Ako vozite od sjevera ka jugu, ovaj čuveni "Drumul Nacional" (magistralni put DN 7C) počinje u mestu Kartišoara (Cartisoara) i završava se u gradu Kurtea de Arđeš (Curtea de Arges), protežući se na oko 120 kilometara. Ipak, onaj najspektakularniji, najljepši dio mjeri oko 90 kilometara, što znači oko 3 do 4 sata vožnje. Zamislite samo ovaj inženjerski poduhvat: put prelazi preko čak 830 mostova, 27 vijadukta i prolazi kroz 5 tunela!
Transfagarašan je izgrađen početkom 1970-ih godina kao strateški vojni put po naređenju Nikole Čaušeskua (Nicolae Ceausescu). Komunistički diktator želio je da obezbijedi brz prolaz rumunske vojske preko Fagaraških planina u slučaju eventualnog napada Sovjetskog Saveza.
Gradili su ga uglavnom vojnici, a cijena ove izgradnje bila je ogromna — kako finansijski, tako i u ljudskim životima. Neobučeni mladići radili su na nadmorskoj visini od preko 2.000 metara, jedva poznajući rad sa eksplozivom. To je dovelo do toga da su stotine vojnika izgubile život, iako zvanični spisi bezdušno navode cifru od samo 38 nastradalih. Da li je sve to bilo neophodno? Naravno da ne. Danas ga mnogi nazivaju "Čaušeskuovom ludošću", ali moramo priznati — stvorio je jedan od najljepših puteva u cijeloj Evropi!
Znali smo da je put prohodan svega četiri do pet mjeseci godišnje, jer presijeca izuzetno visoke planinske vijence. U julu i avgustu ovdje vladaju ogromne gužve, pa smo se upravo zato odlučili za septembar. Trenutno je vožnja ograničena na period između 6 ujutru i 10 uveče, a preporučena brzina iznosi svega 40 km/h — što vam savršeno odgovara ako želite da upijete svaki prizor.
Krećući sa sjevera, našu avanturu započeli smo u selu Kartišoara (Cartisoara). U dolini je bilo sunčano i toplo, ali su se nad planinskim vrhovima ispred nas već uveliko gomilali tamni oblaci. Uspon je tekao postepeno. Prolazili smo kroz guste šume i, iskreno rečeno, nismo mogli da vidimo mnogo od samog puta sve dok nismo izbili iznad linije drveća.
Usput su nas dočekali znakovi upozorenja: "Ne hranite medvjede", "Ne izlazite iz automobila" — ali na samom početku od tih divljih životinja nije bilo ni traga ni glasa.
A onda... put se konačno otvorio ka nestvarnom pogledu na dolinu pod nama. Iznad nas mračni oblaci, a dolje, u dolini — jarko sunce. Oštre serpentine kao da su visile na samoj ivici litica.
Između vodopada Balea i istoimenog jezera stigli smo do najviše tačke (2.042 metra nadmorske visine). Gore je vladala ledena hladnoća; planina je bila obavijena gustom maglom i temperatura se spustila na svega 3°C!
Jezero Balea djelovalo je kao popularno mjesto za pauzu, prepuno tezgi sa hranom, restorana i prodavnica suvenira. Doduše, stekli smo utisak da je malo previše komercijalizovano, pa smo nastavili dalje ka drugoj strani planine.
Kada smo krenuli spustom nadolje, nanizale su se dramatične serpentine i vidikovci od kojih zastaje dah. Panorame su bile zaista impresivne! Veličanstveni vodopadi, stada ovaca koja mirno pasu na gotovo vertikalnim zelenim padinama uz svog pastira, i naravno — sam put. Sve to skupa stvaralo je sliku koju je teško opisati riječima.
Kako smo se približavali podnožju, pejzaž je postajao pitomiji, a put ravniji. Vožnja nas je dalje vodila obalom jezera Vidraru — vještačkog jezera nastalog izgradnjom impozantne brane Vidraru 1966. godine radi proizvodnje hidroenergije.
Posljednji dio puta ponovo je vodio kroz guste šume. Iako više nismo očekivali da ćemo sresti medvjede — upravo to se dogodilo! Primijetili smo nekoliko zaustavljenih automobila ispred nas, a tik uz put stajao je on: ogroman mrki medvjed, potpuno smiren, očigledno čekajući da mu neko udijeli hranu. Teško je opisati taj osjećaj, ali bio je to zaista magičan trenutak! Fotografisali smo ga iz bezbijednosti automobila i uvjerili se da uopšte nije bio agresivan. Nešto kasnije, duž puta smo vidjeli još dva medvjeda. Kakvo nevjerovatno iskustvo!
Iako je prošle godine najavljeno da će medvjedi biti uhvaćeni i premješteni u rezervat Libearty u Zarnestiju, to se do danas nije dogodilo. Čini se da su se životinje potpuno navikle na turiste koji im bacaju hranu, uprkos stalnim apelima vlasti da se izbjegava bilo kakav kontakt sa divljim životinjama i prijetnjama visokim novčanim kaznama.
Našu avanturu završili smo u mjestu Kurtea de Arđeš (Curtea de Arges), sumirajući utiske sa Transfagarašana — puta koji će zauvijek ostati urezan u našim sjećanjima.
(Fotografije: Marianne van Twillert-Wennekes, Paul Wennekes)
Tekst i fotografije su zaštićene autorskim pravima, prenošenje je dozvoljeno uz postavljanje linka i isticanje autora i izvora.
