Predsjednik Matice crnogorske Dragan Radulović smatra da crnogorska vlast mora odustati od vođenja dvije suprotstavljene politike, ukoliko želi da prevaziđe podjele u Crnoj Gori.
- Za početak, možda ne bi bilo loše da prestanu voditi dvije suprotstavljene politike istovremeno, jer to ne može donijeti dobre rezultate. Jedino što može donijeti jeste gubljenje povjerenja onih kojima se na takav način obraćaju. Uostalom, mislim da bi pažljivijom analizom posljednjih predsjedničkih izbora vidjeli da im mnoge, na takav način postavljene „strategije prevazilaženja podjela“ – nijesu uspjele, smatra Radulović u razgovoru za Portal Analitika.
Poznati crnogorski pisac ističe da ne razumije zbog čega je crnogorska vlast nakon referenduma odbojala da ukloni crkvu SPC na Rumiji. Upravo zbog te neodlučnosti Radulović ocjenjuje da je naredna politička meta Srpske pravoslavne crkve - Mauzolej na Lovćenu.
- Zbog čega to nije učinila kasnije i uklonila tu „svetinju“ s planine – ne znam. Da živimo negdje na Haitiju, posumnjao bih da se plaše vudu-magije. Mada, za trideset-četrdeset godina pričaće se po Crnoj Gori da ju je podigao Sveti Sava, lično. Ko zna, možda tu vrstu legitimacije svog nečinjenja čekaju. Pažljivom analizom svega što se u zadnje vrijeme događa u vezi Njegoša, lako je zaključiti da je sljedeća meta njegov Mauzolej. Na ikoni „Svetog Njegoša“ naslikana je kapela Karađorđevića, a D. Ćosić je novčani dio Njegoševe nagrade još davnih dana namijenio njenoj obnovi. Konstrukcija na Rumiji, „Sveti Maca“, „Sveti Njegoš“... predstavljaju ozbiljne subverzije koje veoma precizno detektuju našu nespremnost da pružimo otpor i da se građanski pobunimo protiv toga. Dakle, neka se pripremi Mauzolej, kaže Radulović.
ANALITIKA: Crna Gora je, sedam godina od obnove nezavisnosti, otvorila pregovore sa EU i taj evropski put je, čini se, više nemoguće zaustaviti. Djeluje, ipak, da je to jedini dostignuti društveni konsenzus, jer je Crna Gora i dalje oštro podijeljeno društvo po ključnim identitetskim pitanjima – nacije, jezika, crkve... Da li te podjele suštinski stopiraju dalji progres Crne Gore?
RADULOVIĆ: Bilo bi lijepo da mogu bez rezerve vjerovati u postignuti društveni konsenzus u vezi evropskog puta Crne Gore, ali to nije slučaj. Čini mi se da su mnogi politički subjekti u našoj domovini – bez obzira na promjene političkog kursa u Srbiji – još uvijek neprijateljski raspoloženi prema evrointegracijama, samo procjenjuju da nije više isplativo vlastito protivljenje iskazivati na otvoren način. To se najlakše vidi kad god je riječ o rješavanju nekog zahtjeva koji pred nas postavlja EU, jer je podrška uvijek bila uslovljena nekom nagodbom koja se, po pravilu, postizala na uštrb crnogorskog kulturnog i nacionalnog identiteta.
Podsjetićemo se: prije par godina, usvajanje izbornog zakona uslovljeno je imenovanjem jezika, pa smo kao rezultat dobili onu čuvenu formulu, inače protivustavnu. Matica crnogorska je podnijela tužbu Ustavnom sudu, ali je sud ne može razmatrati, jer ne postoji zakon koji to pitanje reguliše, čija bi se ustavnost ocjenjivala, sve je, dakle, na nivou nagodbe između političkih stranaka, potpuno izvan zakona.
ANALITIKA: Mislite da će ta vrsta javnog upozorenja Matice uticati na promjenu ponašanja domaćih političkih aktera?
RADULOVIĆ: Nažalost, možemo očekivati da se takva politička praksa nastavi. Dakle, ono što ljudi nazivaju evropskim konsenzusom političkih subjekata, ja često zovem odličnom strategijom za čerupanje države Crne Gore i njenih simboličkih resursa. Jer naši opozicioni političari kada im se pruži prilika da pritisnu vlast, jurišaju na grb, zastavu, himnu, ime jezika... Očigledno: potpuno zadovoljni opštom situacijom u društvu. Ili ih, očigledno, to najviše smeta.
