Sarajevo je tokom 1.425 dana opsade devedesetih bilo grad u kojem je svaki izlazak iz kuće nosio rizik po život. Pa ipak, ljudi su išli na koncerte. Svirali su oni koji su ostali, nastajali su novi bendovi, a muzika se preselila u podrume, skloništa i druge prostore u kojima je bilo moguće sačuvati makar privid života kakav je postojao prije rata.
Upravo tom dijelu sarajevske ratne stvarnosti posvetila je knjigu muzikološinja iz Sarajeva, rođena u Podgorici, Aida Adžović, koja je kroz višegodišnje istraživanje arhivske građe i razgovore sa akterima scene rekonstruisala muzički život grada pod opsadom. Njena knjiga “Wake Up, Europe! Sarajevo Calling: Sarajevska rock-scena za vrijeme opsade (1992–1995)”, objavljena u izdanju Buybooka, ne govori samo o bendovima i koncertima, već pokušava da odgovori na pitanje zašto su ljudi, rizikujući život, birali da izlaze, slušaju muziku i budu zajedno.
Za Analitiku, Adžović govori o tome kako je muzika postala način očuvanja mentalnog i emotivnog zdravlja, šta je značila „prividna normalnost“ u gradu pod granatama, zašto je sarajevska scena bila mnogo više od ratnog patriotizma, šta su tom gradu značili dolasci svjetskih umjetnika, ali i kako je ta scena, kako kaže, na kraju uspjela da odbrani – život, dostojanstvo i sistem vrijednosti.
Nasušna potreba za izražavanjem i pružanjem otpora
Analitika: Vaša knjiga „Wake Up, Europe! Sarajevo calling” ratnu sarajevsku rok-scenu ne posmatra samo kao nastavak muzičkog života pod opsadom, već kao društveni fenomen. Šta se, zapravo, o jednom gradu i njegovim ljudima može saznati kroz muziku koju stvaraju u trenutku kada im je egzistencija ugrožena?
Adžović: Mislim da je sagledavanje društveno-političkog konteksta uvijek neizostavan aspekt za slojevito razumijevanje muzičkog života bilo koje sredine i perioda jer je on u većini slučajeva (ne)svjesno, u izvjesnoj mjeri, refleksija opšte klime, a posebno kada se radi o specifičnim okolnostima kao što je rat koji neminovno donosi nagle i radikalne promjene.
U okolnostima opšte destrukcije, u kojoj je Sarajevo opstajalo 1.425 dana, muzička scena nije narušena isključivo u infrastrukturnom smislu, već i odlaskom brojnih muzičara koji su bili nositelji muzičkog fenomena poznatog kao “sarajevska pop-rock škola”, po kojem je Sarajevo bilo prepoznatljivo u jugoslovneskom kontekstu u prijeratnom periodu. Ipak, bilo je i onih koji su nastavili djelovati u gradu pod opsadom i nastojali održavati njegov “puls”, a svojim angažmanom odgovoriti na ratnu stvarnost (Mladen Vojičić Tifa, Davorin Popović, Teška industrija, Bombaj štampa, itd).
S druge strane, muzički život znatno je intenziviran nastankom i prodorom mladih bendova koji će biti priznati i u poslijeratnom periodu (Konvoj ili Erogene zone), a kao poseban tok razvila se scena alternativnog usmjerenja koja je okupila više od 30 bendova nešto agresivnijeg, često crnohumornog i samoironičnog izraza (Sikter, Lezi Majmune!, Protest, Beastly Stroke, Bedbug, GNU, Grafit, itd).
Uprkos različitoj muzičkoj i idejnoj profilaciji, mislim da je zajednički pokretač svih pomenutih “rukavaca” bila nasušna potreba za izražavanjem i pružanjem otpora fizičkom ubijanju, mentalnom iscrpljivanju, urbicidu i destrukciji u svakom smislu, ali i održavanja “prividne normalnosti” i očuvanja sistema vrijednosti. S obzirom na to da su brojni predstavnici ove scene bili angažovani u vojnoj odbrani grada na prvim linijama fronta, muzika je poslužila i kao oblik “pražnjenja”, utočišta i eskapizma.
Kultura nikada nije bila i ne može biti luksuz
Analitika: U knjizi govorite o potrebi da se tokom opsade konstruiše neka vrsta „prividne normalnosti“. Koliko je ta normalnost zaista bila prividna, a koliko je upravo kroz muziku, koncerte i okupljanja postajala stvarni način preživljavanja? Drugim riječima, može li kultura u ekstremnim okolnostima biti dio egzistencijalne potrebe, a ne luksuz?
