Vršnjačko nasilje je problem kojem nismo dorasli

"Da nasilje u školama nije nov fenomen u svijetu, vidi se i po tome što se ovaj problem u pojedinim zemljama tretira kao problem zdravlja jedne nacije. Ali, optuživanje društvenih mreža za probleme u životu djece govori o našoj nemoći da rješavamo probleme, da smo zbunjeni, ne razumijemo šta se dešava, ne znamo šta da uradimo, da se bojimo“, kaže za Portal Analitika Dijana Popović-Gavranović, diplomirana socijalna radnica i savjetnica u porodičnoj terapiji. Ona dodaje da se vršnjačko nasilje na društvenim mrežama  ne razlikuje od nasilja u stvarnom životu, osim što počiniocima nasilja preko interneta anonimnost daje osjećaj da mogu da prođu bez kazne. „Internet samo može podstaći djecu na neobuzdano ponašanje, da urade nešto što u stvarnom životu nikada ne bi uradila“, objašnjava ona.

Dijana Popović-Gavranović kaže da je uzrok agresije među maloljetnicima njihov odgovor  na okruženje u kojem žive: porodicu, školu, lokalnu i globalnu zajednicu.

„Djeca su često svjedoci nasilja kod kuće, u školi, na ulici, ali i samo nasilje nad djecom doprinosi različitim oblicima delinkventnog i nasilnog ponašanja”, kaže ona, potvrđujući da agresivno ponašanje djece u velikoj mjeri zavisi od oponašanja agresivnih uzora u porodici, na televiziji, filmu, među vršnjacima...

„Televizijsko nasilje, i ono prikazano u video igrama i na internetu, utiču na ponašanje djece i na njihovu percepciju svijeta kao opasnog i nasilnog, na stvaranje uvjerenja da je nasilje prihvatljiv model ponašanja. Neprekidno gledanje nasilja može dovesti do smanjenja osjetljivosti na bol i patnju drugih. Prepuštena sebi, djeca neselektivno gledaju programe, što deformiše i unosi konfuziju, a odsustvo pozitivnih vaspitnih uticaja, psihosocijalna nezrelost mladih i želja za imitiranjem medijskih ličnosti, primjeri ‘snalažljivosti’ iz neposrednog okruženja, mogu dovesti do prihvatanja neadekvatnih obrazaca ponašanja", veli Popović-Gavranović.

 

ANALITIKA: Da li je "moda" organizovanja tuča preko Fejsbuka naš specifikum, ili je u pitanju širi trend?

POPOVIĆ- GAVRANOVIĆ: Moderna tehnologija nudi mnoge prilike za zloupotrebu djece, pa i na podsticanje grupne mržnje i na organizovanje za vršenje krivičnih djela. To je globalni problem koji mi tek uviđamo.

Poznata je potreba djece i adolescenata da pripadaju grupi. Djeca koja se ne osjećaju  dijelom vršnjačke grupe ni školske zajednice mogu potražiti online zajednicu, koja može iskoristiti njihovu usamljenost i osjećaj odbačenosti. Takođe, anonimnost koju internet daje, pruža osjećaj da se norme mogu nekažnjeno kršiti. Obzirom na novinu ovog fenomena, potrebno je raditi dodatna istraživanja. Djeca koriste sve moćnija tehnička sredstava, a odrasli nisu svjesni opasnosti koje takva tehnologija donosi. Zato često ne kontrolišu šta djeca pišu u telefonskim porukama, šta slikaju telefonima, sa kim se dopisuju, šta su postavila na svoj fejsbuk-profil, koje sajtove posjećuju ...

Roditelji za to ili nemaju vremena ili nisu sigurni da li svojom kontrolom narušavaju privatnost svog djeteta. Mnogi roditelji ne koriste nova tehnička sredstva, nemaju znanja ni iskustva kako se elektronska tehnologija koristi i zbog toga se osjećaju bespomoćni.

Zadatak roditelja je da razgovaraju sa djecom o opasnostima i da uče djecu vještinama za izbjegavanje opasnosti i za donošenje sigurnih odluka u svakoj životnoj situaciji.

