Banke su ovih dana konačno počele gubiti bezrezervnu podršku političkih vlasti u Hrvatskoj i, koliko god se tek začeti proces te vrste ne činio krucijalnim, on ima snagu i značaj presedana s realnim pomakom u društvenim odnosima.
Naime, Vlada premijera Zorana Milanovića je u legislativnu, parlamentarnu proceduru uputila izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje bi trebale da bankama onemoguće daljnje jednostrano mijenjanje kamatne stope po ugovorima vezanim uz švicarski franak. Ugovorima gotovo isključivo stambeno-kreditnim, naravno.
Kako obeštetiti prevarene: Što to točno znači, dobro znaju one stotine tisuća hrvatskih građana kojima je posljednjih godina zbog rasta „švicarca“ u odnosu na kunu – tj. na euro, a za koji je kuna čvrsto zaljepljena – rata za otplatu kredita narasla i za dvije trećine. Svima njima će po novom zakonu, dakle, rata ubrzo pasti i za 20 posto, što u većini slučajeva znači barem egzistencijalni predah; za dalje ćemo još vidjeti.
To ne znači da će valutna klauzula - suštinski apsurdna iz svake perspektive osim one bankovne - biti tako skoro ukinuta. Za takav pothvat u najmanju ruku valja pričekati na konačni ishod jednog naročitog sudskog procesa, kojem ćemo se u ovom tekstu svakako vratiti. Ali, posvetimo se prije toga još malo dosadašnjem odnosu banaka i države; gore spomenuta bezrezervna podrška zaslužuje kraći osvrt.
Ista neprekidno traje sve otkako su najveće hrvatske banke prije petnaestak godina sanirane golemim javnim novcem, zatim privatizirane po razmjerno maloj cijeni. Dospjele su u ruke stranih novčarskih žarišta, a monetarna politika Hrvatske - bazirana na nedodirljivom tečaju kune - vođena je isključivo u korist njihovu, kao i velikih uvoznika-trgovaca. To je ujedno jedan od glavnih razloga postupne propasti ovdašnje industrije, zapravo proizvođača-izvoznika.
Pucanje naduvanog kreditnog balona: Sve je nekako i funkcioniralo do 2008. godine, s ozbiljnom masom uvezenih kredita za građevinski sektor i rastućim volumenom stambenog kreditiranja. No, tada je prsnuo kreditno napuhnuti mjehur sve fiktivnije svjetske ekonomije, no financijski je sektor - nakon spasa o javnom trošku, dakako - nastavio s istovjetnom praksom. Rasla je i politička napetost, a raste i dalje, jer uopće ne opada broj životno ugroženih dužnika, naprotiv.
Ono što danas nastoje činiti iole prisebne vlade, jest povremeno uvođenje mjera kojim će se malo udariti na profit banaka, ali i donekle umiriti široke narodne mase. Banke koje posluju u Hrvatskoj, recimo, ostat će nakon spomenutih mjera, ukupno, bez nekih 450 milijuna kuna godišnje. Ipak, njima također ne odgovara da im propadne većina dužnika, jer u tom slučaju ostaju bez daljnje otplate, a s gomilom nekretnina kojima se automatski urušava tržišna vrijednost.
I njima je pritom jasno da će im drugi put, ako iznova dođe do kraha, saniranje javnim novcem biti ponešto teže izvesti. Baš u tom uskom prostoru - između profitne gladi banaka i njihove svijesti o tome da ih upravo ona tjera i same u propast - sada djeluju vlade poput Hrvatske, koje su već učinile dokazano puno za blistavi prosperitet vrlog financijskog sektora. Objektivno to nije dosta, ali mnogim iscrpljenim dužnicima svejedno sluti na izbavljenje.
