Krivokapić mora da odluči hoće li SDP da bude opozicija u vlasti ili će, kao dio nove opozicije, da juriša na vlast. I Đukanović je pred teškim izazovom jer bez podrške SDP-a ne može da sprovede ni jednu bitnu državnu odluku. Ispada da su čelni ljudi vladajuće koalicije zatočenici vlastite politike: koalicija je došla pred zid i - ukoliko se se ne sačini novi koalicioni sporazum - vlast će biti u blokadi. 
Kad se, nakon što je bio zamznut u koalicionom ćutanju punih 15 godina, konačno razledio, Džavid Šabović se prisjetio grijehova Mila Đukanovića, zahtijevao raskid DPS/SDP saveza, najavio formiranje nove anti-DPS koalicije i dobio - javnu šamarčinu. Ne od političkih protivnika, već direktno od partijski bližnjeg svog – Ranka Krivokapića.
Predsjednik SDP-a je, otvorenim pismom, poručio članu Predsjedništva SDP-a da zašuti i da raspravu sa Đukanovićem prepusti samo Krivokapiću. „Mandat da u ime partije komunicira i polemiše sa drugim predsjednicima partija, a kao izraz dostignute demokratske kulture i poštovanja u političkom životu Crne Gore, ima samo predsjednik Socijaldemokratske partije Ranko Krivokapić, rečeno je u saopštenju SDP-a koje je očito diktirao lično lider stranke.
Krivokapićevo upozorenje Šaboviću je signal da su u vrhu SDP-a ocijenili kako je njihov žovijalni član iz Plava otišao suviše daleko u javnim pokudama. Zato saopštenje SDP-a valja razumjeti kao pokušaj da se olabave, do pucanja zategnute strune, i relaksiraju odnosi dvije partije na vlasti. Pitanje je, samo, da li je to više moguće bez velikih rezova, kadrovskih ili strategijskih?
Šabovićev manevar: U javnim nastupima Džavid Šabović je djelovao kao usamljeni strijelac: poricao je ustavnost Vujanovićeve kandidature i nakon odluke Ustavnog suda; pričao je o neregularnosti izbora iako njegova SDP nije imala ni jedan zvaničan prigovor nakon izbora…Ta vrsta političke samoživosti nije novost kada je Šabović u pitanju: čovjek je u parlamentu bio uzdržan čak i prilikom glasanja o izboru Vlade u kojoj su ministri iz SDP-a! Takođe, prvi je iz SDP-a stupio u koaliciju sa opozicijom (u Plavu). Ali, ne može se baš reći da je Šabović svojim istupima bio suprotstavljen partijskoj politici. Naprotiv: prvi je objavio da će socijaldemokrate bojkotovati inauguraciju - što se kasnije obistinilo; prvi je javno progovorio o pregovorima sa Lekićem - upravo ono što je Krivokapić kasnije i radio oko lex specialisa…
Član Predsjedništva SDP-a je, dakle, samo glasno govorio što su mnogi u vrhu SDP-a šaputali u partijskim kuluoarima! Logično je, stoga, zaključiti da Džavid Šabović javnim nastupima nije udarao po Đukanoviću i DPS-u već da je čitav manevar bio neka vrsta pritiska na lidera stranke Krivokapića da konačno uradi ono čime odavno prijeti – raskine koaliciju sa Demokratskom partijom socijalista.
Ekspresnim odgovorom Krivokapić je poručio Šaboviću – ali i njegovim istomišljenicima u stranci – da još nema namjeru preko koljena lomiti koaliciju koja traje punih 15 godina.
Krivokapićev izazov: Ali, predsjednik SDP-a dobro zna da je koalicija izgubila moć. O tome govore i rezultati izbora: u oktobru je izgubljena apsolutna većina u parlamentu; u aprilu je Vujanovićeva teško izvojevana pobjeda i to bez pomoći SDP-a...
O lošem funkcionisanju vlasti govore i odluke Vlade: posljednji potez – parlamentarni zakčjučci o Kombinatu alumijuma Podgorica – povučen je mimo volje SDP-a; bura oko predsjedničkog kandidata, bojkot inauguracije, sporenja oko budućnosti crnogorske ekonomije, različiti stavovi o stanju u crnogorskom pravosuđu, svađe oko bitnih kadrovskih rješenja...Tokom posljednje godine Demokratska partija socijalista je Socijaldemokratsku partiju više doživljavala kao oponenta nego kao partnera u vlasti. I obrnuto: socijaldemokrate su se vrlo lako uživljavali u ulogu posmatrača koji ne odgovaraju za greške vlasti, ali vole da prisvajaju zasluge za dobre poteze; privilegije vlasti su objeručke uzimali a distancirali se od loših poteza vlasti.
