Jedan od najljepših doživljaja na putovanju kroz Rumuniju je vožnja uskotračnim parnim vozom Mocanita.
Ova nostalgična šumska željeznica jedna je od posljednjih takve vrste u cijeloj Evropi. Izgrađena je još 1932. godine sa samo jednim ciljem – da prevozi drvenu građu iz gustih šuma planina Maramureš. Međutim, danas je priča sasvim drugačija.
Iako parnjače i dalje svakodnevno zalaze skoro 46 kilometara duboko u divljinu kako bi spustile vagone pune balvana za potrebe pilana u selu Viseu de Sus, 2000. godine neko je došao na genijalnu ideju: zašto ne bismo pretvorili Mocanitu (u prevodu: „Pastirica“) u turističku atrakciju? Ova avantura postala je izuzetno popularna među stranim putnicima i danas predstavlja nezaobilazno iskustvo za sve putnike koji posjećuju regiju Maramureš.
Za turiste, ruta je nešto kraća i iznosi 21,6 kilometara. Polazi se sa stanice Viseu de Sus, a posljednja stanica je Paltin. Cjelokupno putovanje traje oko 6 sati.
Najbolje je da prenoćite u mjestu Viseu de Sus. Čak i van glavne sezone, preporučujem vam da rezervišete karte unaprijed, jer u junu ili septembru ima mnogo grupa, uglavnom iz zapadne Evrope, koje strpljivo čekaju ukrcavanje.
Putnički vagoni odišu autentičnošću – ukrašeni su velikim prozorskim otvorima, drvenim plafonima i (priznajemo, malo neudobnim) drvenim klupama. Ako vam vrijeme ide na ruku,smjestite se u jedan od otvorenih vagona kako biste uhvatili najbolje kadrove za fotografisanje.
Ubrzo počinje vaša slikovita vožnja ka vrhovima Karpata, svega nekoliko kilometara južno od ukrajinske granice. Prije nego što zaronite u gustom pošumljene predjele, pruga vas vodi kroz dolinu rijeke Vaser, prolazeći pored živopisnih kuća i cvjetnih zelenih livada. Voz lagano krivuda kroz bukove šume, prelazi preko starih mostova i prolazi čak i kroz tradicionalne drvene kapije, prepoznatljive za Maramureš.
Dolina rijeke Vaser stvara dramatičan, uzak kanjon. Fascinantno je posmatrati kamione kako utovaruju ogromna stabla na obalama rijeke – pošto u blizini nema nikakvih puteva, možete samo da se pitate odakle su uopšte došli!
Usput ćete vidjeti trenutke lokalnog života: muškarce koji vrijedno rade na zemlji, starije žene u šarenim tradicionalnim nošnjama kako čuvaju stada, neki bračni par koji uz pomoć konjske zaprege sakuplja drva pored rijeke, pa čak i neki džip koji probija svoj put kroz plitko riječno korito.
Na putu ka planini, Mocanita pravi nekoliko „pauza za vodu“ kako bi napunila kotao i nastavila svoj parni pogon.
Na krajnjoj tački putovanja, voz se zaustavi na oko sat vremena na samoj obali rijeke u Paltinu. Tu se nalazi uređeno izletište gdje putnici mogu kupiti osvježenje ili nešto za jelo. Nažalost, gužva je ovdje zaista velika, pa čak ni mala folklorna grupa koja igra tradicionalno kolo „hora“ ne uspije u potpunosti da dočara autentični duh ovog mjesta.
Ali, istorija ove pruge je ono što joj daje pravu dušu. Da li ste znali da je eksploatacija drveta u dolini Vaser počela još u 17. vijeku, pod austrougarskom vlašću? Kolonisti njemačkog govornog područja prvi su zašli u ove nepristupačne šume i transportovali balvane splavarenjem niz rijeku do pilana u mjestu Viseu de Sus.
Izgradnja šumske železnice 1932. godine bila je ogroman tehnološki skok u odnosu na splavarenje. U to vrijeme, šumske pruge mogle su se vidjeti širom Evrope, a posebno u Karpatskom regionu.
Međutim, razvojem drumskog saobraćaja tokom 50-ih i 60-ih godina, većina ovih željeznica u Evropi je otišla u zaborav. Rumunija je bila izuzetak – krajem 80-ih godina ovdje je još radilo više od 15 šumskih pruga. Danas je Mocanita jedina preostala funkcionalna šumska željeznica u zemlji – sve ostale su van službe.
Vožnja vozom Mocanita je zaista nezaboravno iskustvo i vrijemeplov koji ne treba propustiti. Od srca preporučujem ovo putovanje svima koji posjećuju Rumuniju i žele da dožive netaknut, autentičan život u dubokim šumama planina Maramureš!
(Fotografije: Marianne van Twillert-Wennekes, Paul Wennekes)
Tekst i fotografije su zaštićene autorskim pravima, prenošenje je dozvoljeno uz postavljanje linka i isticanje autora i izvora.