U zadnje dvije i po decenije Crna Gora je pravila ozbiljne političke zaokrete, koji su bili u tolikoj mjeri korjeniti da su morali ostaviti za sobom mnoge podjele, i tu nema prostora za čuđenje. Mnoge od tih podjela imaju svoje ozbiljne razloge, i neće se lako prevladati. Ali ono što uliva nadu jeste da će se izgradnjom demokratskog društva i jačanjem temeljnih institucija sistema, te naše podjele artikulisati na civilizovan način. Drugim riječima, da ćemo nekako uspjeti da živimo upućeni jedni na druge, uvažavajući sve razlike koje nas čine onim što jesmo. A to je nemoguće bez demokratskog i pristojnog društva. Koje, opet, nije moguće izgraditi za kratko vrijeme. Biće to ozbiljan posao za generacije predanih reformatora i državnika, u to ne treba sumnjati.
ANALITIKA: A da li Vi uopšte uočavate neku državnu strategiju, ili makar naznake strategije vlasti koja bi pomogla prevazilaženju crnogorske podijeljenosti?
RADULOVIĆ: Za početak, možda ne bi bilo loše da prestanu voditi dvije suprotstavljene politike, istovremeno, jer to ne može donijeti dobre rezultate. Jedino što može donijeti jeste gubljenje povjerenja onih kojima se na takav način obraćaju. Uostalom, mislim da bi pažljivijom analizom posljednjih predsjedničkih izbora vidjeli da im mnoge, na takav način postavljene „strategije prevazilaženja podjela“ – nijesu uspjele.
ANALITIKA: Koliko su te podjele, taj dvostrani monolog, potencirali i sami državni vrhovnici kao Filip Vujanović, koji sa pozicije predsjednika – poput sveštenog lica - uporno osporava „kanonsko pravo“ Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi?
RADULOVIĆ: Postoji anegdota da je Staljin jednom reagovao na mišljenje da Vatikan treba konsultovati u vezi nekih političkih rješenja, pitanjem: „A koliko Papa ima tenkova?“ Tako i ta priča naših glavara ima svoj temelj u pitanju: „Koliko Crnogorska pravoslavna crkva može na izborima donijeti glasova?“ Pokušavaju da se umile Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori, pored ostalog i politički prigodnim „interpretacijama“ kanonskog prava, ali nijesam siguran da će im to uspjeti. Ono što su pažljivo njegovali od 1991. godine - mislim na SPC u Crnoj Gori - u tolikoj mjeri je postao snažan politički subjekt da ga neće više moći zadovoljavati sitnim ustupcima poput nipodaštavanja Crnogorske pravoslavne crkve. A i predsjednik Vujanović, može se lako uvjeriti analizom posljednjih izbora koliko mu je glasova donijelo laskanje SPC-u, i bahati odnos prema CPC-u.
ANALITIKA: Otkud taj snishodljivi odnos prema SPC, da li u svoj toj priči vidite isključivo političko kalkulantstvo, predizborno ili postizborno?
RADULOVIĆ: U periodu ranih devedesetih crnogorska vlast je iskreno vjerovala u srpstvo, politički projekat stvaranja Velike Srbije, i u Srpsku pravoslavnu crkvu kao glavnog ideologa tog ubrzanog povratka u srednjevjekovlje. Izraz te iskrenosti jesu mnoga politička i pravna rješenja koja su za jedini cilj imala onemogućavanje crnogorskog nacionalnog, kulturnog i državnog identiteta. Sjetimo se na primjer „Žabljačkog ustava“ iz kojega je, recimo, izvedena državnost Crne Gore, umjesto da bude obrnuto, ili imenovanja jezika u Ustavu Republike Crne Gore „srpskim“, dok je kod S. Miloševića u Ustavu Republike Srbije bio imenovan „srpsko-hrvatskim“, da ne nabrajamo dalje, jer toga je bilo mnogo.
Nakon promjene politike 1997/98. godine naša vlast počinje da se lovi u stupice koje je drugima postavljala, ali i naše društvo zajedno s njom. Odnos vlasti prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori je do tada bio odnos partnera koji čistog srca i bez zadnjih namjera sarađuju na ostvarenju zajedničkog cilja. Zbog toga su, na primjer, svom partneru omogućili da se kao vlasnik upiše na sve manastire u Crnoj Gori, i da ih kao mjesta od posebnog identitetskog značaja za državotvornu i nacionalnu svijest Crnogoraca koristi za potiranje iste. „Lukav i pametan“ potez čije ćemo negativne posljedice osjećati još dugo, jer se Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori može sebe po potrebi nazvati i Mitropolija crnogorsko-primorska, ali se njen u suštini asimilatorski odnos prema Crnogorcima i Crnoj Gori promijeniti neće.
