Smatramo da komplikovanu proceduru promjene Ustava, koja je predviđena zbog izmjena u oblasti pravosuđa, treba iskoristiti kako bi se u tom pravnom aktu uvažila realnost i omogućilo da jezik kojim govori najviše građana, po automatizmu, bude službeni jezik, pored crnogorskog, kao i da se formalizuje činjenica da veliki broj naših sugrađana doživljava tradicionalnu trobojku kao svoju zastavu, kaže Radunović.

Potpredsjednik Nove srpske demokratije Slaven Radunović ocijenio je u razgovoru za Portal Analitika da bi državni simboli trebali da budu stvar opšteg konzensusa u crnogorskom društvu.

- Crna Gora kao država treba da bude jednaka prema svim građanima i tek onda će je oni doživljavati kao svoju državu. Zbog toga, zastava, grb i himna Crne Gore treba da odražavaju odnos između tradicionalnog, nacionalnog i građanskog bića Crne Gore, kazao je Radunović za Portal Analitika.

Ocjenjujući polemiku koja se vodi o himni, Radunović smatra da je bilo bolje da je svojevremeno raspisan međunarodni konkurs za himnu. Potpredsjednik Nove smatra da ipak ima prostora za izmjenu sadržaja svečane pjesme.

- Kako je “Oj svijetla majska zoro” u Ustavu navedena kao himna Crne Gore, danas je teško zamijeniti drugom. Međutim, pomenut je samo njen naziv, ali nije citiran sadržaj, tako da bi se lako mogla skratiti za dvije strofe koje su problematične, kaže Radunović.

ANALITIKA: Crnogorska skupština će 28. septembra raspravljati o Nacrtu Izmjena Ustava u oblasti pravosuđa. Iz NOVE je najavljeno da sa odredbama o pravosuđu istovremeno treba mijenjati i i one odredbe koje se odnose na službeni jezik i zastavu. Da li to znači da je trobojka kao narodna i srpski jezik uslov da bi NOVA a i ostali dio opozicije podržali izmjene Ustava?

RADUNOVIĆ: U Crnoj Gori, nažalost, i danas mnogi doživljavaju državu kao sredstvo za nasilno nametanje svoje političke volje, a ne kao servis građana. Zar ne bi bilo logično da je srpski jezik, kojim je i u trenutku kad je usvajan Ustav govorilo, a i danas govori, najviše građana Crne Gore, već službeni jezik? Zar ne bi bilo logično da je suverena Crna Gora, koja se, navodno, oslanja na tradiciju nezavisne države sa početka 20. vijeka, zadržala trobojku kao zastavu? U Evropskoj uniji, kojoj težimo, ne postoji država u kojoj jezik kojim se najviše govori nije i službeni! Zato našu potrebu da srpski jezik vratimo u obrazovni sistem Crne Gore niko od zvaničnika EU nije nazivao ucjenom, kao što su uradili neki lokalni političari. Ustav i zakoni treba da uvažavaju realnost i budu u funkciji građana, a ne obrnuto.

ANALITIKA: Kako to mislite?

RADUNOVIĆ: Smatramo da komplikovanu proceduru promjene Ustava, koja je predviđena zbog izmjena u oblasti pravosuđa, treba iskoristiti kako bi se u tom pravnom aktu uvažila realnost i omogućilo da jezik kojim govori najviše građana, po automatizmu, bude službeni jezik, pored crnogorskog, kao i da se formalizuje činjenica da veliki broj naših sugrađana doživljava tradicionalnu trobojku kao svoju zastavu. U tu svrhu smo stavili u proceduru predlog izmjena Ustava koji tretira ovu problematiku, potpisan od strane kolega iz SNP-a, PZP-a i naravno, nas iz Nove srpske demokratije. Uradili smo to na način koji ne predviđa promjenu članova Ustava za koju je neophodno obezbijediti 3/5 upisanih birača, na referendumu. Inače, ovakvo “obezbjeđenje” članova Ustava - koji se tiču identitetskih pitanja - jasno pokazuje koliko njihovi kreatori vjeruju u pravednost donesenih normi. Logična i pravična rešenja ne moraju da budu okovana ovakvim “lancima”, jer ih građani doživljavaju kao svoja i ne žele da ih mijenjaju. Važne i neophodne promjene Ustava u oblasti pravosuđa i važno i neophodno usklađivanje Ustava sa crnogorskom realnošću treba da se dešavaju istovremeno. To nikako nije ucjena, već je to demokratska potreba, a zemlja koja želi da bude punopravni član evropske porodice naroda mora da poštuje svoje građane.

