Mislim nešto, usLed harange, u sRed harange, kakogod, na ex premijera...Ko su vajni atakeri, ko su napadači ? Ko su ofanzivci, ko igra vezni red a ko defanzivu u tom nižerazrednom timu?
Kakva liga takav i nivo, imanentno značaju „tima“ i igra. Ali, nekako su se pobrkali usLed, u sRed kakogod, megalomanskih ambicija pa im taktika varira. Od nečuvenog katenađa dvije decenije praktično, do sadašnjih nepristojno navalentnih 3- 4-3. Mada su ti „špicevi“ sve osim golgeteri.
Loši su to igrači an general.
A strategija se odvija od urlanja u samom početku do prilično amortizovanog govora mržnje kakav je na sceni sada. Sva sreća pa je dekriminalizovana kleveta.
Da se razumijemo, grozim se „novinara“ koji brane vrhušku iz bilo koje vlasti bez ikakvih argumenata samo materijalne koristi i šićara radi. Sem toga, u prirodi kolumniste je da kudi tako da, ne bih ja da zvučim kao branitelj lika i djela ex premijera, al’ prosto je nužno pojasniti neke stvari pa ako nekom budem zvučao baš tako to je već stvar subjektivnog doživljaja koji je ličan kako mu i ime kaže.
Svjesno rizikujem, držeći se istine i činjenica jer tako treba valjda..
Nemam ja problem sa tim da javno kažem da mi je ex premijer Đukanović simpatičan čovjek. Pogotovo nemam taj problem sad kad nije oportuno podržavati ga, tim prije. Kotrlja „r“ baš kao i ja, rečit je i konkretan. Sasvim dovoljno da mi bude simpatičan. Naravno da ima stvari u kojima nam se stavovi ne bi podudarili, ali to je tako prirodno, ne slažem se ni sa rođenim ocem po nekim pitanjima i da je drugačije ne bi valjalo jer, kad dvoje vazda isto misle tu nešto nije u redu, tu obično ne misle dvije glave nego samo jedna dok je onoj drugoj mozak na off.
Kad Đukanović nije kriv za loše privatizacije onda je kriv za sva zla ovog svijeta. Od Urala pa sve tamo do Japana u kom se desio cunami kom je ex premijer zasigurno pridonio. U percepciji budala mislim.
A sad se vratimo na ozbiljan teren.
Problem medijske Crne Gore je udvoričke prirode, zadire u sferu mentalnog jer, prosto je neozbiljno za sva zla ovog svijeta kriviti jednog čovjeka. Kao što je neozbiljno i probleme jedne države, ako ih već ima i ako su akumulirani godinama a kulminirali u vrijeme svjetske ekonomske krize, tovarit’ na leđa jednog čovjeka makar on bio iz nomenklature vlasti ili pozicioniran na samom njenom vrhu. Ima li iđe išta za šta nije kriv ex premijer?
Ne bih, opet, da se stavljam u službu „advokatske kancelarije“ ex premijera, tim prije jer je činjenica da se on sam odlično brani, sjajnom retorikom te prilično uvjerljivim argumentima, potpomognut vlastitom elokvencijom i elokucijom ali, prosto je stvar elementarne pameti percipirati da ga napadaju upravo oni koji su mu se, ne tako davno, dodvoravali, a sad su okrenuli ćurak jer misle, tipično vodjeni sviješću mahale u kojoj je ljubav iz računa primarna, da će se bolje okoristit o „drugu stranu“ ma ko je personifikovao.
A ta „druga strana“ i nije toliko bitna, ispostaviće se. Glavni argumenti tih onostranih su da su obavijestili nekog o nečem ili da su nekom napisali nešto. Pa, ako neko ima nešto pametno za reć ja ću mu obezbijedit da piše direktno State department-u. Pitanje je već da li će neko to pismo pročitati. Pogotovo neko bitan. To zavisi od ozbiljnosti i vjerodostojnosti sadržaja kao i od „težine“ onog koji šalje.
Ono što je činjenica je: obećanja su besplatna a ludom su radovanje. Dakle, problem Crne Gore nije u jednom čovjeku nego u stanju svijesti, an gro udvoričke svidjelo se to nekom ili ne.
Ajdemo realno, opet jezikom činjenica.
Šta se može zamjeriti ex premijeru, pogotovo od kad je u statusu „ex“? Ništa. Malo verbalne vrcavosti koja koketira sa sarkazmom i ironijom, kao verbalna odbrana na kontinuirane napade tamo nekih pseudo nezavisnih taman koliko jesu li nezavisni jedan dnevni i jedan nedjeljni list.
