Svi do sada dostupni podaci ukazuju da je „operacija listinzi“ u stvari osmišljena diskreditacija premijera Lukšića i ministra Roćena te da je povezivanje vrha izvršne vlasti sa narkokartelom sirov pokušaj da se crnogorska vlast, dan pred sjedinicu Ministarskog savjeta EU, predstavi kao oaza kriminala. Podmetanje lažnog listinga nije, na žalost, ni prvi ni posljednji, slučaj „crne propagande“. Ključno je pitanje da li će se, konačno, jedna afera rasvijetliti do kraja, da li će svi odgovori saznati do kraja.

Senzacija Dana nije trajala ni pola dana. Novinarsko otkriće da su premijer Igor Lukšić i ministar vanjskih poslova Milan Roćen telefonski kontaktirali 2008. godine Darka Šarića – ispostavilo se obična je manipulacija; narodski - podmetačina!

U početku, vijest je izgledala kao nešto pogubno za vlast. Već zorom je informacija obišla sve elektonske medije, web portale i postala politički hit dana: citirali su je u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni ali i mnoge agencije. Odmah su izvađeni i ranije objavljeni tekstovi koji su „svjedočili“ o vezama ovdašnje vlasti i međunarodnih kriminalaca...Djelovalo je da su čelnici vlasti uhvaćeni sa pekmezom na rukama.

Zvanična tišina zvanične Podgorice prekinuta je najavom vanredne konferencije Lukšića i Roćena, da bi onda počeli da pljušte demanti. Prvo se oko 13 sati oglasio Telenor tvrdnjom da „listing ne odgovara ni po formi ni po sadržini“ listinzima te kompanije. Desetak minuta kasnije, reagovala je saopštenjem Uprava policije konstatujući da je riječ o „grubom falsifikatu koji nema nikakve veze sa policijskim dokumentom“... Kada su se, oko 14 sati, premijer i ministar pojavili pred novinarima, nijesu krili ogorčenje: oštro su negirali istinitost priče i zahtijevali od „nadležnih državnih organa“ detaljnu istragu.

(Ne)vjerodostojna vijest: Na početku je sve, doista, djelovalo kao novinarsko otkriće zakulisnih veza vlasti i ljudi sa vrha piramide trgovine drogom.

Poput ranijih „ekskluziva“ o razgovorima Nasera Keljmendija (Albanca osumnjičenog za trgovinu narkoticima) tako i jučerašni navodni faksimili listinga Telenora djelovali su uvjerljivo za laike. Na prvi pogled, dokumentacija zaista liči na stvarni listing telefonskih razgovora koji su dati na potražnju crnogorske policije koja – što jeste istina – mjesecima pretražuje moguće veze Darka Šarića sa ovdašnjim ljudima.

Vođeno je računa i o detaljima koji pojačavaju utisak uvjerljivosti: u dnu papira se nalazi datum kada su papiri tobože predati policiji kao i oznaka da se podaci mogu koristiti „jedino u svrhu policijske istrage“. Prema broju stranica – navodno ih ima čak 182 – ispada da je Šarić imao prilično razgranatu komunikaciju i sa crnogorskim vrhom i sa „običnim svijetom“. Uz pomenute državne funkcionere, lukavo su upisani i brojevi telefona nekih tipova za kojima traga i crnogorska policija i Interpol.

Opšti zaključak prosječnog čitaoca, nakon teksta u Danu, otprilike ovako izgleda: Lukšić i Roćen su imali specijalne kontakte, čak i u gluvo doba noći, sa crnogorsko-srpskim narko bosom, što navodi na poentu – crnogorska vlast i narko-karteli su interesno povezani.

Čudne nepreciznosti: Drugo i detaljnije čitanje teksta nametnulo je neke nedoumice čak i laika; čak i prije zvaničnih državnih demantija.

Tako su, na primjer, bila čudnovate neke novinarska opaske uz famozni faksimil listinga. Uz objašnjenje da je Milan Roćen komunicirao sa Darkom Šarićem navodi se i lokacija ministra u vremenu razgovora: ulica Stanka Dragojevića broj 2, što je, kako novinar dodaje - „bila tadašnja adresa stanovanja ministra Roćena“. Dakako, u ulici Stanka Dragojevića broj 2 se ne nalazi Roćenov stan nego – zgrada Vlade Crne Gore. Slična se greška ponavlja i kod razgovora sa Lukšićem kojeg lociraju – i to 01:17 sati poslije ponoći – u ulici Jovana Tomaševića, gdje takođe nije Lukšićevo prebivalište nego - sjedište DPS-a.

Ko god zna Podgoricu i ovdašnje javne ličnosti, bilo bi mu jasno jasno da su se potkrale grube greške u lociranju mjesta stanovanja crnogorskih državnih funkcionera. Sve to može da bude indicija da je „sporni dokument“ osmislio neko ko baš i ne poznaje detalje života u Podgorici ali dobro zna koje političke mete ovdje treba napasti. I zbog čega.