ANALITIKA: Šta je sa ostalim državnim simbolima, da li su oni prihvatljivi za NOVU, u prvom redu sadašnja zastava i himna?

RADUNOVIĆ: Nova srpska demokratija uvažava realnost. Svako od nas ima svoj spisak želja, kada su u pitanju državni simboli. Onima kojima bi mi bili potpuno zadovoljni, ne bi bio zadovoljan značajan broj stanovnika Crne Gore. Zbog toga, zastava, grb i himna Crne Gore treba da odražavaju odnos između tradicionalnog, nacionalnog i građanskog bića Crne Gore.

Svaka ozbiljna država vrlo pažljivo bira simbole, kako bi ih njeni podanici što bolje i što brže prihvatili. I Crna Gora ih je pažljivo birala, ali s drugim ciljem – kako da njihovom upotrebom što dublje i što duže dijeli građane i time skreće pažnju sa pitanja za koja njena vlast nema odgovore. NOVA neće nasjesti na tu igru, već će svakodnevno ukazivati na neefikasnu borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije, neregularne privatizacije, neriješena ubistva, diskriminaciju prilikom zapošljavanja… Naravno, sve vrijeme ćemo takođe vršiti pritisak na vlast, kako bi Crna Gora dobila simbole sa kojima može da se identifikuje najveći broj građana. Zbog toga smo i pokrenuli inicijativu za uspostavljanje trobojke kao narodne zastave, uz državnu koja je već definisana Ustavom. Grb je prihvatljiv, mada bi više odgovarao istorijskom da je srebrnkasto-bijele boje. To je, naravno, nijansa, oko koje ćemo pričati u neka srećnija vremena. Himna je posebna priča…

ANALITIKA: Kako komentarišete stav predsjednika Vujanovića da ''pola himne sluša sa zadovoljstvom, a pola što mora''? Da li Vi slušate sa zadovoljstvom crnogorsku himnu?

RADUNOVIĆ: Veliki broj građana Crne Gore, za razliku od predsjednika Vujanovića, čitavu himnu sluša što mora. To se, naravno, ne odnosi na one koji iskazivanjem građanske neposlušnosti i neustajanjem prilikom intoniranja iste, šalju poruku vlastodršcima da se himna ne nameće silom. Rezultat tog nametanja je, između ostalog, za mnoge bolna činjenica da crnogorske reprezentativne selekcije imaju slabu podršku navijača, jer dresove i himnu tima ne doživljavaju kao svoje. Za to nisu, naravno, krivi navijači, već oni koji su birali “boje” i himnu za koje su unaprijed znali da neće biti široko prihvaćeni.

ANALITIKA: Kako to mislite slabu podršku? Mečeve reprezentacija Crne Gore u kolektivnim sportovima, pogotovo u fudbalu, prati veliki broj gledalaca. Naravno, ne treba prenebregnuti činjenicu da značan dio građana ne navija za svoju reprezentaciju, a ne mali broj građana čak navija protiv svoje reprezentacije.

RADUNOVIĆ: Reprezentacija Crne Gore u fudbalu a i u ostalim sportovima ima dosta navijača. Ipak, treba reći da u odnosnu na ukupno stanovništvo, jedan veliki procenat građana ne navija za reprezentacije Crne Gore a neki naviaju i protiv nje. Mnogi od tih građana su iritirani baš simbolima. Simboli treba da budu takvi da su prihvatljivi za najveći broj građana. Sve države svijeta su skoro uspjelele u tome. Ni jedna država nije ‘’utjerivala strah’’ građanima kaznama da se poštuju simboli. Američka, ruska ili Marseljeza su predmeti obožavanja građana. Izbor simbola treba da bude stvar opšteg konzenzusa. Crna Gora kao država treba da bude jednaka prema svim građanima i tek onda će je oni doživljavati kao svoju državu.

Svjedoci smo da su zbog toga poreski obveznici često imali dodatne troškove, kad su na važne mečeve vaterpolista, na primjer, upućivani “službeni navijači” u liku aktivista DPS-a i SDP-a. Ali, sve to može da bude ispravljeno, ako bude volje.