Neću kucati tabloid jer se tabloidi, u većini, sami izdržavaju. Neću ulazit’ ni u etimologiju animalnih nadimaka tipa „goveče“ ali, prosto je stvar elementarne percepcije primijetiti da urednik „expremijerohuškačkih“ novina Vijesti, na televiziji makar (ne znam čovjeka pa ne bih da griješim dušu) djeluje krajnje nemušto, neartikulisano, nimalo reprezentativno, ni kao urednik zidnih a kamoli dnevnih novina. To ovaj put nije stvar subjektivnog doživljaja već elementarne percepcije.
A sve mi se čini da je hajka na premijera upravo jer je u statusu “ex“ pa je, u percepciji dodvorica oslabio, iako su ga gotovo je izvjesno, sve do skoro isti ti ljubili do obožavanja propinjući se na prste ne bi li ih vidio. U tom propinjanju su izgubili tlo pod nogama a onda evidentno i kompas pa su ostali dezorjentisani obzirom da je mahovina ostala u zavičajnim selima. Možda im se nije dopao podatak da ih ex premijer nije zapazio ma koliko bio gabaritan u santimetrima!?
Vodi se propaganda klasičnim manirom sitnih sospstvenika koji prave potpuno maliciozne a vanredno stupidne paralele. Evo, baš sinoć u tzv. talk show formi “Piramida“ voditeljka pita nekog od aktera da li očekuje hrvatski scenario u Crnoj Gori?! Takozvanu „sanaderizaciju“.
To je rijedak primjer glupavih, a u kontinuitetu rabljenih spekulacija. Sticajem okolnosti jako dobro sam upućen u zbivanja u regionu, u Hrvatskoj pogotovo. Izmedju ex premijera Đukanovića i Sanadera povlačiti paralelu, osim iz prizemnih razloga povećanja tiraža ili gledanosti tv programa te „neovisne“kuće, je priglupo do krajnosti.
Evo zašto, ako govorimo jezikom činjenica.
Jedina sličnost izmedju Đukanovića i Sanadera je ta što su obojica bili premijeri! U takvom koordinatnom sistemu može se podvući i paralela izmedju Đukanovića i bilo kog bivšeg premijera bilo koje države na svijetu! Sem toga, ti koji se pozivaju na „sanaderizaciju“ i prizivaju „hrvatski scenario“ su poražavajuće loše informisani. Pojma nemaju šta se dešavalo u Hrvatskoj u toj sferi makar osim na nivou informacija koje su dobijali iz - žute štampe. A na izvorima „žuta štampa“ se ne zasniva ni jedna optužnica. Ne sjećam se da je bilo ko u Hrvatskoj, osim Vedrane Rudan (koju niko i ne shvata za ozbiljno uprkos senzacionalističkim izjavama) spomenuo takav scenario.
A onda je to ultraglupo poređenje a priori, a evo objasniću i zašto. Ivo Sanader je procesuiran, konkretno, zbog milionskih mahinacija utemeljenih na prilično čvrstim materijalnim dokazima. Ne i osuđen, još uvjek makar. A šta se, konkretno, Đukanoviću može staviti na teret? Manimo se insinuiranja, dajmo dokaze. Zanemarimo priče dokonih a željnih vlasti, priče po kuloarima i trgovima „krčma u planini“ svijesti. Koji za vlastiti nemar, nerad, pa hajdemo reć’ i nesposobnost uvijek krive nekog drugog.
Tako im je najlakše. Ja nekako vjerujem Dučiću. „Sami sebi mi smo krivi“. Zanemarimo spekulacije i prilično priglupe hipoteze sa čijeg terena djeluju pomenuti, koji pri tom to ne rade za dž, busajući se u prsa „junačka“ i „poštenje“ plemensko, tradicionalno, neokrnjeno.
Na terenu realnog, lišenog insinuacija, može mu se zamjeriti što ima skupocjen sat? Pa da je to duhovito makar, ali to nije ni smiješno. Eto, javno priznajem da sam u posjedu časovnika vrijednog par hiljada dolara. Prilažem ga uz fotografiju. Taj sat sam dobio od bliske rodjake koja živi i radi u Americi bezmalo 30 godina. I, šta sad? Optužbe takvog tipa ne da su nezanimljive nego su potpuno irelevantne pri tom su stvar pomanjkanja elementarnog vaspitanja. Ili je možda za očekivati da bilo koji premijer u univerzumu nosi sat sa buvljaka?! Ako neko zna bilo kog visokog funkcionera, a kamoli premijera, koji nije u posjedu skupocjenog sata nek javi, bilo bi zanimljivo na nivou fenomena, a opet na planetarnom nivou.
Budimo realni ipak.
Dakle, problem Crne Gore je stanje svijesti. A problem „lajanja na zvijezde“ je malicioznost i patološka želja za medijskih pet minuta. Za minutom slave, a to je ipak „karaoke forma“ za prizeman nivo. Pogotovo u geografiji u kojoj se ne pamte festivalski pobjednici a kamoli „laureati“ na karaokama.
