Prije nego što je došao u Crnu Goru, u danilovgradski RETO centar, Franjo je probao sve kako bi se odvikao od droge. Svi pokušaji da izađe iz pakla bili su bezuspješni, dok nije došao u RETO centar u Splitu, u kojem je bio oko pet godina.
Dugogodišnji heroinski zavisnik priča za Portal Analitika o iskušenjima kroz koja je prošao, a koja je teško pretočiti u riječi.
Priča i o onome što je suština pristupa liječenju bolesti zavisnosti u svim RETO centrima po svijetu. To je pomoć ljudima kroz rad, zajedništvo, i neke vrijednosti propisane hrišćanskom religijom. Nekim zavisnicima taj pristup ne odgovara, a neke je izvukao iz strašnih muka u koje su uvukli sebe i svoje porodice. U svakom slučaju, kako kažu i oni koji borave u RETO centru u Danilovgradu, oni su, od stigmatizovanih osoba, uspjeli da u veoma rezervisanoj, pa i na momente neprijateljski raspoloženoj sredini, steknu simpatije i poštovanje.
Godine borbe sa prazninom: „Droga je u moj život došla vrlo rano, kad sam imao samo 12 godina. Prvo sam probao marihuanu i hašiš, kasnije su došle teže droge, LSD, ekstazi.. To je trajalo do završetka osnovne škole. Nijesam bio nikakav delikvent. Naprotiv - bio sam fino dijete. Ali, majka i otac su radili, a ja sam većinu slobodnog vremena provodio na ulici“, kaže Franjo Lukačević.
Sa 15 godina prvi put je probao heroin, ali se, kaže, nije odmah „navukao“. „Poslije mjesec ili dva sjetio sam se kako je osjećaj bio dobar i ponovo probao. Za pola godine bio sam navučen. Heroin ne stvara toliko fizičku zavisnost koliko ga zavoliš“, priča sagovornik Portala Analitika.
Osjećanje da je sve super, trajalo je oko godinu-dvije dana. A onda, dolazi mučenje i „borba sa prazninom“. Imao je samo 17 godina, a praznina ga je razjedala.
„Svako ima snage da prođe fizičku krizu, ali prazninu i nemir koji poslije toga dolaze je veoma teško savladati. Prošao sam kroz petogodišnji period mučenja, traženja novca... Svakoga dana sam morao imati po 60 eura. Takav život zahtijeva laž i krađu, a nakon toga dolaze vandalizmi, zatvor. Dosta puta sam se ja skidao sa heroina i nije mi bilo teško proći fizičku krizu. Ali, što nakon toga? Čist sam fizički ali, osjećam neku prazninu. Slučajno sretnem dilera na ulici i mimoiđemo se. Nakon 100 metara pukne mi film, okrenem se i kažem mu - daj mi nešto“ opisuje Franjo začarani krug u kojem se nalazio.
Do dvadesete godine nekako je održavao paralelan život - studirao je, trenirao rukomet i nastojao da drugi misle da je sve u redu ali, poslije dvadesete „sve je otišlo“.
„Dosta sam stvari iz stana prodao, moji su pokušavali da me dovedu u kontakt sa RETO centrom u Splitu, ali sam uporno odbijao da priznam da sam narkoman. Na kraju sam živio sa svojom porodicom, ali niko nije pričao sa mnom. To je nešto najteže što se može desiti“, rekao je Franjo.
Tada je počeo da uviđa da neće uspjeti svojim snagama da se izbori sa problemom, ali „nije mogao da pokida svoj ponos i potraži pomoć“.
Roditelji su mu donijeli flajere RETO centra. Zgužvao ih je i bacio u ormar.
Znao sam da ću ostati u Crnoj Gori: „Igrom sudbine, jednog dana, kad me uhvatila kriza, kopao sam po stanu ne bih li našao neku drogu ili novac, iako sam znao da nema ništa. I tako nađem one bačene letke RETO centra. Okrenem tamo navedeni broj. Javio mi se muški glas. Jedino što sam mogao reći je - Trebam pomoć!“
Jedino što je želio u tom momentu bilo je da „ne umre kao narkoman“.