ANALITIKA: A zbog čega, po Vama, danas crnogorska vlast ne sprovodi vlastito rješenje o uklanjanju limene crkve na Rumiji koja se ruga kultu multietničnosti i multikulturalnosti?
RADULOVIĆ: Metalnu konstrukciju na Rumiji SPC je postavila pomoću vojnog helikoptera, u godinama prije referenduma, time jasno demonstrirajući silu i nedvosmisleno pružajući odgovor na pitanje ko stvarno gospodari simboličkim resursima Crne Gore, ali i ne samo simboličkim. Mislio sam da vlast pametno čini što tada ne pruža otpor, jer je situacija bila osjetljiva i mučna.
Zbog čega to nije učinila kasnije i uklonila tu „svetinju“ s planine – ne znam. Da živimo negdje na Haitiju, posumnjao bih da se plaše vudu-magije. Mada, za trideset-četrdeset godina pričaće se po Crnoj Gori da ju je podigao Sveti Sava, lično. Ko zna, možda tu vrstu legitimacije svog nečinjenja čekaju. Pažljivom analizom svega što se u zadnje vrijeme događa u vezi Njegoša lako je zaključiti da je sljedeća meta njegov Mauzolej. Na ikoni „Svetog Njegoša“ naslikana je kapela Karađorđevića, a D. Ćosić je novčani dio Njegoševe nagrade još davnih dana namijenio njenoj obnovi. Konstrukcija na Rumiji, „Sveti Maca“, „Sveti Njegoš“... predstavljaju ozbiljne subverzije koje veoma precizno detektuju našu nespremnost da pružimo otpor i da se građanski pobunimo protiv toga. Dakle, neka se pripremi Mauzolej.
ANALITIKA: Vidite li ulogu opozicije u građanskom osvješćivanju, da li su nekadašnji unionisti prihvatili realnost nezavisne Crne Gore ili samo glume takvu ulogu? Kakva je, po vama, alternativa sadašnje vlasti?
RADULOVIĆ: Koja god vlast smatra da joj je slab politički protivnik dovoljna legitimacijska osnova za vladanje, bojim se da tu nema dobre i uspješne vlasti. S druge strane, koja god opozicija nije u stanju da se mijenja u skladu sa vremenom i novim političkim konstelacijama i kontekstima rizikuje da je glasači neprekidno prepoznaju kao nesposobnu grupu koja čeka da joj vlast sama padne u krilo poput trule voćke. Vjerujem da će i vlast i opozicija veoma brzo shvatiti da im je potrebno mnogo više od same želje za vladanjem. Tačnije da je vlast samo mehanizam kojim se u društvu objektiviraju ljudske vrijednosti.
Ne bih volio da ljudi mijenjaju vlast na ulici, i pod parolom „bilo koga, samo ne ove“, jer to smo probali i nije nam se posrećilo. Dakle, i alternativa se stvara, a posljednju riječ daju građani na izborima.
Da ne ostanem dužan, na referendumu su se za društvenu podršku borile dvije vizije budućnosti Crne Gore, obije potpuno legitimne i sa snažnim uporištem u crnogorskoj prošlosti, tu meni nema ništa sporno, niti to može biti povod za bilo kakvu vrstu diskriminacije. Državu niko ne može lako osporiti, niti im je to namjera. Mislim da je određenim političkim snagama cilj napraviti od Crne Gore novu Republiku Srpsku, dakle još jednu srpsku državu na Balkanu. A to je poduhvat koji je neuporedivo lakše ostvariti, nego ponovo pripajati Crnu Goru Srbiji, i stičem utisak da su ka tome usmjerili svoje aktivnosti.
ANALITIKA: Dio javnosti, čak i neki bivši zagriženi suverenisti, ukazuju da treba identitetska pitanja odgoditi jer postoje mnogo bitniji, ekonomski i socijalni, problemi. Dijelite li Vi takvo mišljenje ili ipak cijenite da se identitetska pitanja moraju držati na stolu svaki dan?
