-Amfilohije Radović je podigao mošti Svetoga Vasilija i nosio ih niz Hercegovinu. Ja bih sad mogao da pitam – da li su više poštovanja prema moštima tog svetitelja iskazali turske paše koji su vodili vojsku na Crnu Goru ili mitropolit Amfilohije? Bogami bih glasao za paše – kaže dr Kilibarda.
Odnos prema Manastiru Ostrog sasvim je drukčiji sada nego što je bio tokom dugog vremena, kaže on.
- Sveti Vasilije je vrlo specifičan svetitelj u čitavom pravoslavlju. Jer, što se tiče iskrenih vjernika u Crnoj Gori, a i drugih koji su dolazili u Manastir Ostrog, a dolazili su i predstavnici i drugih vjera i drugih naroda, imao je dvije svetinje u koje je vjerovao – Svemogući Gospod Bog, čije obličje nije mogao da razumije ni da se pita kakvo je, i Sveti Vasilije Ostroški kao svetac, koji je bio živi čovjek, odao se iskreno vjeri i završio svoj život u pećini – manastiru.
Pravi vjernik je smatrao njega kao posrednika između svoje sudbine i Boga. Svetome Vasiliju išli su ljudi da mu se mole – za zdravlje, napredak, što bi želio da mu se dogodi u životu. Drugi ili ti isti su išli da mu zahvale za sve dobro što mu se dogodilo. I ne znam ja drugoga sveca koji je bio bliži svakodnevnom životu crnogorskog vjernika nego što je Sveti Vasilije. Ja potičem iz patrijarhalne seljačke kuće i moja porodica slavi Svetog Arhangela Mihaila – Aranđelovdan. Na zidu je bila ikona Sv. Aranđela, a ja ne čuh nikad u životu svoju majku, koja je bila pametna, rječita i nepismena žena, da se zaklela Svetim Aranđelom koji joj je više glave – nego u momentima, bilo da moli i da razbije strah jer se svašta događalo – čuo sam da se molila Svemogućem Gospodu Bogu i Svetome Vasiliju Ostroškome!
Sveta voda
O nekadašnjem Manastiru Ostrog dr Kilibarda kaže:
- Nekadašnji Manastir Ostrog do Amfilohijevog vremena, bio je potpuno posvećen ljudskom duhu. Konkretno, kad bi se ulazilo u svetu ćeliju gdje je ćivot sveca, postojao je s lijeve strane jedan veoma tanki potočić u vidu česme i vjernik bi okvasio svoje dlanove, lice popio malo svete vode i ušao kod svetih moštiju da se tamo moli Bogu. Danas imaju moćne prodavnice te vode u flaši ovakvoj, onakvoj, od toga potočića ni pomena nema, nego se prešlo na takvu trgovinu.
Prenoćišta Manastira Ostroga obezbijeđivala su vjerniku krov nad glavom, da mu ne pada kiša kad zanoći, a nije bilo nikakvih postelja koje je on mogao da kupuje i koje je mogao da plaća. Mogao je nositi on sa sobom kabanicu ili neku deku ili nešto – da i te noći njegov duh bude stalno usmjeren ka Svetome Vasiliju, a ne da ima ugodnosti tijela. Sada, pričali su mi, jer ja ne idem već godinama, to je pretvoreno u konačišta u koja vrlo rado idu i momci koji mnogo vole seks.
U svoje vrijeme išlo se pješke od Donjeg do Gornjeg Manastira. A, opet, taj postupak imao je poruku da se duhu treba posvetiti, a ne tijelu. Čak su ljudi bosi dolazili iz dalekijeh mjesta. Ne preporučujem ja da se sad dolazi boso, ali sada ja ne znam može li biti ljepše, kažu parkiralište, kod Gornjeg Manastira, kao da idete na skup veselja. Manastir Ostrog je svojom svetom skromnošću pećina u kojoj leže mošti Svetoga Vasilija. I odlazak iskrenih vjernika na način kako se odlazilo činio je dijalektičko jedinstvo života toga čovjeka i toga manastira. Tu su veoma blizu hoteli sa četiri zvjezdice. Čuo sam da je prilikom davanja oblika tim prostorijama sve „osvetosavljeno“, kao i drugi manastiri u Crnoj Gori koji su osvetosavljeni – kaže dr Kilibarda.
foto: bosnjaci.net
