Laičkoj, a, plašim se, i dobrom dijelu stručne javnosti, moram da saopštim nekoliko činjenica. Možda nije vrijeme za loše vijesti, ali profesija mi nalaže iskrenost. Prvo, cijena električne energije će globalno i dugoročno rasti. Za to postoji više razloga i – niti jedan protiv. Drugo, cijena električne energije u Crnoj Gori će rasti brže nego u EU, čiji član namjeravamo da postanemo. Suviše je očigledno da bi moglo biti drugačije. Treće, ako očekujemo da će se neka energetska kompanija - u čijem god vlasništvu bila, a ukoliko se vlasnik ponaša racionalno - odreći svoje zarade koju može ostvariti sa istim trudom i kapitalom, za isti posao u nekoj drugoj državi, onda smo u velikoj i opasnoj zabludi. Ili možda nismo? Fidel Kastro i Hugo Čavez takođe misle tako, kaže u otvorenom pismu crnogorskoj javnosti mr Branislav Prelević, član Odbora Regulatorne agencije za energetiku.

“Građanska” Crna Gora je na nedavno održanim protestima zahtijevala poništenje odluke Regulatorne agencije za energetiku (RAE) o promjeni cijene električne energije i smjenu članova Odbora. Mnogo je pitanja otvoreno ovom prilikom, i to je dobro: treba da se preispitujemo, uvijek i o svemu. Iskreno, živio sam u uvjerenju da - kao neko ko nikada nije pripadao ni jednoj političkoj partiji, po svom kulturološkom i socijalnom profilu - pripadam građanskoj Crnoj Gori. Zato i mislim da nije građanski ukoliko se jednoj nezavisnoj instituciji – presuđuje na ulici!

Laičkoj javnosti nametnute su nepostojeće dileme, od jednog poskupljenja električne energije napravljena je farsa. Promjena cijena će biti, i uvijek će one izazivati nezadovoljstvo i energetskih kompanija i potrošača, a tamo gdje su nezadovoljni i jedni i drugi, nezadovoljna je i vlada. I to je toliko prirodno da bi bilo vrlo čudno da je drugačije. Upravo zbog toga i jeste regulatorima svuda u Evropi obezbijeđena potpuna nezavisnost.

“Građansko osporavanje” nezavisnosti RAE: Problemi u energetskom sektoru Crne Gore su brojni, nagomilani decenijama vođenom pogrešnom politikom u kojoj je socijalni mir kupovan niskom cijenom električne energije. Danas, kad se Crna Gora, odnosno njena Vlada osnivanjem regulatorne agencije, kao i sve države Evrope, odrekla pozicije u kojoj će i dalje da se bavi odredjivanjem tarifa slijedi ultimatum “građanske” koji znači - za dva koraka unazad. Sumnjam da je to građanski, a siguran sam da – nije  legalno. Kao profesionalac i kao – makar koliko je meni poznato - jedini ekonomista energetike u Crnoj Gori, osjećam se obaveznim da laičku javnost upoznam sa onim što su realne, a što spinovane dileme u oblasti energetike.

Da li je povećanje tarifa za domaćinstva trebalo da bude baš 6,8 odsto, manje ili više je tehničko pitanje ali, sa profesionalnog aspekta, naravno da je vrlo važno. S obzirom na to da su od strane potrošača i od EPCG već podnijete tužbe Sudu kojima se osporava ova odluka RAE, neću je komentarisati. Ostaviću sudove da na miru - ako se ovo sada uopšte može nazvati situacija bez pritisaka - odlučuju o opravdanosti ovih tužbi. Mnogo važnije bi bilo da se ovom prilikom pozabavimo odnosom društva prema energetici i promjenama koje nas očekuju u ovoj oblasti i usklađivanju sa EU regulativom.

Pravi ili pogrešan voz: Dio crnogorskog društva se ponaša kao putnik u vozu koji se na pola puta do cilja predomislio i hoće nazad. Problem je u tome što voz neće stati i krenuti nazad samo zbog naših grešaka i zabluda.

Očigledno da je put ka Evropskoj uniji naporniji nego što smo mislili. Uspon je veliki, a uz put treba slijediti putokaze. I ništa od toga nije slučajno. Da nema tih putokaza, odavno bi smo pomislili kako smo već dio EU. Međutim, na našu žalost, mjeru našeg prilagođavanja ocjenjuje Evropska unija, a ne mi sami. Očigledno nije dovoljno usvojiti neke zakone i direktive. Treba ih i poštovati i primijeniti. Tu smo već u velikom problemu: jer otkrivamo da smo kao društvo nezreli, da smo deklarativno usvojili neka pravila, ali da smo suštinski daleko od njihove primjene. Možda uopšte nismo razumjeli kuda nas to EU vodi. Možda smo, ipak, ušli u pogrešni voz.

Formiranje jedinstvenog liberalizovanog tržišta: To što se Crna Gora na putu ka EU našla u problemima baš na polju energetike, uopšte nije slučajno i nije neočekivano. Evropska unija je na svom početku postavila vrlo visoke ciljeve u oblasti energetike i sama je imala, i još uvijek ima, probleme u njihovom dostizanju. Evropska administracija se već petnaest godina bori sa uspostavljanjem jedinstvenog liberalizovanog tržišta električne energije.