RADULOVIĆ: Poznata mi je ta škola mišljenja, iz nje je prije referenduma stigla i ona parola: “prvo demokratija, pa država“. Šta je problem sa tezom da bi identitetska pitanja trebalo odgoditi dok se ne riješe ekonomski i socijalni problemi? Ona počiva na nekoliko pogrešnih pretpostavki: prva, da su identitetska pitanja proizvod lošeg ekonomskog stanja u Crnoj Gori; druga, da će se poboljšanjem ekonomskog života ti problemi riješiti sami od sebe, i prestati da postoje; treća, koja služi diskvalifikaciji ljudi koji se zalažu za rješavanje identitetskih pitanja, a koja glasi: priča o identitetskim pitanjima se nameće kao opravdanje vlasti za nerješavanje socijalnih i ekonomskih problema.
Smatram da identitetska pitanja treba rješavati uporedo sa opštim razvojem društva, izgradnjom demokratskih institucija države, brigom o vladavini prava, i poboljšanjem ekonomsko-socijalnog statusa svih građana Crne Gore. Naglašavati jedan od tih segmenata, a zapostavljati neki drugi, ne izgleda mi promišljenim rješenjem.
U novom Programu Matice crnogorske, usvojenom na Skupštini 22. maja ove godine, mi smo veoma precizno iznijeli stavove o valjanom odnosu prema identitetskim pitanjima i načinima njihovog rješavanja, o čemu se svi zainteresovani mogu obavijestiti na sajtu Matice.
ANALITIKA: Ako Vas dobro shvatam, i politika odgađanje identitetskih pitanja svojevrsna je manipulacija?
RADULOVIĆ: Jeste. Samo manipulatori identitetskim pitanjima na kraju postanu žrtve vlastite manipulacije, i ne bih tu praksu nikome preporučio. Mnogo je poštenije ozbiljno pristupiti poslu. Strpljenje, upornost i rad daju opipljive rezultate, sve ostalo je magla u kojoj se najprije izgube oni koji je proizvode.ANALITIKA: Na čelu ste Matice crnogorske, jedne od rijetkih institucija koja je u posljednjoj deceniji počela dobijati neke novce od države. No, čini se da se država mnogo ne trudi da - ne samo finansijski, nego i na druge načine - stvarno pomogne opstanak crnogorskih kulturnih institucija...
RADULOVIĆ: U pravu ste, Matica se prvih petnaest godina, od osnivanja 1993. do donošenja Zakona o Matici crnogorskoj 2008. finansijski održavala isključivo donacijama svojih poštovalaca. Na njihovoj pomoći i podršci nikada im dovoljno ne možemo zahvaliti, jer je podrazumijevala i jasno iskazivanje ljudske i građanske hrabrosti.
Od 2008. godine Matica crnogorska dobija novac od države, istina neuporedivo skromniji iznos od drugih korisnika budžeta, ali to nam je omogućilo određenu stabilnost u projekciji ostvarenja naših programskih ciljeva, u prvom redu širenja po Crnoj Gori, i van njih, gdje god žive naši ljudi. Matica danas ima preko 700 članova iz reda viđenijih crnogorskih intelektualaca, umjetnika i poslovnih ljudi, a naši se ogranci nalaze u 14 gradova Crne Gore u kojima svojim djelovanjem doprinose bogatstvu i razuđenosti kulturnog života u domovini. Od 2000. godine Matica izdaje časopis posvećen društvenim i kulturnim pitanjima, do sada su izašla 54 broja, organizujemo predstavljanja svojih izdanja i izložbi slika, preko stotinu u zadnjih četiri godine, tribine i filmske večeri, organizujemo simpozijume i razgovore o bitnim temama iz crnogorske prošlosti... Međutim, kako se mi širimo tako podrška države postaje značajno manja, iz godine u godinu, mislim da je za ovu godinu opredijeljeno nekih 240.000, tako da mnogi od naših namjeravanih poduhvata – u prvom redu daljeg razgranavanja po Crnoj Gori – polako ulaze u zonu nemogućnosti. Ne želim da se ovaj razgovor pretvori u kukanje za novcem, Matica je stvorena da traje i roji, i mi od toga nećemo odustati, a koncept komitovanja u crnogorskoj kulturi, nažalost, nije nam nepoznat, tako da nas povratak počecima ne bi iznenadio.
Matica crnogorska je posebno ponosna na sopstvenu autonomiju, i pažljivo građenu slobodu da jasno iznosi kritički stav prema fenomenima u društvu koji kritiku zaslužuju, bilo da se tiču vlasti ili opozicije. Naši programski ciljevi su precizno definisani, a iz njih su izvedeni i zadaci koje treba realizovati u praksi, tako da nećemo dopuštati nikome da nas u poslu ometa.