Adžović: U uslovima svakodnevnog granatiranja, kojim se osim uništenja infrastrukture grada i kolektivne moralne snage, te nestašice osnovnih životnih potrepština, pokušaj očuvanja “prividne normalnosti” postao je ne samo čin otpora, nego jedini mogući način opstanka.
Stavom nepristajanja na najprizemniji oblik preživljavanja, Sarajlije su nastojali zadržati svoje uobičajene prijeratne rutine koje su se ogledale u različitim aspektima života.
Prema tome, kao jedan od primarnih (pod)svijesnih oblika otpora u takvim uslovima istakla se tendencija za očuvanjem nekadašnjih navika, pa je hiljade građana Sarajeva, rizikujući život, svakodnevno pješačilo do svojih neuslovnih radnih mjesta ili posjećivalo različite kulturne događaje.
Osim toga, značajan dio svakodnevnih aktivnosti preselio se u skloništa i podrume, pa su različiti urbani prostori transformisani i prilagođeni okolnostima opsadnog stanja – radi fizičke zaštite, ali i kako bi se očuvao društveni život. Adaptacijom već postojećih konvencionalnih i prilagodbom svakodnevnih mjesta za održavanje izložbi, pozorišnih predstava, projekcija filmova i različitih muzičkih događaja, stvoren je preduslov za intenziviranje kulturnog života i pokretanje brojnih inicijativa na polju umjetnosti koje su se realizovale čak i u preostalim kafićima, bolnicama, vrtićima, školama, izbjegličkim centrima, haustorima, pa čak i na prvim linijama fronta, ali i u podrumima i skloništima, te ruševnim područjima.
Tako je u Sarajevu za vrijeme opsade artikulisana raznolika književna, likovna, filmska, teatarska i muzička scena. Aktivno su djelovala četiri sarajevska teatra (od kojih je jedan osnovan u prvoj godini opsade – Sarajevski ratni teatar), objavljivane su knjige, priređeno je stotine izložbi i koncerata umjetničke i popularne muzike lokalnih i gostujućih inostranih muzičara, održan je izbor za Miss opkoljenog Sarajeva, pokrenut je Sarajevo Film Festival, koji u narednim decenijama poprima svjetske razmjere itd.
Sve navedeno potvrđuje da kultura nikada nije bila i ne može biti luksuz, već je uvijek refleksija autentičnog glasa jedne sredine, slojevito svjedočanstvo i sediment svega što jesmo i što bismo mogli biti.
Odbrana urbane esencije i kosmpolitskog duha grada
Analitika: U sarajevskoj muzičkoj sceni tokom rata prepoznajete različite narative - od patriotskog mejnstrima do alternativne i andergraund scene. Koliko je ta podjela zapravo govorila o različitim shvatanjima rata, grada i identiteta? I da li je moguće da je i unutar kulture postojala borba za to kakvo Sarajevo treba sačuvati?
Adžović: Osim arhiviskih izvora i razgovora s akterima ove scene, konačnoj postavci metodološkog okvira mog istraživanja prethodio je pregled zaključaka istraživača koji su izučavali sadržaj i ulogu muzike u ovdašnjim ratnim okolnostima.
Na osnovu toga, podjela na dva glavna muzička toka – patriotski i alternativni – mogla se, iako ne u potpunosti, primijeniti na moje istraživanje, obuhvativši stvaralaštvo patriotskog karaktera ranije pomenutih predstavnika nekadašnje “sarajevske pop-rock škole” koje je često nudilo kritički osvrt na probleme svakodnevnog života u ratnim okolnostima, te istovremeno pružao utjehu, budio nadu i bio oslobođen negativnih i uvredljivih konotacija, i kao „dominantna struja“ bio, uglavnom, promovisan na državnim medijima.
S druge strane, bendovi alternativnog usmjerenja svoj izraz oblikovali su u skladu sa aktuelnim globalnim muzičkim tendencijama (metal, punk, hardcore, grunge, rap, itd) koje su pratili zahvaljujući muzičkom programu čuvenog sarajevskog Radija Zid i mladim urednicima koji su, uprkos fizičkoj izolaciji, bili vrlo informisani zahvaljujući dobroj saradnji s novinarima različitih internacionalnih medija koji su redakciji nabavljali recentno objavljene albume.