Otkrivanje prevare: Detaljnija i stručnija analiza odmah je pokazala da ekskluziva Dana -  nije ni ekskluziva niti je objavljeni dokumenat stvarni listing Telenora.

- Odgovorno tvrdim da pomenuti listing nije listing kompanije Telenor, odnosno tadašnje kompanije ProMonte, iz 2008. godine. Ni sadržajem ni formom, ne liči na Telenorov listing, decidan je bio u razgovoru za Portal Analitika Predrag Boljević, sudski vještak za pitanja telekomunikacija. Boljević navodi da svako – ko ima osnovne znanje iz kompjuterskih programa worda ili exela - može da “sačini sličan povjerljivi dokument”.

Osim ove konstatacije, u prilog tezi o falsifikatu ide još jedna, teško oboriva, informacija: Telenor uopšte ne arhivira listing dokumentaciju stariju od dvanaest mjeseci! Dakle, sve da je crnogorska policija zahtijevala, kompanija Telenor ne bi mogla da pruži listing iz 2008. godine niti bi ljudi iz Telenora smjeli da imenuju vlasnika telefonskog broja druge kompanije (Telekoma ili M:tel-a).

Dakle, svi do sada dostupni podaci ukazuju da je „operacija listinzi“ u stvari osmišljena diskreditacija premijera Igora Lukšića i ministra Milana Roćena, te da je povezivanje vrha izvršne vlasti sa narko-kartelom pokušaj da se crnogorska vlast predstavi kao pokrovitelj kriminala. I to samo dan prije sastanka Ministara država EU. Preciznije rečeno: tačno na vrijeme i po želji protivnika crnogorske vlasti.

Nesvjesna ili umišljajna greška: Po samoj formi plasiranja informacija „afera listinzi“ je već viđena stvar: dio poznatog arsenala specijalki, novinarsko-špijunskih  konstrukcija koje su miks stvarnih dokumenata i dodatih „informacija“ o ličnostima iz politike i uopšte javnog života te raznih tipova s one strane zakona, narko dilera, reketaša.

U konkretnom slučaju, ostala je jedna, bitna, nepoznanica. Da li je redakcija Dana bila – nesvjesno, bez vlastite želje – zloupotrijebljena od neke obavještajne službe ili pak neke struje unutar crnogorske policije;  ili je pak novinar, odnosno dio redakcije, umišljajno bio dio jednog propagandno-političkog projekta?

Pomoćnik glavnog i odgovornog urednika lista Dan, Nikola Marković, je medijima kazao da nije bilo razloga da sumnjaju u istinitost informacije jer su već objavljivali navodne listinge razgovora Keljmendija koje, opet, niko nije demantovao. To je, izgleda, bio dovoljan razlog da u njegovoj ekipi povjeruju kako je ćutanje - znak odobravanja!

Ili je, možda, u pozadini bio neki drugi motiv: vjerovanje da je loša informacija - dobra za medije; a još bolja za tiraž i zaradu?

Utvrđivanje istine i odgovornosti: Kako god bilo, podmetanje lažnog listinga nije, na žalost, ni prvi ni posljednji, slučaj „crne propagande“.

Podatak da je navodni listing poziva Nasera Keljmendija bio u kompjuterima nekih opozicionih poslanika (na slici je faksimil navodnih listinga Keljmendija koji je adresiran na mejl autora ovog teksta) te činjenica da su upravo taj listing pojedini crnogorski poslanici nudili zainteresovanim novinarima ukazuje da su neke obavještajne agencije iz okruženja bile veoma zainteresovane da afera listing ugleda svjetlo dana. Možda je redakcija Dana samo zagrizla mamac koji je neko davno bacio u vodu.

Zato je od izuzetne važnosti da se ova medijska afera ne završi , kao i mnoge ranije, tek na izjavama političara i novinara, optužbama i kontraoptužbama. To bi bio najgori scenario: da se građani opredjeljuju na osnovu političke pripadnosti, a ne na osnovu stvarnih informacija.

Juče su se premijer Lukšić i ministar Roćen zvanično obavezali da će, svim snagama, tražiti da se istraga slučaja obavi do kraja: da se sazna je li bilo riječ o nemarnosti, političkoj naivnosti redakcije ili je, pak, iza scene vođena surova političko-obavještajna igra da se – kroz blaćenje crnogorskog političkog vrha ospori crnogorski put ka EU. To jeste važna razlika i mora se saznati istina.

Ne da bi se vodila kampanja protiv novinara ili medija već da bi se ovdje - konačno - uveo neki minimum normalnosti. I osjećaja odgovornosti za izgovorenu riječ – političara koji lako daju lažna obećanja i novinara koji tako lako zaobilaze istinu u cilju vlastite zarade ili političkog interesa.

Draško ĐURANOVIĆ