Mijatović je rođeni Podgoričanin i od ranog djetinjstva za njega je postojala samo lopta.
- Dok sam bio dijete moja starija sestra je stalno govorila: On će biti svjetski uspješan fudbaler ili od njega ništa neće biti. Ne mogu da se pohvalim da sam bio sjajan đak, a jedino sam istinski volio fudbal. Od svoje generacije, iz Maslina, ja sam najkasnije počeo da treniram, sa 12 godina. To se tretira kao relativno kasno. Čim sam počeo da treniram popustio sam u školi, pa mi je otac branio da idem na treninge, ali uz obećanje da ću popraviti ocjene vratio sam se na teren - kroz smijeh se prisjeća Mijatović u razgovoru za “Blic”.
Prvi profesionalni ugovor je potpisao sa podgoričkom Budućnošću. Odatle ga je put odveo u Partizan, a prva utakmica u prvenstvu koju je odigrao u dresu crno-belih bila je baš protiv Budućnosti.
- Navijači Budućnosti “varvari” su se formirali kada sam ja počinjao sa fudbalom i tada je Bato Barac bio vođa navijača. U toj prvoj utakmici ja sam dao gol i imao sam mali koflikt sa njima, ali to je sastavni dio fudbala. Stara Jugoslavija je imala fantastično prvenstvo. Mi smo imali sreću da smo igrali u jednom jakom takmičenju i tu se formirali, pa je vjerovatno iz tog razloga puno nas napravilo uspješne karijere.
Peđa je sebi postavljao teške, ali ostvarljive ciljeve.
- Došao sam kao klinac među generaciju Savićevića, Brnovića i Janovića, pa sam se trudio da budem rame uz rame sa njima. Onda je došlo Svjetsko prvenstvo u Čileu za omladince na koje sam otišao neiskusan, ali zahvaljujući talentu. Cilj mi je bio da budem u 11 i to sam uspio. Nakon toga sam sebi zacrtao da odem u neki jugoslovenski klub. Kad sam potpisao za Partizan, trudio sam se da budem najbolji igrač, pa kapiten i tako su mi apetiti rasli - objašnjava Mijatović.
Idol mu je odmalena bio Argentinac Mario Kempes. U jednom trenutku mu je bio trener u Valensiji kada je Peđa bio igrač te ekipe.
- Bježao sam od konverzacije s njim jer bilo mi je frka, a ujedno mi je imponovalo. On je stekao utisak da sam glumio zvijezdu i da nisam želio da komuniciram s njim. Jednog dana mi je prišao na treningu da razgovara sa mnom. Mucajući sam pristao. On mi je rekao da ne razumije zašto nema razumijevanja među nama, a ja sam mu rekao da je to iz strahopoštovanja prema njemu. Poslije smo imali sjajan odnos koji i danas traje.
Odlazak iz Valensije u Real je izazvao veliku buru.- Otišao sam jer sam želio da osvajam titule. Kako objasniti djeci i unucima da sam igrao u velikim klubovima, a da ništa značajno nijesam ostvario. Ta me je misao vodila u trenutku kada sam prešao iz Valensije u Real. Vodila me je nevjerovatna ambicioznost - ne krije Peđa.
Iste te godine, za samo mjesec dana, Peđa na fudbalskom terenu doživljava sudbinu mnogih fudbalera - od heroja do tragičara. U osmini finala Svjetskog prvenstva 1998. protiv Holandije je promašio penal za našu reprezentaciju.
- Neopisivo je bilo loše i bolno kada sam taj penal promašio. Osjećao sam se kao izdajnik i u tom trenutku sam smatrao da nijesam dovoljno skoncentrisan da bi svojoj naciji donio ogromnu radost. Svjestan sam bio komentara ljudi, da ga je neko drugi šutirao, možda bi ga i dao, ali ima i ona priča ko ga šutira, taj i promašuje, a ko ne šutira, taj ga nikada ne može promašiti - kaže bivši vođa navale plavih.
Volio bi da se vrati u zdravu sredinu i preuzme neki klub.
- Kada bih prihvatio ponudu nekog kluba u Srbiji ili Crnoj Gori, morao bih u tim istim klubovima da vučem i neke poteze koji za tu sredinu nijesu popularni. Recimo, ako ima 250 zaposlenih, a znam da klub može da funkcioniše i sa 50. Danas da otpustite tolike ljude, bilo bi jako loše. Ljudi bi me gledali kao zloću, dok ja želim veću produktivnost. Bez velike sentimentalnosti sam u poslu. Ali naša sredina nažalost nije zakonski sređena i to je nemoguće.