Zato je sada Krivokapić pred izazovom, ne može se sjedjeti beskonačno na dvije stolice: mora da odluči hoće li SDP da nastavi sa licemjernom glumom opozicije u vlasti i nađe zajednički jezik sa DPS-om. Ili će, za promjenu, odbaciti privilegije koje nosi vlast pa, kao dio nove opozicije, krenuti da - juriša na vlast. SDP mora konačno nešto da uradi. U suprotnom: Krivokapić će moći samo da gleda – ne samo kako se urušava vlast – već i potpuno gubi ugled i uticaj njegove stranke.
Đukanovićeva iznudica: Da kako može vratiti vrijeme, zasigurno bi se Milo Đukanović drugačije postavio prilikom izbora predsjedničkog kandidata DPS-a - ne bi baš tako lako prihvatio tumačenja Vujanovića i Marovića da DPS zaista može sam.
Sada nema popravke, beru se gorki plodovi. Predsjednička odiseja sa Vujanovićem je kratkotrajno ojačala međusobne veze u vrhu stranke, ali je istovremeno žestoko uzdrmala sam vrh države. I vratila u igru, na velika vrata, opoziciju predvođenu Miodragom Lekićem. Sva priča oko kredibiliteta izbora, uključujući i medijski koordinisanu diskreditaciju oko “afere snimak” - uz već rečene svađe sa socijaldemokratama - učinili su taj Vujanovićev trijumf pirovom pobjedom.Taj gorak ukus relativnog neuspjeha dodatno je pogoršao odnose DPS-a i SDP-a jer su sada Vujanović i njegova ekipa iz vrha partije - vrlo opravdano – uvidjeli da socijaldemokrate nijesu samo statirale nego uzele učešće u “podzemnoj” kampanji protiv kandidata DPS-a. Što bi se reklo: uz takve koalicione prijatelje, nijesu im bili potrebni politički neprijatelji.
Sve se to, drastično, danas odražava na funkcionisanje vlasti - potpuno je zaribala DPS-SDP mašinerija. Zato je sada i Đukanović pred teškim izazovom: DPS bez podrške SDP-a ne može da sprovede ni jednu bitnu državnu odluku.
Zatočenici sopstvene vlasti: Ispada da su čelni ljudi vladajuće koalicije zatočenici vlastite politike: koalicija je došla pred zid i dalje se ne može, a oni kao da nemaju ideju kako i sa kime dalje.
Naime, teško da Krivokapićev SDP, sve i da većina u vrhu stranke donese takvu odluku, može tako lako da se odveže od broda DPS-a i prikloni opoziciji koju reprezentuje Demokratski front u kojoj su glavni igrači Andrija Mandić, Goran Danilović ili Predrag Bulatović. Mnogo pristalica bi izgubili samo najavom flerta sa DF-om. A kombincija o kojoj javno govori Šabović - savez SDP, Pozitivne, SNP, PzP i dijela DPS - izgleda realno taman kao da je kompjuterska igrica. Taj savez ne može da prođe test programske saglasnosti, još teže dogovor oko fotelja.
Na drugoj strani, DPS, osim saveza sa strankama manjina, praktično nema koalicioni kapacitet. Priča o nekoj bliskosti sa Milićevim SNP-om nema utemeljenja u realnom životu niti je moguća u bliskoj budućnosti. Tako da, koliko god brzo trčali, ne mogu depeesovci pobjeći od istine o sebi: SDP Ranka Krivokapića je jedina njihova realna opcija.
Problem je, dakle, što su i jedni i drugi osuđeni na koaliciju. Koja je, sada, potpuno nefunkcionalna. Što znači da Đukanović, bez mnogo oklijevanja, mora da vrhu SDP-a ponudi novi koalicioni sporazum, koji podrazumijeva hitnu promjenu nekih bitnih ljudi u Podgorici; djelimičnu promjenu sastava vlade kao jasni iskaz volje za promjenama. I konačno, dogovor oko promjene Ustava, te oslobađanje pravosuđa bilo kakvog upliva dnevne ili interesma opterećene politike...
Jasno je: Đukanović mora da uđe u ozbiljne rašćišćavanja u svom dvorištu i da žrtvuje niz figura da bi dalje vodio igru. To su bolne odluke koje je crnogorski premijer najavljivao još prije šest mjeseci, ali ih nije sproveo i sada je opet na rakrsnici. Možda i posljednjoj u kojoj može sam da bira put.
Draško ĐURANOVIĆ