Kad je stigao u centar, naišao je na ljude za koje nije mogao da vjeruje da su bili zavisnici.
„Ali, kakav sam bio iskvaren, mislio sam da hoće da me iskoriste. Tamo su mi ukazali na moju gordost, ponos, neposlušnost i na to koliko malo ljubavi ima u mom životu. Dali su mi Novi zavjet da čitam. U jednom momentu, shvatio sam da se moj život polako mijenja i da je počela da se puni ona praznina koja je bila u meni. Počeo sam da osjećam ljubav prema ljudima koju do tada nijesam osjećao i počeo sam da osjećam Boga kako mijenja moj život“, opisuje svoja unutrašnja iskustva sagovornik Portala Analitika.
U danilovgradski centar dovela ga je njegova profesija.
„Ovdje se razbolio automehaničar, jedan Poljak, i pitali su me da li bih otišao u Crnu Goru na dva mjeseca. Bez razmišljanja sam prihvatio. Bio je januar 2011. godine i znao sam odmah da moj boravak ovdje neće biti kratak. Kad sam ovo vidio rekao sam - Bože ja ovdje ostajem“.
Heroin za osjećaj niže vrijednosti: Jedan od tih „momaka“ koji su iz Crne Gore potražili pomoć je i tridesetogodišnji Nikšićanin Vojo Kovačević, koji je u RETO centru nešto više od godinu i po. Pola života, 15 godina ima probleme sa drogom. Dugo je trebalo da shvati da „živi laž“ i uništava ljude oko sebe.
„Prvi put sam probao heroin sa 13 godina i tada su se složile sve kockice u mojoj glavi. Svo nezadovoljstvo, svi kompleksi niže vrijednosti su nestali. Osjećao sam se mali, debeo i ružan. Heroin je bio moj oslonac, postao sam ono što sam želio da budem. Tako mi se tada činjelo“, priča Vojo.
„Drogirao sam se tri godine a 12 godina pokušavao da se izliječim. U stvari, moja porodica je htjela da izađem iz tog problema, ja sam samo mislio da želim. Tek kad sam došao u RETO, shvatio sam razliku između želje i htijenja“, kaže Vojo.
Nanio je, kako dodaje, mnogo muke i problema i porodici i okruženju.
„Bol i patnja koju sam nanio ljudima oko sebe nijesu nimalo prijatni. Samim tim što sam dosta puta pokušao da se izliječim, razočarenja su bila još veća, kada bih odustajao“, kaže on.
Prije ulaska u RETO centar prošao je neke klinike i centre za liječenje, išao van Crne Gore.
Prihvatili su me nakon što me svako odbacio: „Dva puta sam bio na liječenju po godinu dana i to mi nije pomoglo. Za vrijeme boravka u tim centrima tijelo mi je bilo jako i zdravo, ali pogrešan i lažan pogled na život je ostao. Praznina u mom srcu bez heroina je bila ogromna. Nijesam se promijenio ni kao ličnost - bio sam premazan sa 100 boja“, opisuje Vojo lični put patnje i unutrašnjih borbi.
Droga je stvorila u njemu, kako objašnjava, paralelnu ličnost, bio je spreman svakoga da povrijedi.
„Volio sam da budem loš momak. U zatvoru mi je bilo odlično, nijedna klinika to nije mogla da promijeni. Na kraju su mi majka, žena i ujaci rekli da sam im nanio dosta bola, da sam uništio porodicu i da mogu da se drogiram koliko želim, da prodam sve što želim, samo da ih ostavim na miru. Te riječi su me pogodile više nego bilo što u životu - svi su digli ruke od mene, rekli su mi da za njih više ne postojim“ prisjeća se Vojo.
Kaže da je tada htio da se ubije ali, nije imao hrabrosti.
„Tako sam pozvao i RETO centar. Pitali su me što želim. Odgovorio sam da želim pomoć. Bio sam umoran od života koji sam vodio. Ovdje sam osjetio ljubav prema svom životu onakav kakav on jeste, promijenio svoju ličnost“, rekao je Vojo.
