen spomenik naše nematerijalne baštine. Moram vam reći da, sve da imate takvu namjeru, a iskreno vjerujem da nemate, kult će i takav biti zaštićen. Još uvijek litija ili procesija Vladimiru u čast ima toliko vrijednosti, koje ne bi mogla okrnjiti vaša „režija“. Izvjesne izmjene koje je struka evidentirala objašnjavaju se kao malo skretanje kulta koje se može dogoditi u njegovoj viševjekovnoj istoriji. Živa tradicija nekada zna da utihne, da bi se potom ponovo javila. Zna ponekad i da skrene u neku sporednu ulicu, da bi se vratila na onaj “glavni” put. Sve ovo što se dešava danas i ovdje sa Vladimirovim kultom je samo jedna kratka epizoda u njegovoj povijesti.
Vidim da pozivate “novinare, političare, ljude iz struke, da dođu na litiju i vide čime se bave”. Kažete da će biti lijepo vrijeme i pun mjesec. Moram vam priznati da mi je žao zbog punog mjeseca i onog neba iznad Rumije obasjanog zvijezdama, ali neću doći. Bolje se osjećam kada sam u društvu onih koji imaju šire poglede. Da bih bila blizu precima, tradiciji, Rumiji i čudesnom Vladimiru - ne treba mi crkva. Vladimir je moj isto koliko i vaš, iako vi živite u ubjeđenju da polažete neprikosnoveno pravo na njega. Vjerujte, u zabludi ste, i griješite što “godine zaborava crkve”, kako je to negdje rekao jedan vaš kolega sveštenik, pokušavate da nadoknadite i preko Vladimira. Nemojte nam ovako utjerivati vjeru, mnogo je tu teških riječi, nerazumijevanja, jednom riječju - svega onog što je tako daleko od poruka hrišćanstva. Oni koji cijene ljude, ne bi dozvolili da ih jedna crkva, koja je tu došla vojnim helikopterom, dijeli.
Kada nekom drugom prilikom odem Vladimirovom stazom, proći ću kroz moju Crmnicu, baciti pogled na ona čarobna ostrva sa manastirima na Skadarskom jezeru, koja ste onako tužno “obnovili”, proći ću kroz šumu koštanja u Ostrosu i pored Kosarinog bunara. Svratiću do Prečiste Krajinske, a tek onda na Rumiju. Sve je to Vladimirov put i Vladimirov kult.
I na kraju jedna mala preporuka za vas. Čula sam da “trava od Rumije” ima ljekovita i čudotvorna svojstva i zato bi bilo lijepo da je uberete po povratku sa Rumije. Možda vas njena magijska moć vrati na pravi put, gospodine Plamenac.
Suzana KAPETANOVIĆ