Edukacija, razgovor i nadgledanje djece su nezamjenjljivi u svakom životnom području, pa i u virtuelnoj komunikaciji. Sloboda se djetetu daje postepeno. Svaku grešku i svako opasno ponašanje roditelji treba da iskoriste za učenje djece vještinama za izbjegavanje takvih situacija, umjesto za kažnjavanje.

Kompjuter treba da bude postavljen u dnevnoj sobi, i da se koristi na naprijed odgovoreni period u prisustvu odrasle osobe. Roditelj je dužan da upozna djetetove prijatelje, pa i internet-prijatelje. Roditelj mora uvjeriti dijete da mu zbog počinjene greške (slanja neprilične poruke) ili zbog prijema neprijatne poruke putem interneta neće oduzeti pravo na korištenje kompjutera ali, i da nauči dijete da ne odgovara na neprijatne i nasilne poruke, već da o tome odmah obavijesti roditelje.

Sa druge strane, nastavnici najčešće ne preduzimaju ništa, sa obrazloženjem da se to ne događa u školskom okruženju.

 

ANALITIKA: Budući da ste u stalnom kontaktu sa mladima, znate i kako oni gledaju na ove pojave.

POPOVIĆ-GAVRANOVIĆ: Većina djece i mladih je generalno protiv nasilničkog ponašanja i tako se izjašnjavaju. Važnu ulogu u vršnjačkom nasilju imaju “posmatrači”, koji na zlostavljanje reaguju smijehom i pažnjom, čime podstiču nasilnike i odobravaju nasilje. Iako  se osjećaju loše i teško im je da gledaju zlostavljanje, plaše se da izađu iz grupe, jer rizikuju da i sami postanu žrtve nasilja. Zato ćute i igraju ulogu za koju procjenjuju da je bezbjednija.

U pojedinačnim slučajevima tuče, djeca često objašnjavaju da su se morala potući, jer su bila napadnuta ili da im je neprihvatljivo da se daju u bijeg, vjerujući da bi se time osramotila. Kod djece je uveliko prisutno uvjerenje da na nasilje treba da se odgovori nasiljem, kako na fizičko, tako i na verbalno. Djeca pitaju zašto se od njih traži nenasilno ponašanje kada se drugi prema njima ponašaju nasilno. Ponuđena vrijednost – da je dobar čovjek dobar zato što je izabrao da bude dobar - da se primjerno ponaša i da ne povrjeđuje druge, pa ni one koji su njega povrijedili, teško se prihvata i zahtijeva kontiniurani rad.

ANALITIKA: Jasno je da već godinama živimo u agresivnom okruženju, da je javni jezik pun nasilja, kako onaj sa političkih govornica, tako i u javnoj komunikaciji uopšte, uključujući medije. Po današnjem sistemu vrijednosti, miroljubivost i tolerancija nisu "in". Da li je to ono što generiše i ponašanje mladih, ili su se samo promijenili modeli maloljetničkog nasilja, koje je uvijek postojalo?

 

POPOVIĆ-GAVRANOVIĆ: Mnoga osjećanja kod djece koje ona izražavaju vikom, ljutnjom ili agresijom su sasvim prirodna: osjećaj straha, ljubomore, bijesa, bespomoćnosti i slično. Roditelji i nastavnici mogu da pomognu djetetu da izađe na kraj sa ovim osjećanjima razvijajući kod djece samokontrolu. To će najlakše uraditi ako su sami dobar primjer. Kada je dijete ljuto i agresivno, a odrasli na to raeguje sopstvenom ljutnjom i agresijom, samo će još više podstaći djetetovo loše raspoloženje i ponašanje.

 

ANALITIKA: Da li primjećujete neke "trendove" na ovom polju posljednjih godina?

POPOVIĆ-GAVRANOVIĆ: Sve je više nasilja i sve češće među djecom niže životne dobi. Reaguje se kasno, kad je problem eskalirao, umjesto na prve signale poremećaja u ponašanju.

Kod predškolske djece važno je obratiti pažnju na napade bijesa koji traju duže od 15 minuta, na bezrazložne ispade agresije, kada uporno odbijaju pravila i zahtjeve odraslih, uživaju u nasilnim sadržajima, zlobni su prema vršnjacima...

