Na pitanje beogradskog lista kako vidi ispad vladika na mitingu za Kosovo, kada je, konkretno, Amfilohije održao moleban u kome je poručio da se svi mole „za upokojenje Vlade i Skupštine (Srbije) i da im se oprosti svaki grijeh“, Pavićević kaže:
- Teško se nešto uviđa dok se ne izrodi u čudo. I sada ćemo imati skupove o odnosu države i Crkve. Godinama se daje novac, zapošljavaju vjeroučitelji i kada dođe do incidenta, onda se čudimo. I poslije čitamo, naknadno, „slučaj“ Amfilohija. Hoćemo li da vidimo koja je uloga te organizacije? Je li to bila mirotvorna? Pa nije. Ili će poslije da kažu da nisu znali. Hoćemo li znati ko je odgovoran? A odgovorno je to što je u vrijeme Koštunice kultura premještena u duhovnost i tada si na svakom otvaranju ili predstavi mogao da slušaš da je to naša duhovnost. Kakva duhovnost? To je pozorište!
Kontinuitet prethodnog perioda: Cilj posljednjih ratova, onih u kojima Srbija nije učestvovala, bila je eksproprijacija bivše socijalističke imovine. Bila je to tranzicija bivše opštedruštvene imovine i to danas vidimo – kaže Pavićević, koja je, pak, uvjerena da još ima voljnih da promjene počnu, a uslov je obračun s prošlošću i sagledavanje sadašnjosti. Kaže da je iz tog „rata“ kao pobjednik izašla „nova klasa“.
- I to je u korjenu svih rasprava - i Miškovića i svih drugih. A budući da Srbija nikada nije bila u ratu, niko ga nije proglasio i nije okončao. A vjerovala sam da će to biti učinjeno 5. oktobra i to kao prva rečenica: „Rat je završen“.
Pavićević dodaje kako je tada izlašlih milion ljudi moglo dati legitimitet za promjenu, ali da se to nije dogodilo „zato što je već bilo isuviše interesa“.
- Zakazali smo u neproglašavanju diskontinuiteta s prethodnim periodom. Da je toga bilo, možda bi ovi sporazumi ranije biti postignuti. Sada, kako se presložila politička scena, na čelu imamo ljude koji su saučesnici i kreatori ove istorije. Oni sada potpisuju sporazum. Dobro je da je sporazum potpisan, ali da li bi nam uopšte bio potreban da nismo 1999. radili to što smo radili?
Srbi se ne osjećaju kao pobjednici: Na pitanje kako vidi to što se Srbija, na neki način, odriče antifašizma Pavićević kaže:
- Srbija to ne poštuje, jer nova država mora da se legitimiše u odnosu na Jugoslaviju. Zato mnogi smatraju da je Jugoslavija bila tamnica srpskog naroda. Tako je počeo srpski nacionalizam. Naša greška je što nismo otišli u šumu devedesete, kao što su uradili oni ljudi 1941. A zna se ko je u Drugom svjetskom ratu pobijedio. Ne „prisvojio pobjedu“, kako neki kažu. Pobijedio je civilni pokret otpora - Srbi, Hrvati, Muslimani, Slovenci... Ta ideja, pokret koji je ujedinio te narode. Oni su pobijedili, samo što mi nismo pobjednici. Pobjednik čita pobjedu, a mi se sad ne osjećamo kao pobjednici – pojašnjava ona.
Kaže da su šanse sadašnje Srbije „u tome što djeca pitaju“.
- Morao si da preradiš cio obrazovni sistem da bi mogao da uradiš ono čega smo svjedoci. Ništa nije slučajno - obrazovna politika, udžbenici, šta Crkva radi ovih godina, kakve su se generacije pojavile devedesetih, čega se ljudi, zapravo, sjećaju. Ali postoje unuci... Promjene su moguće. Postojanje tajne i ćutnje o tome šta su uzroci i posljedice, zapravo demorališe ljude. Mnogi će reći: šta ja mogu, zašto bih ja, ja sam pojedinac, šta da uradim, ja samo radim svoj posao... Za promjenu je potrebna inicijativa, kreativnost, samoorganizacija, prijedlog, nove ideje... Zato mislim da je važno razmišljati kako u ljudima potaknuti nadu, ambiciju... To ne može da prođe unutar jednog partijskog sistema, u lancu poslušnosti. Jer, kreacija ne počiva na poslušnosti, već počiva na samoartikulaciji – zaključuje Pavićević u intervjuu za Blic.
Foto: blic.rs