ANALITIKA: Kako to mislite, da li su ‘’službeni navijači” i navijači recimo Srbije na prvenstvu Evrope u odbojci ili Makedonije na prvenstvo Evrope u košarci?

RADUNOVIĆ: Navijači Srbije su bili građani Beča, gdje je brojna srpska dijaspora, tamo živi oko 300 hiljada Srba. Srbija je dovoljno velika država da 100 ili 200 ljudi uvijek mogu ići u inostranstvo da prisustvuju njenim utakmicama. Meni niko ne treba da pojašnjava ko su bili recimo navijači Crne Gore u Malagi na prvenstvu Evrope u vaterpolu. Lično ih poznajem i znam da su to bili aktivisti DPS-a kojima je plaćena karta.

Mene boli što dio građana na svakoj utakmici navija protiv Crne Gore, jer sam iz Stare Crne Gore i volio bih da osjećam sportske timove Crne Gore kao svoje.

Ali one su izabrane bojama koje je odabrao Ranko Krivokapić da bi mene i moje istomišljenike nervirale.

ANALITIKA: Da se vratimo na stav Vujanovića o himni...

RADUNOVIĆ: Poruka Predsjednika Vujanovića bi mogla da znači da su u DPS-u shvatili da nametanje himne nije uspjelo i da treba prestati sa inaćenjem. Ako je u pitanju samo privatni doživljaj gospodina Vujanovića, onda mi nije jasno što je ovoliko čekao. Mogao je, kao moćan čovjek, ovo pitanje da stavi na dnevni red Predsjedništva DPS-a makar deset puta dosad.

ANALITIKA: Šta je po Vama sporno u crnogorskoj himni?

RADUNOVIĆ: Želim prvo da istaknem da sam svjestan da veliki broj građana Crne Gore ovu himnu doživljava kao svoju. Stranka kojoj pripadam, i ja lično, duboko uvažavamo tu činjenicu i ne želimo da na bilo koji način povrijedimo njihova osjećanja. Mislim da baš te ljude najviše pogađa činjenica da neke njima drage osobe, rođaci, komšije - ne doživljavaju Crnu Goru onako kako bi oni to željeli. Da bi se to promijenilo, Crna Gora treba da bude kuća u kojoj će se svi osjećati komotno. A, da bi svima bilo komotno, treba osloboditi malo prostora i za te drage osobe, rođake, komšije…

Crna Gora nema bogatu muzičku tradiciju. Posebno ne, kad su u pitanju svečane pjesme. Shodno tome, trebalo je pristupiti raspisivanju međunarodnog konkursa za himnu, što su uradile i neke mnogo ozbiljnije i starije države. Kompozicija koja ne može da zadovolji ni minimalne muzičke kriterijume - ne može da bude državna himna. Par excellance primjer za takvu kompoziciju je aktuelna crnogorska himna. Većinu građana ta pjesma podsjeća na srećne dane iz vremena maturskih ekskurzija, kada su je (s dosta drugačijim tekstom!), uz još par ojkalica, pjevali na zadnjem sjedištu autobusa. Bilo bi bolje da je iz tog autobusa i iz naših sjećanja nisu izvlačili, jer se, očigledno, teško može izboriti za mjesto pod Suncem, a iskreno, nije ni zaslužila.

Kako je “Oj svijetla majska zoro” u Ustavu navedena kao himna Crne Gore, danas je teško zamijeniti drugom. Međutim, pomenut je samo njen naziv, ali ne i sadržaj, tako da bi se lako mogla skratiti za dvije strofe koje su problematične. Napisao ih je čovjek koji je prošao put od poslanika na Podgoričkoj skupštini do srpskog krvnika. Bez obzira što ko mislio o njihovoj pjesničkoj vrijednosti, za njih ne smije da bude mjesta

u himni svih građana Crne Gore. Poznato mi je da neki istoričari pokušavaju da “spasu” stvar tumačenjem kako Sekula Drljević nije autor pomenutih stihova, ali to mogu samo da okarakterišem kao “good try” (dobar pokušaj).

ANALITIKA: Zahtjevi opozicije u vezi sa jezikom i zastavom pokazuju da identitetska pitanja u Crnoj Gori, pet godina nakon obnove državnosti, nijesu zatvorena. Da li je zatvaranje tih pitanja prvi preduslov da država u relaksiranijoj atmosferi ozbiljnije krene u rješavanju drugih problema - smanjivanju nezaposlenosti, privlačenju stranih investicija i borbom protiv organizovanog kriminala i korupcije.