Kod djece osnovnoškolskog uzrasta važno je uočiti: često ometanje nastave, upadanje u tuče, druženje sa djecom koja su neposlušna i ponašaju se nasilno, uznemiravaju životinje, ne saosjećaju sa drugima, često gledaju nasilne sadržaje na televiziji, često reaguju ekstremnom ljutnjom i osvetom, stalno se suprotstavljaju odraslima, imaju loš školski uspjeh..

Kod srednjoškolaca nas upozoravaju takođe loš školski uspjeh, izostanci sa nastave, nepoštovanje autoriteta, isključivanje iz škole, zloupotreba alkohola, droge, učešće u tučama, krađama, uništavanju imovine, nedostatak saosjećanja, rješavanje problema nasilnim ponašanjem.

 

ANALITIKA: Kako se ponaša škola u odnosu sa ovaj problem? Primjetno je da škole i školske uprave žele prevashodno da skinu teret odgovornosti sa sebe zbog ovih pojava, te krivicu ili svaljuju na "one druge" ili na roditelje.

POPOVIĆ-GAVRANOVIĆ Niko ne voli da ga optuže kad nešto nije u redu s djetetom: ni dijete, ni roditelji, ni škola. Škola optužuje roditelje, roditelji školu, nekad se škola i roditelji udruže protiv djeteta koje ispoljava probleme u ponašanju, što govori o osjećaju bespomoćnosti odraslih i da dijete ne dobija odgovarajuću pomoć.

Odrasli su odgovorni za postavljanje pravila i granica, koje na jasan način i primjerenim postupcima predstavljaju djeci. Konvencija o pravima djeteta garantuje djeci set prava, koja uključuju i pravo na pomoć (obaveza države) djeci koja imaju probleme u razvoju, ponašanju, porodičnoj, školskoj sredini, ustanovama koje se bave zaštitom, liječenjem, smještajem djece. Česti navodi da „od kada je počela priča o pravima djeteta, djeci niko ništa ne može” je vulgarizacija prava i struke, izraz nemoći odraslih da se suoče sa problemom.

Težimo školi bez nasilja, a škola mora da postavi jasna pravila koja ne dozvoljavaju nasilje i da definiše posljedice ako se pojavi takvo ponašanje. Svakodnevna briga o dosljednoj primjeni pravila je jedini način da zlostavljanje prestane.

Bilo bi veoma važno da u školi postoji i edukacija o korištenju interneta na siguran i odgovoran način. Neke škole iz okruženja koje realizuju programe usmjerene na prevenciju vršnjačkog nasilja, pa i kod nas, kao OŠ „Sutjeska“ u Podgorici, su omogućile djeci da kreiraju nenasilnu internet stranicu, što je važna poruka koja dolazi i od odraslih i same djece da nasilje nije primjereno ponašanje, da je važna briga svih da škola bude bezbjedno, podsticajno i prijateljsko okruženje za djecu.

 

ANALITIKA: Gdje je uloga porodice; koliko na sve utiče opšta kriza autoriteta i manjak pravih uzora?

POPOVIĆ-GAVRANOVIĆ: Uloga porodice je značajna, jer roditelji svojim načinom vaspitanja utiču na formiranje ličnosti i ponašanje djece. Ali, značajna je i biološka i psihološka struktura djeteta, uz povezanost sa užom i širom sredinom.

Roditelji sve manje vremena provode sa djecom, djeca su prepuštena brojnim razvojnim izazovima i zadacima. Porodica je sve usamljenija, bez podrške srodnika i komšija. Odnosi su sve otuđeniji, samo povremeno se doživljavaju autentični međuljudski kontakti, a društvo ne nudi mjesta i ni načine da se zadovolje potrebe za drugima.

U današnje vrijeme, i djeca i porodica imaju doživljaj da su ostali bez oslonca, a nema ni kulture traženja pomoći u rješavanju porodičnih teškoća.