Foto: Milomir Kovačević Strašni
Ipak, mislim da ova „polarizacija“ ima više veze sa različitim estetskim i (sub)kulturnim stajalištima, ali i generacijskim jazom, nego sa različitim shvatanjem rata. Alternativna scena po svojoj prirodi uvijek zauzima opozicioni stav i iskazuje revolt prema mainstreamu. Ako pogledamo širu sliku, ova vrsta podjele govori o raznolikosti scene tog trenutka, a kada se uzmu u obzir okolnosti u kojem su se obje struje paralelno razvijale, mislim da ove razlike postaju nevažne jer je svima bio isti cilj – pružanje otpora, preživljavanje, očuvanje mentalnog i emotivnog balansa koliko je to bilo moguće, fizička, ali i odbrana urbane esencije i kosmpolitskog duha grada.
Stoga, ovakva klasifikacija poslužila je kao optimalan metodološki okvir ovog istraživanja i nije konačna jer se nijedan muzički ili generalno društveni fenomen nikada nije razvijao u striktnim distinkcijama. Ipak, istraživač mora postaviti okvir unutar kojeg se kreće kako bi pokušao analizirati i objasniti različite aspekte predmeta istraživanja.
Muzika je bila tačka susreta i dijeljenja istog sistema vrijednosti
Analitika: Često se govori da je sarajevska kultura tokom opsade bila otpor, međutim, da li je termin otpor dovoljan? Može li insistiranje na toj interpretaciji nenamjerno potisnuti druge funkcije muzike – potrebu za druženjem, ljubavlju, bijegom od straha ili jednostavno želju da se makar na nekoliko sati živi kao prije rata?
Adžović: Iako obilježen brojnim tragedijama, brojni svjedoci ovaj period pamte po intenzivnim druženjima, solidarnosti, iskrenosti, empatiji i oslobođenosti od različitih “kočnica” u međuljudskim odnosima. S obzirom na to da su svakog trenutka mogli izgubiti život, živjelo se vrlo intenzivno.
U takvim okolnostima i muzika je, naravno, osim svih ranije pomenutih uloga, bila tačka susreta, kao i dijeljenja istog sistema vrijednosti, a bila je i značajan faktor u formiranju svjetonazora generacije koja je stasavala u gradu pod opsadom. Ipak, mislim da je ova vrsta prkosa i iskrenosti, takođe, jedna vrsta otpora.
Svjedoci i kreatori istorije muzike sjutrašnjice
Analitika: Koliko je važno razlikovati ono što danas znamo o sarajevskoj ratnoj sceni od onoga što su njeni protagonisti tada mogli znati? Mi danas njenom djelovanju možemo dati istorijsko značenje, ali oni tada nijesu znali kako će rat završiti. Jeste li tokom istraživanja nailazili na razliku između tadašnjeg iskustva i današnjeg sjećanja na njega?
Adžović: Na ovo pitanje bih odgovorila ne samo iz pozicije istraživača, već i osobe koja je rođena nekoliko godina nakon rata i koja nema iskustvo života pod opsadom. S jedne strane, ova vrsta otklona je dobra zbog objektivnosti, ali bi ipak vlastito iskustvo i sjećanje vjerovatno olakšalo i ubrazlo proces pronalaska podataka i selekcije relevantnih sagovornika.
Osim toga, činjenica da se predmet istraživanja veže za blisku prošlost doživljavam kao “mač s dvije oštrice”. Pozitivna okolnost je ta što brojni svjedoci i dalje žive u Sarajevu i lako je doći do njih, a, s druge strane, pokušaj prikupljanja i objedinjenja dostupnih arhivskih izvora i sjećanja i njihova konteksutalizacija ne znači samo interpretaciju zanimljivog muzičkog fenomena, već i važnog dijela života i identiteta cijele jedne generacije, što pojačava osjećaj odgovornosti i stvara svojevrsno breme, koliko god ova konstatacija pretenciozno djelovala.
Iako sam nastojala što preciznije i objektivnije pristupiti ovom istraživanju, jako mi je važno mišljenje aktera ove scene bez obzira što je često subjektivno (što je vrlo opravdano i razumljivo). S druge strane, knjigu sam koncipirala tako da je njen tok lako pratiti i čitaocima koji nužno nisu upoznati s ovom temom i svime što se dešavalo u ratnim godinama u Sarajevu, imajući u vidu posebno generaciju rođenu u poslijeratnom periodu. Stoga, iako sam odgovor na ovo pitanje djelimično dobila tokom istraživanja, mislim da će mi se šira slika konačno “iskristalisati” sada kada je ovaj proces završen i kada je knjiga javno dostupna široj javnosti.