Kaže da je sada po prvi put u normalnim odnosima sa rodbinom. I ako ne uspije da sačuva brak, siguran je, kako je naglasio, da će biti dobar otac svojoj djeci i da će im prenijeti ono iskustvo koje je skupo platio.
Osuđivali su ih, ali im i dali šansu: Prvi RETO centar osnovan je u Španiji prije tridesetak godina. Danas je to međunarodna organizacija sa centrima u preko 40 zemalja širom svijeta.
Iz Španije su na područja bivše Jugoslavije došli 1993, prvo u Split. Poslije Splita otvoren je centar u Zagrebu, pa u Beogradu. Sistem pristupa zavisnicima je svuda isti, iako pravila variraju od centra do centra.
RETO centar je u Crnoj Gori osnovan prije pet godina. Na kratko je bio u Podgorici, da bi 2008. štićenici zakupili poveću kuću u selu Jastreb blizu Danilovgrada. U početku su bili suočeni sa predrasudama mještana.
„Ljudi su govorili svašta - sekta, makni ih iz sela, đe će narkomani u našem selu, čak su i pisali peticiju da nas izbace iz sela. Na svu sreću, dali su nam priliku. Upozorili su nas, međutim, da, ako nešto nestane - bačva, bicikl ili slično, da ćemo u svakom slučaju mi biti optuženi“, govori Franjo Lukačević o problemima koje su štićenici RETO centra imali u početku.
U šali dodaje da ne zna da li su neka bačva ili bicikl nestali za ovih pet godina, ali da su „sada ljudi ponosni što su im oni komšije“.
Crpe snagu iz zajedništva i u radu: U Centru u selu Jastreb, među 19 bivših zavisnika od heroina koliko ih trenutno ima, vladaju sklad i skoro porodična atmosfera. Kako su nam rekli stariji štićenici, kad neko novi dođe, iz tog zajedništva crpi snagu.
Međutim, postoje rizici i mnogi štićenici prerano prekidaju sa liječenjem. Dešava se da ljudi dođu, poslije dva mjeseca osjećaju se dobro fizički i napušte centar. To se dešava često. Kao što se dešava i da se brzo vrate.
Upravo iz tog razloga, niko nikada nije sam, pogotovo ne novopridošli, svako ima svoju „sjenku“ koja je tu da ga ohrabri, ukori, ili pruži bilo koji oblik podrške.
Ujutro izlazi lista po kojoj se raspoređuju poslovi, tako da svako ima svoje zaduženje i nikad nije besposlen. Na taj način se stiču radne navike i prihvata drugačiji način života.
Imaju kuhinju, mehaniku, perionicu, radionicu, a drže i nekoliko svinja.
Centar je u potpunosti besplatan i finansira se od donacija, ali imaju i svoje izvore prihoda. Kuću koju su zakupili dogradili su i napravili nekoliko radionica u kojima rastavljaju stare kućne aparate i iz njih vade sve što se može iskoristiti. Stvari sortiraju, kad se nakupe - prodaju. Pružaju i razne usluge, kao što su selidbe, prenošenje stvari, pranje tepiha... Mnogo građana u Crnoj Gori zna za njih i zove kad treba da se riješe nekog starog kućnog aparata ili da se presele.
Pomažu ih i centri iz drugih zemalja; ko ima više, daje onima koji imaju manje. Čovjek i ne može da zamisli koliko jedna stara mašina za veš, ili stari ormar njima znači.
U RETO centru u Jastrebu gotovo svi štićenici su iz Crne Gore, mada dolaze i ljudi iz drugih država – Hrvatske, Poljske, Albanije...
Iskustva koja imaju govore da je život na drogama isti za sve vjere i nacije. Heroin ne poznaje nacionalnost i ljudima daje lažni osjećaj sigurnosti, samopuzdanja i smisla.
U stvari, ostavlja veliku prazninu u ljudskom životu i daje iluziju da je bez heroina sve prazno i da život nema smisla.
Iako RETO ima centre u mnogim zemljama, sve njihove štićenike spaja jedno - želja da ispune prazninu koja čovjeka „proguta“ poslije dugo godina lažnog osjećaja sigurnosti.
Balša KNEŽEVIĆ