Diktati bankarskih magnata: Velike privatne banke, apsolutni tranzicijski dobitnici u bivšim socijalističkim zemljama s upropaštenom privredom u međuvremenu, ipak još uvijek diktiraju ritam igre. S tim nitko nema iluzija; dovoljno je osvrnuti se po zapadnjačkim medijima. Hrvatska, kao i druge neokolonije – nemojmo se zavaravati da to nismo – posvetila je bankama i svoj kapitalizirani penzioni sistem, ne samo tečaj domaće valute, i to s prepuštene im preko četiri milijarde kuna godišnje, koje se automatski pretvaraju u državni dug.Pa, gotovo da se nameće pitanje: što je onda u navedenom potezu hrvatske vlade toliko značajno, osim privremenog olakšanja za dužnike? Ustvari, kad podvučemo crtu, od svega je najvažnija činjenica da je vladu na to natjeralo samoorganiziranje građana koji doslovce stenju pod teretom duga. Konkretno je riječ o Udruzi Franak, osnovanoj prije dvije godine samo radi ispravljanja nepravde oko „švicarca“.
Ta je nevladina organizacija potom, zahvaljujući široko rasprostranjenom interesu onih za čiju se dobrobit zalaže, okupila jak pravnički tim i pokrenula sudske i političke procese koji su doveli do rečenih zakonskih pomaka – za početak. Mišljenju centralne nacionalne banke usprkos, oni uspijevaju dokazati da se banke u svom poslovanju s kamatama drže Zakona o kreditnim institucijama, ali ne Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača.
Razobličavanje prevare: Ukratko, razobličili su suštinsku poslovnu prevaru koja leži u temelju ugovaranja kredita s valutnom klauzulom na švicarski franak, no suštinski i na euro, bez obzira na trenutni efekt. Tako jednostavno - banke nisu imale pravo svojevoljno nametnuti valutnu klauzulu mušterijama, niti je podizanje kamatne stope na franak u Hrvatskoj bilo opravdano međubankovnim poslovanjem baziranom na istoj valuti.
I dok su kamate dužnicima rasle, a oni godinama skapavali zbog toga, LIBOR (tzv. londonska dnevna kamatna stupa za posudbu novca među samim bankama) je opadao. Podaci iz Hrvatske narodne banke pokazuju kako su pritom banke pokrivale razliku između pasive i aktive u svom poslovanju s kreditima u švicarskom franku, dakle, zaduživanjem u francima prepakiranim u notorne financijske derivate, taj paklenski bankovni proizvod novog doba. Jasno, riječ je o istoj onoj izmišljotini koja je 2008. godine dovela svijet u najveću ekonomsku krizu od 20-ih godina prošlog stoljeća.
Banke su uza sve to počinile i krimen nedopustivog marketinškog zavođenja ljudi koji naprosto nisu znali – a mnogi to nisu ni mogli - što bi sve moglo prouzročiti vezivanje kredita baš uz „švicarca“. Suočena s pravno znalački organiziranim i medijski prilično atraktivnim tumačenjem podvale koja tolikim ljudima doslovno radi o glavi, hrvatska je vlada konačno popustila i nešto poduzela.
Teret hrvatskog pravosuđa: Poništavanje samog instituta valutne klauzule, pak, ostavljeno je na volju pravosuđu – tu dolazimo do onog već spomenutog sudskog procesa.Udruga Franak potakla je Udrugu Potrošač da sudu tuži osam najvećih banaka u Hrvatskoj, i taj bi postupak mogao uroditi daljnim razmjernim kroćenjem bankovnog šenlučenja. Ni to neće biti svjetski raritet, jer se nešto slično već dešavalo u Rumunjskoj, Italiji, Srbiji.
Ali, ostat će društveno-politički kapital namaknut iz prve uspješne, a istinski narodne akcije, pritom svakako institucional(izira)ne, kontra ljute bankovne hegemonije. Kako ističe predsjednica Udruge Franak Petra Rodik u prošlom broju hrvatskog izdanja mjesečnika Le Monde diplomatique, najveći se pomak sastoji upravo u tome što je prevladana paralizirajuća svijest o sistemskoj nemogućnosti kolektivne tužbe i bunta protiv onih koji, u krajnjoj liniji, diktiraju pisanje zakona i samo ozakonjenje lihvarenja.
Tako ležerno i oholo, međutim, da to nerijetko čine na veoma traljav način.
Igor LASIĆ