Od objavljivanja, naišla sam na diferencijalne reakcije. Iako su, za sada, recenzije struke afirmativne, zanimljivo je kako različite generacije drugačije percipiraju isti tekst. S jedne strane, mnogima je knjiga otkrila značajne trenutke muzičke istorije Sarajeva koja im je do tad bila nepoznanica, drugima je veoma značilo da je njihova požrtvovanost, doprinos i sjećanje negdje ostalo zabilježeno, dok neki smatraju da u interpretaciji predstavljenoj u knjizi ima izvjesnih manjkavosti. Osim toga, važne su mi bile i dobronamjerne sugestije o nekolicini materijalnih grešaka, koje su već evidentirane i, nadam se, da će biti i ispravljene u nekom narednom izdanju.
Sve navedeno potvrđuje činjenicu da i pisani tragovi mogu biti varljivi, kao i sjećanja koja neminovno blijede, a ponekad i mijenjaju oblik. Zato, kao muzikološkinja, smatram da je, s obzirom na našu kolektivnu sklonost ka zaboravu i pretpostavku da se sve potrazumijeva, važno što preciznije bilježenje i arhiviranje tragova muzičkog života dok se on dešava (u mirnodopskom periodu nemamo izgovor) jer smatram da smo mi svjedoci, a donekle i kreatori, istorije muzike sjutrašnjice.
Dolazak umjetnika iz inostranstva ulivao nadu u povratak normalnosti
Analitika: U knjizi su kao važni naglašeni i dolasci umjetnika iz inostranstva, među njima Džoan Baez, Brus Dikinson, Lajbah i U2. Šta su ti dolasci zaista značili ljudima u Sarajevu – kulturnu solidarnost, političku poruku, psihološku podršku ili potvrdu da svijet ipak nije zaboravio grad?
Adžović: Iako muzički život Sarajeva pod opsadom nije jenjavao ni u periodima najintenzivijieg granatiranja, dolazak umjetnika iz inostranstva bio je od iznimnog značaja jer je davao nadu u povratak normalnosti i služio je kao podsjednik i potvrda da je Sarajevo, iako u tom trenutku prepušteno samo sebi uprkos deklarativnoj podršci međunarodne zajednice bez stvarne realizacije, svojim kulturnim habitusom i dalje zauzima važnu poziciju u globalnom kulturnom prostoru.
Svi oni svojom inicijativom i prisustvom pokazali su empatiju i solidarnost i svako gostovanje značilo je ohrabrenje i ostalo je trajno zabilježeno u muzičkoj istoriji Sarajeva – od dolaska Joan Baez, satelitskih uključivanja i izvještavanja Sarajlija o ratnoj svakodnevici tokom turneje benda U2 u ljeto 1993. koja su kasnije rezultirala njihovim koncertom 1997. godine u Sarajevu, do dolaska Brucea Dickinsona i njegovog tadašnjeg benda Skunkworks 1994. godine.
Foto: Radio Sarajevo
Manje poznata činjenica je da je u Sarajevu gostovao i francuski reggae duo Saï Saï koji je u gradu pod opsadom snimio spot za pjesmu Sarajevo, mon amour, dok su dva koncerta Laibacha, održana u novembru 1995. zapaćena kao simboli početka mira s obzirom na to da je jedan održan dan prije, a drugi na dan dogovora o potpisivanju Dejtonskog mirovnog sporazuma kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini.
Mnogi od ovih muzičara trajno su ostali vezani za Sarajevo, pa su se tako Laibach, Joan Baez i Bono Vox ovdje više puta vraćali u poslijeratnom periodu. Frotnmenu benda U2 uručen je počasni pasoš Bosne i Hercegovine, dok je Bruce Dickinson proglašen počasnim građaninom Sarajeva. Veliki prijatelji ovog grada postali su i nekadašnji članovi Dickinsonovog benda, basist Chris Dale i bubnjar Alex Elena, koji i danas kontinuirano sarađuju sa sarajevskim muzičarima i drugim umjetnicima.