ANALITIKA: Zbog čega političari na vlasti ne prepoznaju potrebu jačanja crnogorskih kulturnih i naučnih institucija; nije, valjda, i tome uzrok nedostatak novca i globalna kriza?
RADULOVIĆ: Kriza može da bude samo dobro opravdanje za izvorno nerazumijevanje životne povezanosti koja postoji između kulture, naroda, društva i države, a to se nerazumijevanje u Crnoj Gori politički skupo plaća. Najzad, kako kriza nije izgovor kada treba nalivati novac institucijama koje otvoreno rade na brisanju Crne Gore i njenog kulturnog identiteta? No, dobro. Naša je posvećenost cilju očuvanja i unaprjeđenja crnogorskog nacionalnog i kulturnog identiteta neupitna, a dodao bih i nepotkupljiva, i u tom smislu radićemo koliko nam mogućnosti dopuštaju. Jer, za razliku od drugih, mi nemamo izbora, kao ni rezervnu domovinu.
ANALITIKA: Kada sagledate proteklih sedam godina, možete li uopšte da prepoznate osnovnu, suštinsku vrijednost moderne, nezavisne Crne Gore. Da li smo sačuvali u ovim vremenima jezgro antifašizma; jesmo li izgubili osjećaj socijalne pravde i solidarnosti? Strahujete li da Crna Gora, sve u trci za Evropom, negdje ne izgubi svijest o sopstvenom postojanju i vrijednostima koje treba njegovati?
RADULOVIĆ: Nijedna društvena vrijednost, namjeravana ili ostvarena, nije u tolikoj mjeri sigurna, a da ne zahtijeva svakodnevni napor da se sačuva ili postigne. Ko god misli da je nešto jednom ostvareno, sigurno zauvijek – grdno se vara. Temeljna vrijednost koju bih izdvojio kao odgovor na Vaše pitanje, jeste jasno opredjeljenje crnogorske vlasti da državu vodi ka pristupanju Evropskoj uniji. Ne zbog toga što EU nema alternativu, nego zbog toga što su sve postojeće alternative neuporedivo gore za jednu malu političku zajednicu kakva je Crna Gora. I na tom putu pomjeraju se mnoge stvari sa mrtve tačke, možda ne onom brzinom i intenzitetom kako bismo željeli, ali Crna Gora danas ne liči na sebe od prije deset-dvadeset godina, u pozitivnom smislu, i to je dobro. Međutim, ono što nikada ne smijemo smetnuti s uma jeste da niko sa strane neće urediti naš dom - to je posao koji mi sami moramo obaviti. Razumijem ljudsku potrebu da se uživa u plodovima minulog rada, ali društvo ili jedri ka postavljenom cilju ili pluta u žabokrečini i propada, trećega načina nema. Dakle, upristojiti vlastiti dom, to je naša evropska legitimacija.
Vjerujem da mi u Crnoj Gori imamo puno razloga da budemo ponosni na našu antifašističku tradiciju, i ne bi nam bilo pametno da je se odričemo. Tim prije što je izgubljena državnost Crne Gore obnovljena nakon Drugog svjetskog rata upravo značajnim zalaganjem crnogorskih antifašista. Uostalom, vidjeli smo devedesetih godina gdje smo politički završili dobrim dijelom i zbog toga što smo se priklonili jednom projektu koji je počivao na anti-antifašizmu.
Osjećaj socijalne pravde i društvene solidarnosti je ozbiljno ugrožen u procesu tranzicije, prelaska iz jednog sistema u drugi, tokom kojega smo stvorili uslove za razvoj predatorskog i nemilosrdnog, društveno neodgovornog kapitalizma. Ukoliko to čudovište uspijemo uvesti u zakonske okvire i spriječiti ga dalje da divlja, moguće je govoriti o socijalnoj pravdi, solidarnosti i revitalizaciji razorenog srednjeg sloja. Međutim, dokle god je pojam „socijalno“ samo ukras u nazivima crnogorskih partija, a ne politički cilj koji obavezuje – ništa od toga.
Ne strahujem da ćemo na putu evroatlantskih integracija izgubiti sebe i sopstveni nacionalni i kulturni identitet, jer će se „trka za Evropom“ koju pominjete – poglavito trčati u našem dvorištu. Mada bi cinici rekli da smo se tu najčešće i gubili. Ipak, uz malo više pameti, opreza i rada – vjerujem da nećemo.
Draško ĐURANOVIĆ