Kada se roditelji ne bave dovoljno djetetom, ono to doživljava kao da roditeljima nije stalo do njega i ne veže se dovoljno za roditelje, ne  identifikuje se sa njima, što se odražava na njegovo emocionalno i socijalno sazrijevanje. Jer, roditelji su najvažniji objekti identifikacije djeteta i glavni su izvor iskustava na kojima dijete izgrađuje svoje životne stavove. Dijete koje ima otpor prema roditeljima i njihovim postupcima, koje ih se plaši, ili ima loše odnose s njima, češće će birati negativne uzore za identifikaciju ili će razvijati suprotne osobine od njihovih.

Djeca su ogledalo odraslih: pažljivo nas posmatraju i ponavljaju naše ponašanje. Djeca bez dovoljno roditeljske ljubavi i brige, mogu u periodu adolescencije ispoljiti teškoće ličnog i socijalnog prilagođavanja, a loše porodične prilike, gdje nema dobrih, prijatnih i povjerljivih odnosa između djeteta i roditelja, gdje su odnosi konfliktni, podstiču probleme u ponašanju djece.

 

ANALITIKA: Radili ste na različitim projektima protiv vršnjačkog i školskg nasilja. Koji su dometi tih projekata i što ste zapazili u radu na njima?

POPOVIĆ-GAVRANOVIĆ: Najbolja su ulaganja koja se odnose na kvalitet življenja, a odnose se na brigu o mentalnom zdravlju, kroz ulaganja u vrtiće, škole, sportske, umjetničke klubove i druge kvalitetne sadržaje.

Projekti prevencije vršnjačkog nasilja kod nas su se periodično sprovodili u nekim osnovnim školama. Nasilje u školama nije nov fenomen u svijetu, vidi se i po tome što se ovaj problem u pojedinim zemljama tretira kao problem zdravlja jedne nacije.

U našoj zemlji je, tek 2005/2006. godine, započeta realizacija projekta „Škola bez nasilja“, koji se tada sprovodio pod okriljem UNICEF-a. Cilj ovog projekta je sprječavanje i prevencija nasilja među djecom, kao i blagovremeno i jedinstveno reagovanje na pojavu nasilja kada se ono desi. Projekat podrazumijeva podizanje nivoa svijesti  o pojavi vršnjačkog nasilja u školi, definisanje i funkcionisanje zaštitne mreže kao odgovora cijele škole na pojavu vršnjačkog nasilja, kao i povezivanje škole i lokalne zajednice u realizaciji programa.

Nasilja ima u svakoj školi i škola mora preuzeti odgovornost za sve što se u njoj događa. Isto tako, postoji zakonska obaveza škole da prijavljuje nasilje nad djecom koje se desilo i van škole, i na nasilje u porodici, da sarađuje sa centrom za socijalni rad i sa policijom.

ANALITIKA: Koje su najslabije karike u sistemu prevencije protiv vršnjačkog nasilja?

POPOVIĆ-GAVRANOVIĆ: Uspješan preventivni rad podrazumijeva dobro povezanu djelatnost brojnih službi i institucija: zdravstva, prosvjete, socijalne zaštite, pravosuđa, policije, nevladinog sektora.

Roditelji često negiraju postojanje poremećaja na koji im se ukazuje, odbijaju upućivanje na tretman, ljute se na stručnjaka, nakon čega se stručnjak povlači i odustaje, a dijete učvršćuje poremećaj ponašanja. Roditelji se vraćaju stručnjaku kada problem eskalira i često odbijaju uključivanje u tretman čitave porodice, insistirajući samo na „popravljanju“ djeteta.

Stručnjaci često ne uspijevaju da objasne prirodu djetetovog problema: da je problem nastao u porodici i da uspješno može da se riješi samo u porodici.

Na žalost, ne postoje službe za saniranje nepovoljnih partnerskih i porodičnih odnosa, za unaprjeđivanje roditeljstva,  saniranje posljedica zlostavljanja, razni servisi za porodicu, djecu, mlade, bolesti zavisnosti, samohrane roditelje.