Kritika pasivnosti i ignorantskog odnosa Evrope
Analitika: Naslov „Wake Up, Europe!“ zvuči kao poziv, ali i kao neka vrsta apela-optužbe. U kojoj mjeri je knjiga, osim o sarajevskoj rok-sceni, i knjiga o Evropi koja je posmatrala razaranje jednog evropskog grada? Šta nam ta činjenica govori o ulozi kulture kada politički i međunarodni mehanizmi zakažu?
Adžović: Prvi dio naziva knjige “Wake up Europe, Sarajevo Calling” referenca je na čuveni rad sarajevske grupe grafičkih dizajnera TRIO iz ciklusa razglednica Greetings from Sarajevo 1993 koje koriste i rekontekstualiziraju prepoznatljive istorijske motive i simbole (popularne) kulture smještanjem u sarajevski ratni kontekst i preobražajem i irnoničnim i crnohumornim poigravanjem s inicijalnim značenjem.
Razglednica s porukom „Wake up, Europe, Sarajevo calls every man, woman and child” referenca je na plakat s natpisom „Wake up America! Civilization calls every man, woman and child!“ („Probudi se, Ameriko! Civilizacija poziva svakog muškarca, ženu i dijete!“), koji je nastao 1917. godine kao apel za uključivanje Sjedinjenih Američkih Država u Prvi svjetski rat.
U novom kontekstu, povik “Wake up, Europe!” značio je kritiku pasivnosti i ignorantskog odnosa Evrope prema svemu što se tada dešavalo u Sarajevu. Između ostalog, poslata poruka korespondirala je s odjekom generacijskog glasa koji je dopirao sa sarajevske rock-scene.
Neophodno je da izlazimo iz apatičnih stanja i neprestano tragamo za porivom
Analitika: Ako je muzika tokom opsade pomagala da se očuva ljudskost, je li poslijeratno društvo uspjelo da sačuva vrijednosti koje je kultura branila tokom rata ili ih ponovo potiskuju tržište, politika, nacionalizam i komercijalizacija? Da li ste kroz istraživanje pronašli odgovor na jedno možda jednostavno, ali teško pitanje zašto su ljudi pod granatama išli na koncerte? Šta je čovjeka u takvoj situaciji tjeralo da izađe iz relativne sigurnosti svog doma ili skloništa i ode tamo gdje će slušati muziku?
Adžović: Situacija u kojoj su ljudi svjesni da mogu izgubiti život svakog trenutka i kada je svakodnevica ogoljena i svedena na opstanak oslobodila ih je od iracionalnih i kalkulantskih kočnica koje su imali i prije, a možda i ponovo izgradili u poslijeratnom periodu. S takvim iskrenim i beskompromisnim stavom pristupali su životu, ali i muzici i umjetnosti uopšte.
Kada se zarada kao kategorija isključi, kada ni na koji način nije opcija, onda se, valjda, vraćamo istinskim stvaralačkim porivima i nije nam važno da li će se nekome svidjeti ono što radimo ili ne, već je cilj da to odjekne.
Kako je rekao Srđan Jevđević, koji je u prvoj ratnoj godini inicirao sarajevsku adaptaciju i postavku čuvenog mjuzikla Kosa, a kojeg danas znamo kao frontmena benda Kultur Shock, u ratu je postao bolja osoba jer je shvatio da je život prekratak da bi ga protraćio na ispraznostima. Kako kaže, shvatio je da je u nastojanju da kroz proces rada na Kosi on ostane “normalan”, istovremeno pomogao i drugim ljudima, te da je “sebičnost u umjetnosti”, u tom smislu, pozitivna kategorija.
Iako je svaki izlazak predstavljao sigurnosni rizik poguban po život, građani Sarajeva redovno su pratili kulturna dešavanja, doživljavajući ih kao trenutke u kojim su njihovi ratni životi izdignuti iz puke egzistencije. Neke od tih događaja trajno pamte kao potvrdu da je očuvan sistem vrijednosti u koji su vjerovali, a neki od njih su ih, na izvjestan način, trajno promijenili. To je danas vrlo rijetko, a čini mi se da je tada bilo gotovo svakodnedno jer je bilo istinski, živjelo se u trenutku.
Iako je uspotavljanje mira i povratak normalnosti u prvim poslijeratnim godinama donio period entuzijazma i vjeru u prosperitet na svim poljima, uključivanje u sve propuštene tokove nužno donosi simptome s kojima se suočavaju i neka razvijenija društva. Ipak, veći problem su naši lokalni postjugoslovenski regresivni i okoštali mehanizmi iz kojih nikako da se izvučemo više od 30 godina, utemeljeni na praznim “velikim” pričama, bez suštinskih promjena i rada na njima.