U tom cilju donijeta su tri  energetska paketa, odnosno tri skupa direktiva i preporuka koje se moraju primijeniti u zemljama članicama (kao i onim koje to namjeravaju postati). U ostalim oblastima bilo je, obično dovoljno, mnogo manje vremena i truda. Sa energetikom, zbog svoje kompleksnosti i važnosti za ekonomske i socijalne procese, ide teško, ali briselska administracija pokazuje maksimalnu odlučnost. Raščlanjivanje vertikalno integrisanih državnih monopola, liberalizacija tržišta, regulacija mrežnih djelatnosti i izvlačenje državnih prstiju iz energetskog tržišta, očigledno je bilo bolno i za stare i velike članice EU. Međutim, u zrelim društvima razum nadvlada dnevnopolitičke ciljeve i ne raspravlja se o nečem što je tako očigledno. Jednom čvrsto ustanovljeni strateški ciljevi EU, postali su i ciljevi njenih članica. Značaj energetike za EU kao cjelinu i pojedinačno za sve njene članice, sa jedne strane, i priroda elektroenergetskih sistema, sa druge strane, uslovili su sistemski pristup prema kojem je na samom početku bilo neophodno uspostaviti jedinstveno tržište električne energije i gasa. I tačka.

Uspostavljanjem granica ovog tržišta, Evropa ujedno objelježava svoje granice. Ekonomske, političke i - vrijednosne. Unutar granica ovog tržišta vladaće pravila i principi koji nijesu plod dnevne politike, već strateških odluka donešenih u cilju pouzdanog snabdijevanja energijom, kao osnovnog preduslova zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, razvoja ekonomije i društva uopšte. Poznavajući istorijat donošenja odluka vezanih za energetske pakete i posvećenost EU rješavanju ovog problema, sumnjam da će ih ultimatumi koji dolaze iz Crne Gore pokolebati.

Ima i  drugačijih primjera. Hugo Čavez je u Venecueli nacionalizovao energetske kompanije i rekao da su gorivo i energija (skoro) džabe. Zvuči mi nekako poznato. Jeste Venecuela daleko, al’ se srodne duše uvijek nađu.

Vrijeme za loše vijesti: Laičkoj, a, plašim se, i dobrom dijelu stručne javnosti, moram da saopštim nekoliko činjenica. Možda nije vrijeme za loše vijesti, ali profesija mi nalaže iskrenost. Nakon toga možete da razbijete sopstveno ogledalo, ubijete pismonošu ili se suočite sa realnošću.

Prvo, cijena električne energije će globalno i dugoročno rasti. Za to postoji više razloga i – niti jedan protiv. Osnovni razlog je povećanje potrošnje koju ne prati odgovarajuća proizvodnja, odnosno ponuda. Trenutno to nije tako izraženo zbog ekonomske krize koja implicira nešto nižu tražnju, ali globalni trendovi su jasni. Sačekajmo globalno ozdravljenje ekonomije i biće još jasnije. Ostali, takozvani, okidači rasta cijena, nijesu manje važni. Uticaj proizvodnje i potrošnje energije na životnu sredinu konačno je evidentan i to neko mora da plati, bilo kroz stimulisanje obnovljivih izvora energije, bilo kroz penalisanje onih koji emituju CO2, odnosno gasove koji izazivaju efekat staklene bašte. Sve ovo svuda u svijetu platiće potrošači, dijelom kroz budžet, dijelom kroz povećane tarifa.

Drugo, cijena električne energije u Crnoj Gori će rasti brže nego u EU, čiji član namjeravamo da postanemo. Suviše je očigledno da bi moglo biti drugačije. Jedinstveno tržište električne energije se uspostavlja sa idejom da se obezbijedi ukidanje monopola, uspostavljanje konkurencije, likvidnost električne energije van granica određene države ili regiona - sve je u interesu obezbjeđivanja sigurnosti snabdijevanja, kao vrhunskog cilja i snižavanja monopolskih cijena. Kvaka je u tome što su cijene u tom dijelu Evrope (zapad) bile stvarno nerealno visoke, uslovljene monopolskim pozicijama tamošnjih kompanija, dok u ovom dijelu Evrope (istok), te iste monopolske kompanije od tog monopola su dobile - samo obavezu, tj. direktivu da se socijalni mir ima čuvati kao zenica oka svog. Rezultat takve politike je jasan: niske tarife, višak zaposlenih, prelivanje eventualne dobiti u budžet i podinvestiranost, odnosno nemogućnost kompanija da same finansiraju izgradnju novih kapaciteta. Zvuči li vam ovdje nešto poznato?

Jedinstveno tržište električne energije će nam donijeti pouzdano snabdijevanje, mogućnost da nezadovoljni potrošač promijeni kompaniju koja ga snabdijeva strujom, ali po cijenama koje će biti više od današnjih. Preciznije, cijene neće nikad dostići evropski prosjek zbog strukture naše proizvodnje, ali - biće veće. Nezavisno od personalnog sastava RAE.

