Svi studentski zahtjevi biće ispunjeni, dogovoreni su svi rokovi a studentski lideri su popili i tu, tako priželjkivanu kafu, kod premijera Lukšića. Na prvi pogled, djeluje kao pobjeda studentskog protesta. Zašto je onda jučerašnje studentsko okupljanje ličilo na rezigniranu objavu propasti bunta prije nego što je stvarno i zaživjela ideja pobune?

Umjesto najavljene bure tek sipljiva najava kraja protesta; ni muzike, ni duhovitih doskočica, ni traga od one mladalačke energije…Tek nešto više od stotinjak duša i nekolicina smušenih studentskih lidera odradili su protestno okupljanje nalik na komemorativi skup; tiho i pognutih glava, kao da su svi čekali da se sve što prije okonča…

Tmurni, kišni, četvrtak 15. decembra trebalo da je energijom protesta razbiju crnogorski studenti. Ostala je samo pusta najava: pored spomenika Svetog Petra Cetinjskog nije bilo nikoga, studenti su se okupili tek u holu Univerziteta. Bio je to posve drugačiji prizor, ništa nalik onoj razdraganoj, buntovnoj masi od 17. novembra kada je skoro tri hiljade mladih iz više crnogorskih gradova šetalo podgoričkim ulicama, pretvarajući, makar na jedan dan, centar glavnog grada u neki oblik studentskog zbora pod otvorenim nebom.

Kako je to, za nepun mjesec, utihnuo glas pobune?

Od uzleta do pada: Crnogorska javnost se posljednjih nekoliko sedmica  nagledala mnogo toga od studenata: bilo je tu zanimljivih performansa (sjetimo se samo mumije sa Filozofskog fakulteta u Nikšiću), simbolične višesatne blokade nastave, zanimljivih parola…

Koloritni studentski protest narušio je sivilo i učmalost crnogorske političke scene. Studenti su  počeli da uživaju priličnu medijsku pažnju, gotovo svaki gest studentskih lidera pratile su budne oči kamera crnogorskih televizija, diktafoni su snimali izjave...

U cilju pojačanja pritiska ujedinili su se Studentski parlament na čelu sa Petrom Golubovićem, Studentska unija koju predvodi Demir Hodžić i Ognjen Jovović koji se proglasio vođom studenata sa nikšićkog Filozofskog fakluteta. Saradnja im je, ispostaviće se kasnije, bila kratkog daha i, svakako, ne suviše iskrena. Kao da ih je izenadna popularnost navela na pogrešan put.

Ne samo njih, mnogi su htjeli da udahnu tu energiju studentskog bunta. Ali i da je pretvore u nešto  veće od studestkih zahtjeva koji su formulisani 17. novembra. Odjednom su se uz bok studenstkih masa pojavili za pobunu uvijek spremni profesori, poput Filipa  Kovačevića te agilni sindikalni lideri kao što je Srđa Keković. Tako je Unija slobodnih sindikata odlučila da “podrži” studentske  proteste i sve je poprimilo oblik – ne studentskog protesta – već političkog okupljanja. Najava studentsko-radničkog protesta 15. decembra bio je vrhunac transformacije prvobitnog sudentskog protesta. "Mi smo prihvatili da učestvujemo u organizaciji, s tim što su glavni nosioci studenti. Mi smo se obavezali da sa našom infrastrukturom i članstvom, damo maksimalnu podršku u organizaciji tog procesa" – precizno su objasnili u Uniji slobodnih sindikata.

Bio je to zadatak na koji većina studenata očito nije bila spremna, ali ni voljna. Od starijih su očekivali samo podršku, ne i uključivanje u masu i promjenu strategije. To što su neki željeli da iskoriste energiju studenata za obračun sa Milom Đukanovićem, što se nalet studentske energije htio iskoristiti da bi se na prečac sprovela neka crnogorska sanaderizacija, očito nije bio scenario "osuđen" na uspjeh.