Nema saglasnosti oko toga ni da li i u kolikoj mjeri je autoritet stručnjaka neophodan da bi se na dijete uspješno vaspitno djelovalo. U praksi, nejefikasnije se pokazalo kad se stručnjak ne poziva na autoritet službe ili države, već djeluje ličnim autoritetom.

 

ANALITIKA: Da li su  uključivanje policije i uopšte represivne metode učinkovite? Koliko kazne, poput najavljenog ukidanja polimature u OŠ "Dr Dragiša Ivanović" djelotvorne? Mogu li vršnjaci uticati jedni na druge u korekciji ponašanja?

POPOVIĆ-GAVRANOVIĆ: Djeca će prije promijeniti ponašanje ako se osjećaju ohrabreno i vrijedno, nego postiđeno i poniženo. Kažnjavanje može ostvariti kratkoročan cilj, ali ometa ostvarenje dugoročnog cilja – razvoja samokontrole.

Kazna treba da bude individualizirana i pravedna – konkretna posljedica za konkretno nedozvoljeno ponašanje, primjerena počinjenom prekršaju, ali i samom djetetu. Kada kažnjavate dijete, vaša namjera mora biti da dijete nečemu naučite, a ne da učinite da dijete pati. Cilj kazne je da dijete nauči da bira pravi put. Kada kažnjavate dijete, objasnite djetetu zašto je kažnjeno, i provjerite da li je shvatilo.

Ali, ne možete svako dijete kazniti na isti način. Ako je dijete nepravedno kažnjeno, ako se brat žali da ga sestra udara, a roditelj kazni i brata i sestru,  ili učitelj kazni čitavo odjeljenje jer »krivac« neće da se javi, čini da se dijete zbog nepravde ljuti i da tuguje. Ono želi da povrati izgubljenu čast, gubi povjerenje u odraslog.

Kada dijete krši školska pravila, uprava škole, nastavničko vijeće i savjet roditelja su nadležni i stručni da donesu kompetentnu odluku o primjeni disciplinskih mjera. Vjerujem da su njihove odluke vođene valjanim promišljanjem i zasnovane na pedagoškim načelima i najboljem interesu djeteta. Uz to, ako se dijete nađe u medijima zbog počinjenog prekršaja ili krivičnog djela, to može uticati da ono reaguje naeadekvatnim osjećanjima da nigdje ne pripada, da ga niko ne razumije. Takođe, neka djeca, kod kojih postoji potreba za dokazivanjem, mogla bi ispoljiti neprihvatljivo ponašanje kako bi zavrijedila medijsku pažnju.

 

ANALITIKA:  Mnogi optužuju društvene mreže za porast nasilja među maloljetnicima. Što Vi mislite o tome?

POPOVIĆ-GAVRANOVIĆ: Danas vlada individualistička životna orijentacija i moralni relativizam. Informatička djelatnost je postala dominantna globalna kategorija. Ali, optuživanje društvenih mreža za probleme u životu djece govori o našoj nemoći da rješavamo probleme, da smo zbunjeni, ne razumijemo šta se dešava, ne znamo šta da uradimo, da se bojimo... Nasilje među djecom na društvenim mrežama se ne razlikuje od nasilja u stvarnom životu, osim što počiniocima nasilja preko interneta anonimnost daje osjećaj da mogu da prođu bez kazne. U tom smislu, internet može podstaći djecu na neobuzdano ponašanje, da urade nešto što u stvarnom životu nikada ne bi uradila.

Istraživanja koja su sprovedena u Crnoj Gori ne pokazuju da se nasilje među djecom na društvenim mrežama dešava u većem broju od vršnjačkog nasilja u osnovnim školama. Podaci iz istraživanja vršnjačkog nasilja u osnovnim školama sprovedena 2006. godine i 2012. pokazuju da je 2012. godine gotovo upola manje vršnjačkog nasilja u odnosu na 2006. godinu.

Voljela bih da je to rezultat preventivnih programa, no oni su samo projektno-periodično sprovođeni u malom broju škola u Crnoj Gori, pa više vjerujem da smo 2012. godine i djeca i mi postali tolerantniji na različite oblike nasilja nego da se vršnjačko nasilje smanjilo.

Gordana BOROVIĆ