RADUNOVIĆ: Slažem se sa vama da takozvana identitetska pitanja opterećuju političku scenu Crne Gore. Ona su i inicirana da bi skretala pažnju sa drugih tema. Ali, zašto se uvijek ovakva pitanja postavljaju opozicionim političarima, a ne onima koji su kreirali te probleme. Da definišemo zajedno kako smo došli u ovu situaciju: identitetska pitanja muče Crnu Goru od momenta kad je neko odlučio da promijeni glavna identitetska obilježja. Od Crne Gore Petrovića, preko SR Crne Gore do savremene Crne Gore, zvanična zastava je bila trobojka. Ko ju je izbacio iz Ustava i uveo drugu, taj je nametnuo to identitetsko pitanje kao problem. Slično je i sa jezikom. Zvanični, srpski jezik, kojim govori najviše stanovnika je protjeran, a uveden u Ustav drugi, kojim govori manje stanovnika. Ko je napravio taj “identitetski” problem? Da ne idemo dalje…I sad se ne traži od DPS-a i SDP-a da isprave nepravde koje su napravili, već - od nas da odustanemo od ispravljanja tih nepravdi! Zar je to fer?

Treba svi zajedno da se potrudimo da riješimo identitetska pitanja, kako ne bi dodatno opterećivala i onako tešku crnogorsku zbilju. Ali, da ih riješimo na kvalitetan način i na zadovoljstvo svih, a ne da guramo probleme pod tepih. Iskustvo koje je doživjela SFRJ zbog guranja problema pod tepih je katastrofalno. Ne smijemo da opterećujemo buduće generacije problemima koje je stvorila naša generacija. Moramo da budemo odgovorni prema svojoj djeci.

ANALITIKA: Nedavno usvajanje izbornog zakona pratio je i dogovor vlasti i opozicije o nazivu nastavnog predmeta u obrazovnom sistemu kao i izmjene Zakona o državljanstvu. Da li ste zadovoljni činjenicom da se nakon 20 godina opozicija konačno našla u poziciji da odlučuje o tako bitnim stvarima kao što je izborni zakon, jezik i državljanstvo?

RADUNOVIĆ: Naravno da me je to ispunilo zadovoljstvom. Godinama su vladajuće partije odbijale svaku inicijativu koja je dolazila iz opozicije, bez obzira na kvalitet ponuđenih rešenja. Smatram da je ovo dobro iskustvo i za vlast. Podijelili su odgovornost, po nekim vrlo bitnim pitanjima, sa drugom stranom. Mora da je ta činjenica, nakon postignutog dogovora, djelovala vrlo relaksirajuće na premijera i njegove saradnike.

ANALITIKA: Očigledno je opozicija u takav položaj došla zahvajuljući novom Ustavu koji je donešen uprkos protivljenju NOVE i SNP-a, a koji je predvidio dvije trećine za ključne zakone. Da li i dalje zamjerate PZP-u što je glasao za takav Ustav?

RADUNOVIĆ: Danas, posle nekoliko godina i nakon različitih tumačenja rešenja iz tog Ustava, kolege iz PZP-a kažu da su nosioci najodgovornijih funkcija iz DPS-SDP koalicije izigrali njihov dogovor. Posebno kad je riječ o statusu srpskog jezika u najvišem pravnom aktu. Prilikom pisanja Ustava, dogovoreno je da razlika između službenog i jezika u službenoj upotrebi bude samo kozmetičke prirode. Od te kozmetike došlo se do tumačenja da se srpski ne može izučavati u obrazovnim ustanovama! Ali, kao što je poznato, svaka se škola plaća. I naše kolege iz PZP-a su platile visoku cijenu. Dosta. Ne treba više da plaćaju. Bili su više nego korektan partner u prethodnom periodu, kada smo i njihovom zaslugom uspjeli da djelimično ispravimo nepravdu i vratimo srpski jezik u škole.

Posebno treba da podvučemo njihovu principijelnu poziciju - oni, za razliku od nas iz NOVE i SNP-a, svi govore crnogorskim jezikom, ali su vidjeli diskriminaciju i odlučili da nam pomognu da omogućimo djeci koja govore srpskim da uče na svom maternjem jeziku.

Nenad ZEČEVIĆ