U međuvrenu, na terenu su radili i aktivisti vladajuće koalicije. Ali ne da bi jačali proteste studenata već da bi ubacili virus razdora. Uključivanje nekih aktivista nevladinog sektora bio je crveni signal alarma vladajućim krugovima  da se mora povesti neka akcija “razvodnjavanja” priče. Najslabija karika, pokazalo se, bili su – lideri studentskog protesta. Pojavili su se podaci o povezanosti Demira Hodžića sa DPS-o, Predraga Golubovića sa SDP-om; Goluboviću se čak počelo spočitavati da nema ni crnogorsko državljanstvo.

Vlast je , uigranim kanalima, išla na remećenje jedinstva u studenstkom vrhu. To očito nije bilo teško jer je već postojalo netrpeljivosti, priče su bile samo okidač da se studentski lideri poremete; jedni su krivicu svalili na Golubovića i Studentski parlament, drugi su problem vidjeli u pretjeranom radikalizmu Nikšićanina Jovovića…Kako su prolazili dani, razdor među studentima je bio sve vidljiviji.

Greške u koracima: Danas se, sa distance od nekoliko sedmica, čini se da su studenstki lideri napravili niz grešaka u koracima I da ih je čitava situacija prevazišla.

Prije svega, prilično nevješto i nespremno studenti su ušli u priču oko studentskih zahtjeva, oko poboljšanja uslova studiranja. Iako je Ministarstvo prosvjete i sporta u pojedinim zahtjevima izašlo u susret - pa su  odobrene niže cijene prevoza, novi krediti, a pokrenuta je i priča oko izgradnje domova u Podgorici i Nikšiću – studentski lideri i dalje nisu bili zadovoljni. Ali, nijesu objašnjavali zbog čega, pa su njihove studetske kolege ostale u čudu: ako dobijamo to što tražimo, zašto smo onda nezadovoljni?

U međuvremenu, željni medijske pažnje, studentski glasnogvornici su, u stilu političkih zvijezda iz crnogorskog parlamenta, danima gostovali po raznim televizijskim emisijama, pljuštali su intervjui na  naslovnim stranama dnevnih novena… Neki od lidera su se uživjeli u uloge žrtve. Demir Hodžić se medijima žalio kako ga vladajući DPS pritiska i nudi mu zaposlenje; Ognjen Jovović tvrdio da mu prijete smrću…

Članske karte i (ponovo) falsifikat: Bez sumnje, priča o partijskoj povezanosti najviše uništila kredibilitet studentskih lidera. Petar Golubović je optužen da, kao član SDP-a, ne može da predvodi proteste i bude u Studentskom parlamentu.

Golubović je tako„morao“ da – pod hitno - napusti SDP i izda saopštenje kako nijedan član Studentskog parlameta ne smije biti istovremeno i član političke parije. Ništa nije bolje prošao ni Demir Hodžić. Aktivista mladih DPS-a u gradskom naselju Konik je na sve je moguće načine pokušavao da se „opere“ od saradnje sa vladajućom partijom da je to postalo – tragikomično. Naročito njegovo obrazloženje da je njegovu pristupnicu DPS-u na Koniku potpisao njegov otac – pod pritiskom. Iz cijele priče su – kao “nevine žrtve” - izašli nikšićki studenti, predvođeni Ognjenom Jovovićem, koji, kako tvrde, nikada nijesu sarađivali sa političkim partijama. Od liderske ekipe koja je predvodila studentski protest – nije niko ostao na okupu.

U međuvremenu, Unija sindikata se povukla iz priče, radiklani profesori vratili predavanjima. Golubović je nakon sastanka sa premijerom Igorom Lukšićem dobio garancije za ispunjenje zahtjeva i sada su sve oči uprte u 2013. godinu za kada je planirano da se završe studentski domovi, u kojima inače niti jedan od pomenutih studentskih lidera – ne živi!.

Dakle, studenti su dobili skoro sve što su tražili, ali u javnosti niko ne osjeća miris studentske pobjede već se samo uočava slika mladih ljudi koji ne mogu da se dogovore i ujedine. Ako na mladima svijet ostaje  -  kao što kaže izreka – onda Crna Gora nakon ovih studenstkih preotesta ne može očekivati bitnije promjene. Makar ne u bliskoj budućnosti I ne način kako su se stvari odvijale ovog novembra i decembra – bilo je suviše velikih parola a malo stvarnog učinka.

Branko VUKELIĆ