Umjetnik koji već decenijama stvara, prije svega, u Beogradu, ali i svim značajnijim teatrima regiona i Evrope, ovih dana u režira „Filomenu Marturano“, komediju Eduarda de Filipea u koprodukciji Gradskog pozorišta iz Podgorice i tivatskog Centra za kulturu.
Premijera „Filomene Marturano” je najavljena za 25. jun u Atrijumu Ljetnjikovca Buća, kojom će ujedno biti otvoren ovogodišnji Festival mediteranskog teatra - Purgatorije. Kako piše Politika, kostime radi Dragana Ognjenović, a asistent reditelja je Velibor Milošević. Naslovnu junakinju tumači beogradska glumica Anita Mančić, a u podjeli su još Branimir Popović, Milena Dravić, Vlastimir - Đuza Stojiljković, Simo Trebješanin, Andrea Mugoša, Momčilo Otašević, Božo Zuber, Marija Bergam i Emir Ćatović.
Novinarka Borke Trebješanin pitala je čime je „Filomena Marturano“ osvojila Markovića da joj se ponovo vraća, nakon postavljanja na scenu u Rijeci, on jednostavno odgovara: „Emocijom, vitalnošću. Autentičnom radošću koju ova drama posjeduje“.
Marković kaže da će fokus ove priče biti ljubav i porodica, krajnost onoga što neki tumače suštinom tog dramskog teksta.
- Naše čitanje je druga krajnost. Niti je u pitanju udaja na prevaru, niti je sa ambicijom, niti je građanski ugled nešto što je zanima. Filomeni je to smiješno... O strastima je riječ. Najkraće rečeno: ljubavna priča. Meni posebno draga, pa i bliska jer njih dvoje imaju već veliku djecu. Dakle, i ljubavna priča, ali i san o porodici. A ako treba pamflet smješten u prostoj rečenici neka bude: „Nježnost je bit življenja“. A ako treba izvući neku rečenicu iz komada, kao moto, onda je to njen urlik: „A familijaaa!!! Dvadesetpet ljeta mi je famiiiliiijjjaaa bila u glaviiii!“
Naš čuveni reditelj podsjeća da je ovaj komad u Rijeci za njema imao poseban značaj.
- Poslije rata, to je bilo prvo gostovanje nekog od nas tamo. Prvo, samostalno, autorsko. Bio sam jako uzbuđen i počastvovan. To je bio veliki teatar na čelu sa Mani Gotovac, značajan, svjetski, zaista. I ta je predstava označila početak naše dugogodišnje saradnje... Predstava je donijela lijepe nagrade glumcima, autorima. Mariji Daniri je bila posvećena, jer je ona u Splitu ovu junakinju igrala, mislim, 30 godina sa Borisom Dvornikom. Bio je to lijep omaž. Treba cijeniti i njegovati svoju istoriju i svoje pretke i mlade koji dolaze. Mi, na žalost, kao sredina ne činimo ništa od toga. Naprotiv, Anita Mančić ima šansu sa Branislavom Popovićem da ovo igra kao što je slučaj Danire i Dvornika - isto toliko dugo. Već ih vidim za tri decenije. Divni su! Eduard de Filipo nije ni Čehov ni Šekspir, ali je velika pozorišna partitura. Zato se i drži ovoliko dugo i u svoketu.
Na pitanje kakvu sliku svijeta, po njemu, pozorište treba da predstavi publici, Marković potcrtava da je to - „misaoni teatar“.
- A misao kada postoji, kada vibrira onda je sve tu. Ali, kada je nema, a neko bi da slaže da je ima - e, to ne mogu! Kakav teatar volim? Talentovan. Onda će i slika svijeta biti istinita, prava, autentična i zanosna. Riječju - talentu praštam sve, netalentu ni vrlinu.
Uz osvrtanje na sadašnjost, vrijeme kada ni Evropa, kako je ranije rekao, „nije više otmena dama, već je i ona postala malograđanka“, Marković dodaje:
- Kakva je da je. Mi smo strašni! Strašni u svom primitivizmu, ludilu, ksenofobiji, mitomaniji... Nisam raspoložen da gledam preko plota. Čistimo svoje bašte. Oni, makar, za kulturu odvajaju puno, a mi je se stidimo i ukidamo je. Hoće li nam i za to biti oni krivi? Pa, vidite li da je vrijeme relativna kategorija? Gdje smo mi sada u poređenju sa onim periodom od prije dvije godine? Niže, dublje. A prije 22? A prije 32? Teatri su imali po sedam premijera godišnje, a sada po jednu - ako stvore novac ovi naši mučeni upravnici.
I na pitanje kako i čime očistiti svoju „mentalnu“ baštu, Marković odgovara:
- Ako znam, jadi me znali! Ja evo - Filomenom! Radom i kontrolom sopstvenih misli. Ljepota je tu. Samo ne zaboravimo da tražimo. Ono malo ljepote koje dobijemo od umjetnosti ili života dovoljno je da preživimo. Govorim o estetskim bićima, a ima ih. Ko, inače, puni naše teatre svako veče i zašto? Pa, glad postoji za ljepotom! I zato znam da će naši teatri opstati, uprkos ovom - ukidanju. Mi ni među sobom više o tome ne govorimo. Shvatili smo da je kraj i da će poslije njega stvari ponovo jednom početi da idu naprijed... Jednom!
Foto: politika.rs