Sistem vrijednosti se nužno promijemio jer je vrijeme drugačije, ali i mislim da je danas situacija slična kao svuda u regionu. Iako okolnosti nisu obećavajuće, i dalje postoje entuzijasti koji pokreću odlične inicijative, samo je pitanje koliko im je još snage preostalo. Ipak, mislim da je neophodno da se izvlačimo iz apatičnih stanja i neprestano tragamo za porivom, te da individualne napore kontinuirano usmjeravamo ka zajedničkoj dobrobiti.
Potreba za participiranjem u kulturnom životu može nadjačati destruktivne sile
Analitika: Može li se iskustvo Sarajeva prenijeti na druge gradove i druge ratove ili je njegova kulturna specifičnost neponovljiva? Postoji li nešto što bi, recimo, umjetnici u današnjem svijetu mogli naučiti iz načina na koji je sarajevska scena reagovala na nasilje?
Adžović: Iako sam dosta vremena provela istražujući muzički život opkoljenog Sarajeva, ne bih da donosim generalne zaključke, ali mislim da je univerzalna ljudska potreba poriv za izražavanjem i vjerujem da je umjetnost prostor u kojem svako ljudsko biće može pronaći utočište i da je najmoćniji “alat” u borbi protiv dehumanizacije, iako često toga nismo svjesni.
Kao očajnog posmatrača svega što se dešava danas u svijetu, najviše me pogađa osjećaj da su ljudi koji pate napušteni i mislim da makar na ovom nivou možemo “pomicati” stvari.
Pojedinačni autentični “glasovi” i individualne priče moraju nadjačati mehanizam svođenja ljudskih života na brojke u rubrici globalnih dnevno-političkih vijesti. Ako o ljudskoj patnji budemo govorili na tom nivou, na nju ćemo postati imuni jer ćemo je posmatrati kao statističku činjenicu. Zato mislim da je, bez obzira na kulturološke razlike, ova tema na svakom meridijanu univerzalna i svaki kreativni čin u uslovima destrukcije znači otpor.
U ovom kontekstu, jedna od potresnih, ali moćnih slika koja je obišla svijet je priča o sarajevskom violončelisti Vedranu Smailoviću koji je na mjestima stradanja u ratnom Sarajevu izvodio Albinonijev Adagio u g-molu. Kao déjà vu smo početkom ruske invazije na Ukrajinu smo mogli vidjeti snimke ukrajinskog čeliste Denysa Karachevtseva kako ispred ruševina u Kharkivu svira Bachovu Svitu za violončelo br. 5.
Kao jedan od recentnih snažnih primjera “muzičkog otpora” može se sagledati djelovanje grupe Gaza Birds Singing koja na čelu s osnivačem Ahmedom Muinom Abu Amshom, profesorom na palestinskom konzervatoriju Edward Said, okuplja raseljenu palestinsku djecu i nastavnike muzike koji, kako kažu, ne razvijaju samo muzički projekat, već odražavaju ljudski vapaj za ljubavlju, slobodnom i životom. Video koji je nedavno postao viralan prikazuje zajedničku izvedbu u kojoj je intonacija zvuka izrealskog drona iskorištena kao temeljni ton na osnovu kojeg kroz njegovu harmonizaciju grupa djece pjeva sa svojim učiteljem.
Postoji još mnogo upečatljivih primjera koji potvrđuju da potreba za izražavanjem i participiranjem u kulturnom životu može nadjačati destruktivne sile. Iako možda naivno, vjerujem da umjetnost, mada sve više podložna različitim interesnim i kalkulantskim mehanizmima, u svojoj esenciji može rasplamsati plamen empatije, koja je, iako jedna od najvažnijh kategorija naših života, na izdisaju.
Analitika: Kada biste danas, tri decenije kasnije, morali ukratko odgovoriti na pitanje šta je sarajevski rok zapravo uspio da odbrani tada, šta bi bio vaš odgovor – grad, identitet, slobodu, sjećanje ili čovjeka?
Adžović: Uspio je da odbrani život, dostojanstvo, sistem vrijednosti, i da, uprkos najtežim okolnostima i ugroženoj egzistenciji, ponudi drugačiju humaniju, solidarniju, empatičniju perspektivu stvarnosti u kojoj su pojedinci tražeći spas za sebe i svoje najbliže, ujedno spašavali i druge.
