Uskoro će se, dakle, morati odgovoriti na pitanje: do kada će država Crna Gora odlagati da “prizna” ne samo da je CPC u njenim istorijskim temeljima, već i da je obavezna da svojim građanima, vjerujućim Crnogorcima, obezbijedi ostvarivanje osnovnih ljudskih prava, uz ostalo, i tako što će CPC vratiti (na korišćenje) stotine crnogorskih hramova i drugih oduzetih joj nekretnina? 
Piše: Danilo BURZAN
Nedavna medijska najava prijedloga da Skupština grada Podgorice dodijeli plac u Momišićima za izgradnju hrama za potrebe Crnogorske pravoslavne crkve naišla je na nove žestoke - za sada uglavnom medijske - reakcije onih koji CPC nazivaju takozvanom, što će, u stvari, reći onih koji odbacuju pravo vjerujućim Crnogorcima da sami odlučuju o tome đe će i kako će iskazivati svoja religijska uvjerenja.
I u tim medijskim opservacijama, inače, nastavlja se sa nesuvislim, pretežno uvrjedljivim, karakterisanjem i te crkve i njenoga mitropolita Mihaila. A sve to – jednako neznaveno, nehrišćanski, šovinistički i tendenciozno, kao i mnogoput prije – bez poštovanja elementarnih istorijskih i drugih činjenica. Naravno: svi koji nijesu ostrašćeni “anticrnogorci”, uglavnom, znaju da to nema veze sa vjerom i religijom, već da je u pitanju imanentno politički i poodavno poznati odnos između međusobno dobrano suprotstavljenoga “srpstva” i “crnogorstva”. Opet se, tako, i ovim povodom obnavljaju medijska “razmatranja” kojima se nudi teza o navodnoj namjeri crnogorskih vlasti da “i dalje zavađaju pravoslavni narod”, iako se upravo takvim stavovima i ponašanjem nastavlja sa produbljivanjem “svađe” sa onima kojima oni ne priznaju ni neka osnovna ljudska prava. A sve žaleći se “do neba” kako su, navodno, oni ugroženi od Crnogoraca…
Crnogorska država i srpska crkva: Ništa, dakle, novo! Dok se mitropolit CPC Mihailo i njegova pastva godinama batrgaju u nemaštini i smucaju po ledinama, uzaludno moleći i očekujući da im “snaga države” obezbijedi ostvarivanje jednoga od osnovnih ljudskih prava – dakle, slobodu izražavanja vjerskih ośećanja (njih, nacionalnih Crnogoraca), dotle ne mali dio državnoga aparata čini sve da se Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC) obezbijedi vjerski monopol, odnosno omogući dominacija i isključivo pravo da “pokriva” sve pravoslavne vjernike u Crnoj Gori!?
Nije, pritom, odveć značajno to što sve ovdašnje “prosrpske” partije i političari “neće ni da čuju” za postojanje CPC, odbacujući time, uz ostalo, ne samo istorijsku faktografiju, već i sve međunarodne i domaće dokumente o ljudskim (pa i vjerskim) pravima i slobodama građana. Nastojanje da se negira postojanje CPC, ustvari (ni to nije nikakav novitet) druga je strana “garašaninovskih” nastojanja da se “dokaže” nepostojanje nacionalnih Crnogoraca, odnosno da je Crna Gora jedna od “srpskih zemalja”, te da su njena obnovljena samostalnost i međunarodni suverenitet samo “privremenoga” karaktera. A da nevolja bude još veća i neki crnogorski državni (pa i oni od “najviših”) političari i funkcioneri nerijetko “ćeraju” vodu na istu - ne samo građanski diskriminatorsku, nego i elementarno anticrnogorsku - vodenicu.
Ako je to očigledno i ako makar i manji dio ovdašnje “vrhovne” državne vlasti “zna za jadac” i ako, zaista, poznaju istoriju svoje zemlje - pa time i istoriju CPC - onda i dalje ostaje ne samo nejasno, nego i nepojmljivo: zašto se tako dugo praktikuje i nastavlja (po mojem mišljenju - nedopustivo) neprimjeren odnos prema CPC?! Jer istorija zna da je ta sveta Crkva (a ne ova karađorđevićka, falsifikatorska, sada i ovđe i dalje po svemu favorizovana) utemeljila i crnogorsku državu i naciju, ona je Crnogorce učila i naučila čojstvu, slobodarstvu i rodoljublju.
Kićenje tuđim perjem: Ova Amfilohijeva, svetosavska Mitropolija crnogorsko-primorska SPC, javnosti podvaljuje - kao i neki “nezavisni” mediji - a sebe obmanjuje kada tvrdi da je ona utemeljena u crnogorsku državnost. Ne! Ona je ovđe instalirana tek nakon okupacije Kraljevine Crne Gore, pa je karađorđeviđevsku vlast iskoristila da kao svoju prigrabi i istoriju CPC.
Tako se Mitropolija crnogorsko-primorska SPC “kiti tuđim perjem”, decenijama već “perući svoju biografiju” i pokušavajući, ne samo negirati i kinjiti negdašnju i sadašnju CPC, već nehrišćanski je nastojeći “ubiti”, takoreći, na očigled i u prisustvu njenih vjernika. I sve to uprkos činjenici da nikad niko iz CPC, niti iko od pravoslavnih Crnogoraca, nije ni pokušao da negira pravo i potrebu ovdašnjih vjernika SPC da takvo svoje opredjeljenje praktikuju u svim pravoslavnim crkvama u ovoj, crnogorskoj državi.
Državni izazov: Demokratski svijet odavno ukazuje da svaka država mora svojim građanima obezbijediti i slobodu izražavanja vjerskih ośećanja. Navodno smo i mi, kao država, poodmakli na putu ka tom i takvom demokratskom svijetu Zapada. Pa, zar naši vlastodršci misle da će to moći da se ostvari i uz aktuelno negiranje osnovnih ljudskih prava Crnogorcima - prava na slobodu ispoljavanja vjerskih uvjerenja? Čak i u njihovoj istorijskoj državi i u njihovoj istorijskoj Crkvi? Ne, to tako neće moći!
Uskoro će se, dakle, morati odgovoriti na pitanje: do kada će država Crna Gora odlagati da “prizna” ne samo da je CPC u njenim istorijskim temeljima, već i da je obavezna da svojim građanima, vjerujućim Crnogorcima, obezbijedi ostvarivanje osnovnih ljudskih prava, uz ostalo, i tako što će CPC vratiti (na korišćenje) stotine crnogorskih hramova i drugih oduzetih joj nekretnina?
Ako će to, makar u osnovi, biti regulisano najavljenim novim zakonom o vjerskim zajednicama, onda – valja sačekati još i to. Pa čak i da, na skorome glasanju u podgoričkome parlamentu, bude “zakinuta” za najavljeni momišićki besplatni građevinski (crkveni) plac.
U protivnom, država Crna Gora neće moći ni “otputovati” među demokratske zemlje Zapada, niti će uspjeti sa predugo izdrži “sama sobom” - bez svoga istorijskoga utemeljenja!
