Oni neupućeni u suštinu Vladimirovog kulta, u vrijednosti očuvanja autentičnosti nematerijalnog kulturnog dobra, vjerovatno u “programu”, koji organizuje MCP Srpske pravoslavne crkve ne vide ništa neobično, a kamoli nešto što narušava kult koji treba među prvima da postane nematerijalna kulturna baština Crne Gore.
No, promjene su ozbiljne, i struka ih je već zabilježila u radu na elabortatu kulturnih vrijednosti- dokumentu na osnovu kog će kult Uprava upisati u Registar zaštićene nematerijalne baštine Crne Gore.
Koliko se procesija izmijenila postavljanjem metalne crkve 2005. govori najbolje podatak da u njoj gotovo da više ne učestvuju pripadnici katoličke i muslimanske vjeroispovjesti.
„Povorka sada kreće od takozvane Ruske crkve, odnosno, crkve Svetog Sergeja Radošeskog u Veljim Mikulićima, a ne kao nekada, ispred crkve Svetog Nikole u Veljim Mikulićima. Krst na vrhu Rumije ne čeka prve zrake sunca pod vedrim nebom, već se unosi u crkvu. Sama procesija iznošenja Vladimirovog krsta na vrh Rumije ne prati tradicionalni redosljed, već se učesnici „takmiče“ ko će prvi izaći na vrh planine, pa Androvići, iz bojazni za sigurnost krsta, ne nose ga više u ruci, već u torbici, do izlaska na vrh“.
Suština kulta, kako su primjetili istoričari umjetnosti, a kako je Portal Analitika već pisao, nije u crkvi, već su njegove vrijednosti mnogo kompleksnije.
Stručnjaci smatraju da Vladimirov kult ima brojne elemente koji ga preporučuju da postane zaštićeno dobro: utemeljen je na hiljadugodišnjim istorijskim faktima, na dramatičnoj ljubavi i smrti Vladimira i Kosare, na predanju o čudotvornim moštima Sv. Vladimira, na običaju iznošenja Vladimirovog krsta na vrh Rumije, na suživotu i toleranciji tri vjere, na porodičnoj tradiciji Androvića kroz čuvanje i iznošenje krsta, na crkvi u Veljim Mikulićima, na Kosarinom bunaru u Ostrosu, na obrednom mjestu na vrhu Rumije, na ljekovitoj travi sa njenih padina...
Vladimirov kult za nematerijalno dobro preporučuju upravo sve ove vrijednosti, koje su u rijetko kojem kultu u Crnohj Gori sublimirane, kao u tradiciji posvećenoj Svetom Vladimiru.
A, kako izgleda sama procesija Vladimiru u čast:
„Svake godine na Trojičin dan odvijao se običaj iznošenja Vladimirovog krsta na vrh Rumije i u njemu su učestvovali pripadnici sve tri vjere – pravoslavne, katoličke i islamske, a u novijim vremenima, učešće su su znali uzeti i pripadnici romske populacije. Dan prije Trojičina dana oni su u popodnevnim časovima dolazili u Velje Mikuliće, nakon čega se u ponoć, pucnjem, označavao momenat polaska na vrh Rumije"."Na čelu je bio krst Svetog Vladimira u rukama njegovog čuvara, člana porodice Andrović, iza njega je išao sveštenik, a onda ostali. Dobro se vodilo računa da niko iz kolone ne istupi ispred krsta, jer se to smatralo lošim znakom. Učesnici povorke idu pjevajući: „Krste nosim, Boga molim, Gospodi pomiluj.“ Nekada je uz krst išao barjaktar Mrkojevića, musliman, noseći barjak u lijevoj i isukani nož u desnoj ruci, spreman da brani krst, ako bi neko pokušao da ga otme. Po povratku sa planine brala se čuvena „trava od Rumije“, čijem su korijenju pridavana ljekovita i magijska svojstva. Momci i đevojke su se zatim okupljali na zaravni Dolac, 300 metara udaljenoj od vrha Rumije. Tu bi se, uz pjesmu i igru, održavala seoska nadmetanja u skoku u dalj, trčanju, bacanju kamena s ramena, i „gađanju biljege.“
Ovo su o kultu zapisali istoričari umjetnosti, jer je kult, u svojoj suštini, priča o čovjeku, njegovoj vjeri, istrajnosti, o tajnama, legendama, istoriji, o porodici, o želji da se sačuva ono što nam je kao poruka ostavljeno od očeva i đedova.
Po svoj prilici, suštinu Vladimirovog kulta u MCP Srpske pravoslavne crkve ne razumiju, ili ne žele da razumju, jer barski paroh Jovan Plamenac ne bi mogao konstatovati da su “nekada rimokatolici i muslimani litiji priključivali iz osjećaja i poštovanja svoje eltičke pripadnosti i uvažavanja pravoslavnih predaka“.Takođe, izjava Plamenca koji je kazao da je mitropolit Amfilohije 1996.godine, kada je prvi put bio na Rumiji, rekao-siguran sam da ovdje ima temelja da se crkva vrati”, potvrđuju da SPC potpuno pogrešno interpretira poruke procesije Vladimiru u čast.
Uostalom, struka je kazala svoje, a “program” SPC objašnjavaju kao izvjesno skretanje, koje se tokom duge istorije može dogoditi sa nematerijalnom baštinom.
“Živa tradicija, kako joj, uostalom, i samo ime kaže, tokom svoje viševjekovne istorije doživljava izvjesne promjene. Nekada zna da utihne, potom se opet javi. Zna ponekad i da skrene u neku sporednu ulicu, da bi se ponovo vratila na onaj “glavni” put”.
Kult Svetog Vladimira uskoro bi trerbao da bude zaštićeno nematerijalno dobro Crne Gore, a njegova vrijednost prevazilazi “program” koji predstavlja na presu SPC.
Uostalom, viševjekovni kultovi se jednostavno ne organizuju programima, ne prepravljaju se i ne prilagođavaju prema sopstvenim željama. Njihova ljepota je u poštovanju žive tradicije, i poruke predaka. Ni više, ni manje od toga.
S.K.