Treće, ako očekujemo da će se neka energetska kompanija - u čijem god vlasništvu bila, a ukoliko se vlasnik ponaša racionalno - odreći svoje zarade, koju može ostvariti sa istim trudom i kapitalom, za isti posao u nekoj drugoj državi, onda smo u velikoj i opasnoj zabludi. Ili možda nismo, Kastro i Čavez takođe misle tako.

Sve i da je država 100 odsto vlasnik energetskih kompanija, ona nema pravo da se zbog "viših ciljeva" odriče profita koji je uobičajen za tu granu industrije. U Norveškoj je, recimo, električna energija duplo skuplja nego u Crnoj Gori. Norvežane nije spasila činjenica da je komuna, opština ili država većinski vlasnik u skoro svim elektroenergetskim kompanijama. Spasio ih je zdrav ekonomski rezon, koji kaže da država treba da zaradi, kao što bi zaradio i bilo koji drugi vlasnik, i da će taj profit završiti u budžetu koji je novac svih građana. Činjenica da su energetske kompanije u Crnoj Gori akcionarska društva, da je to dijelom i nečija privatna imovina - stranih ili domaćih vlasnika - obaveza je više da se tom imovinom ne može kupovati ničiji socijalni mir.

Na tarife formirane na ovim principima, Vlada, ako smatra nužnim, može da utiče na dva načina. Jedan način je da se odrekne svoje ekonomske politike, strategije razvoja energetike, strateških razvojnih dokumenata, da predloži parlamentu poništenje ratifikacije Atinskog sporazuma o pristupanju Energetskoj zajednici, odustane od namjere da u skoroj budućnosti postanemo članicom EU, da jednostavno predloži - ukidanje RAE. Dakle, trebala bi joj podrška parlamenta. Drugi način je da socijalnom politikom omogući onom dijelu potrošača, koji su u stanju socijalne potrebe, da određenu količinu energije dobiju po subvencionisanim cijenama, što korespondira sa skorašnjim prijedlogom premijera Lukšića.

Živjeti kao sav normalan svijet: Kako se država svuda u svijetu pokazala kao loš regulator u ovoj oblasti, sve države Evrope i ogromna većina svijeta su uvele instituciju nezavisnog regulatora.

Formalno i institucionalno, Regulator je u Crnoj Gori nezavisan. Suštinski, Regulator je nezavisan u mjeri ličnog i profesionalnog integriteta članova njenog odbora, jer samo Parlament može vrednovati njegov rad. Stoga, lična poruka svima koji se nalaze u ovoj diskusiji: niti Vlada, niti bilo koja grupa građana, niti bilo koja energetska kompanija ne mogu uticati na moje stavove. Ukoliko parlament odlučuje o povjerenju Regulatoru, podsjetiću parlamentarce na strateške dokumente i principe kojima ću se voditi u donošenju odluka i kreiranju politike RAE. Podsjetiću ih na ratifikovane sporazume o pristupanju Energetskoj zajednici Jugoistočne Evrope, na Strategiju razvoja energetike, na deklarisanu ekonomsku politiku koju sprovodi Vlada Crne Gore, na Strateški dokument CANU „Crna Gora u XXI stoljeću u eri kompetitivnosti”, na preporuke Evropske komisije Crnoj Gori u oblasti energetike, na strateške odluke koje su sami donijeli, a koje se tiču energetike...

Cijena socijalne politike koja je decenijama vođena preko leđa elektroenergetskog sistema Crne Gore – danas se plaća. Danas, kao posljedicu takve politike, imamo situaciju u kojoj potrošači nisu naviknuti, a kamoli da osjećaju obavezu da plaćaju električnu energiju koju su potrošili. Danas, oni koji kradu električnu energiju nisu lopovi. Danas se o nama na međunarodnim skupovima energetičara pričaju vicevi „o Crnogorcima koji su izmislili mrežu bez gubitaka”. Danas, smo među državama sa najvećim procentualnim učešćem uvozne energije u ukupnoj potrošnji, jer energetskom sistemu već 30 godina nismo dozvolili priliku da izgradi neki proizvodni objekat. Danas, su mediji puni trik-pitanja o tome da li plaćamo najskuplju struju u regionu. Niti imamo najvišu cijenu u regionu, niti imamo najskuplju struju u odnosu na neto plate, niti je uopšte bitno upoređivati se sa regionom. Region je sve ono od čega želimo da se udaljimo, kad je sistem vrijednosti u pitanju, region je, u energetskom smislu, sve ono što ne želim svojoj Crnoj Gori, niti kao profesionalac, niti kao građanin. Dok se god upoređujumo sa regionom, a ne sa Evropom, loše po nas, a loše i po region. Da li u ovoj državi postoji kritična masa onih koji stvarno imaju ambiciju da konačno izađemo iz regiona?

Ne želim da se ovo otvoreno pismo smatra kao upozorenje bilo kome, želim samo da imam mirnu savjest.