Perović smatra da je svaki put kad su ga se dokopavali popovi, nacionalisti i svetosavci, Njegoš grdno obršio. „Crnoj Gori je on značajno kulturno dobro. Morala bi početi da razmišlja kako da ga trajno zaštiti od galiotskih zloupotreba. Najprije ga mora zaštititi od onoga ko je namislio da Njegoša usitni u svetoga Radivoja“, smatra prof. Perović.
On je mišljenja da je Amfilohijeva ideja da se Njegoš proglasi svecem SPC proistekla zbog njegovog galopirajuće narušenog fizičkog i mentalnog zdravlja. „Iz toga se mučnoga i neprijatnoga stanja rodila njegova ideja da Radivoja Tomovoga učini svecem“, piše Perović.
Portal Analitika prenosi Perovićev tekst iz Pobjede.
"Ko Njegoša hoće da pridruži skupini imena kao što su Slobodan R. Šiljak, Serafim Džarić, Savo J. Šiljak, Nestor Trkulja, Andrija D. Šiljak, Budimir Sokolović, Božidar Minić, Velimir Mijatović, Božidar Jović, Mihailo Jevđević, Mihailo Đusić, Momčilo Grgurević, Milorad Vukojičić, Jovan Rapajić i slični? Ko su bili oni? Svještena lica u SPC. Većinu njih strijeljali su partizani zato što su činili zločine nad narodom, partizanima i partizanskim simpatizerima. Svi su kolaborirali s italijanskim fašistima ili njemačkim nacistima. I svi su žestoko agitovali protiv Narodno-oslobodilačke borbe i protiv kominista. Njih, kao i popriličan broj njima sličnih SPC je ekskulpirala za djela kolaboracije, nacionalne izdaje i zločina. Kao tobožnje “žrtve komunizma” i “mučenike za vjeru” uzdigla ih je u svoj svetački “panteon”. Svoje teško institucionalno duhovno i moralno zastranjivanje u jednom olovnom vremenu ona je tako tradirala kao svoju najvredniju baštinu. Zlu je namakla svetački nimbus s kojim misli vjekovati. Sada njime hoće da nagrdi i lijepu Njegoševu glavu!
Što se hoće popu Radoviću da Njegoša “proizvodi” u sveca? Ima jedan generalni razlog. Sve što je učinio od kada su ga povrnuli u Crnu Goru bilo je naopako! Kako bi onda s Njegošem mogao postupati – nego naopako! Valja predočiti još neke razloge. Svecima se u pravoslavlju proglašavaju ljudi koji su posebno poštovani zbog svoje pravednosti, dobrotvornosti, postojanog ispovijedanja vjere i posredništva između Boga i ljudi. Sveci su uzori vrline. No, kada SPC otpravi u “svetačka” nebesa bića koja su krajnje problematična po normalnim ljudskim duhovnim, moralnim i krivično-pravnim mjerilima, ponekad im mora pridružiti ponekoga ko se “uzvisio nad milionima”. Njegošem kao moćnim alibijem za sva njena sumnjiva “posvećivanja” ona nesvjesno otkriva od kakve je antropološke građe tvorila spomenute “svece”. Glas vlastite nesvjesnosti objavljuje težinu svjetonazorne, duhovne, teološke i moralne krize u kojoj se SPC nalazi već četvrt stoljeća. Nije ona – kako se obično misli – bila u ozbiljnoj krizi u vrijeme tzv. komunizma. Naprotiv, kao nikad u svojoj povijesti ona se u tom vremenu bila pročistila do ljudi od iskrenog religijskog uvjerenja. Njena kriza je počela kad se “oslobodila” u svojim žudnjama, frustracijama i resantimanima. Kad joj se u punoj mjeri razmahala zatomljena volja za moć, ona je postala zbornim mjestom neprihvatljivih društvenih strasti pod krinkom brige za vjeru i vaskoliko srpstvo. Splasnuće u ozbiljenju sna o “velikoj Srbiji” – na čijim je krilima SPC došla u središte duhovnog i političkog života Srbije, a dijelom i regiona – dovelo je do potrebe za temeljnim preispitivanjem kako unutrašnje organizacije i orijentacije same Crkve, tako i njezinog pozicioniranja u društvu. Prvi vjesnik toga preispitivanja su otkrića skandaloznih seksualnih opačina u njoj. Otkrića su isplivala u javnost, nema sumnje, kao posljedica unutrašnjih previranja i borbi u samoj Crkvi, ne samo oko njene opšte teološke, duhovne, političke i društvene orijentacije, nego i oko moći, položaja, privilegija, namještenja etc. Skandali su otkrili zjapeću provaliju u samoj Crkvi između moralnih i religijskih vrijednosti koje ona proklamuje kao vjerska institucija s najvišim preferencijama na duhovni te društveni autoritet i onoga što doista čine njezini brojni predstavnici. Crkva se danas davi u materijalnom bogatstvu i luksuzu, dok najveći dio društva živi u materijalnoj bijedi. Umjesto po karitativnom radu obilježjem njezinog opšteg stanja postale su besmislene gradnje mnoštva nepotrebnih hramova.
Pričom o posvećivanju Njegoša može se trenutno stvoriti privid moći i aktivizma Crkve. Može ta priča skretati pažnju vjernika i laičke javnosti s moralnog propadanja koja se širi njenim organizmom. Dio jerarhije SPC još se nije prenuo iz sna o “velikoj Srbiji” uređenoj na principu etnofiletizma i simfonije. To ga je dovelo u neočekivani sukob s vladajućom političkom garniturom u Srbiji oko pitanja Kosova. Bespravni stanar Cetinjskom manastira – kao najeksponiraniji “borac” za “veliku Srbiju” i tobožnje “očuvanje Kosova” – nedvosmisleno je ćutnut u pretenziji da vodi državnu politiku Srbije. Ne baš nježno naśetovali su ga – kao što su njegove crkvene kolege morali śetovati i za vakta Kraljevine Srbije i Kraljevine Jugoslavije – da svoje političko pravo pokuša steći na parlamentarnim izborima. Očito, duboko ga je pogodilo što su stavili granicu njegovoj razmahnutoj volji za moć. Toliko duboko da se treba bojati za njegovo fizičko i mentalno zdravlje, jer svakodnevnim istupima pokazuje kako se ono na galopirajući način narušava. Iz toga se mučnoga i neprijatnoga stanja rodila njegova ideja da Radivoja Tomovoga učini svecem.
Svaki put kad su ga se dokopavali popovi, nacionalisti i svetosavci, Njegoš je grdno obršio. Crnoj Gori je on značajno kulturno dobro. Morala bi početi da razmišlja kako da ga trajno zaštiti od galiotskih zloupotreba. Najprije ga mora zaštititi od onoga ko je namislio da Njegoša usitni u svetoga Radivoja."
