Jedan od najvećih pisaca ovog regiona, dobitnik Trinaestojulske nagrade tvrdi da nije nestala patološka energija koja je balkanske nacije gurala u mržnju i ratove; govori o svom ambivalentnom odnosu prema nacionalnim svojatanjima; priča o odnosu prema Crnoj Gori i Đukanoviću, slabostima vlasti i nemoći opozicije. U ekskluzivnom razgovoru za Portal Analitika Kovač objašnjava i svoj veliki skepticizam prema Evropskoj uniji i otkriva strah od uzleta evropske desnice...

(Igor LASIĆ, specijalno za Portal Analitika)

Književnik Mirko Kovač tvrdi da patološka energija nije nestala nego je samo pritajena na prostoru Balkana i smatra da je problem što ovdšnji političari i dalje kalkulišu sa ojećajima i zabludama običnih ljudi.

- Čitavo prošlo stoljeće bilo je ispunjeno patologijom, ili, kako kaže Drago Jančar, dvadeseto stoljeće bilo je mentalno poremećeno. U tome ludilu ovi naši mali narodi imali su istaknuto mjesto. Bojim se da se ta "patološka energija", kako kažete, nije transformirala, sve je ostalo gdje je i bilo, samo pritajeno. I ne vjerujem da se mržnja može potrošiti, jer prelazi iz jednog stanja u drugo. Malo treba da bukne. Ona se mora kontrolirati, jest da je teško, ali zato postoji politika, inteligencija, postoje neki programi da se to svodi u podnošljive okvire. Međutim, politika kalkulira s biračima i čini gotovo suprotne stvari od onoga što bi trebala činiti, a inteligencija, kako bi Krleža rekao, hrče, ocjenjuje Kovač u razgovoru za Portal Analitika.

Poznati pisac, dobitnik najveće crnogorske državne nagrade Trinaesti jul, smatra da je je jedan od bitnih problema današnje Crne Gore nedostatak konstruktivne opozicije postojećoj vlasti.

- Mislim da je to nesreća crnogorske zbilje, da je ondje opozicija gora od vlasti, jer zapravo ta i takva opozicija gura ljude da podržavaju režim, ma koliko on bio korumpiran, jer je bolji i crni vrag od tih vojvoda, četnika, srpskih nacionalista. A onaj manji dio liberalno-demokratske opozicije mora znati da nije dovoljno demonizirati Mila Đukanovića, jer on "kao demon" sve manje je dostupan za bilo kakve ozbiljne pregovore o reformama u Crnoj Gori. Morate uvažavati svog protivnika i u najokrutnijim polemikama, morate ga rušiti argumentima, a ne uvredama. Svako svakoga može ocrniti, ali to je beskonačno loša strategija, kaže Kovač. On ističe da je Trinaestojulska nagrada imala za njega simbolično značenje. „Trinaestojulska nagrada je za mene imala značenje, ne samo za umjetnički rad, nego i simboličko značenje crnogorske samostalnosti, jer sam je i mogao dobiti jedino i isključivo u samostalnoj Crnoj Gori za koju sam i sam nešto uradio ako pisanje ima još nekog smisla. Prije toga, kao kritičar crnogorske vazalske politike, bio sam nepoželjan i omražen u Crnoj Gori“, kaže Kovač.

Inače, veliki pisac književnosti južnoslovenske štokavštine rvao se u posljednje vrijeme s bolešću, pa je dogovor s njim za ovaj intervju bio spočetka obilježen tom činjenicom. Srećom, terapija mu ipak čini dobro, a i on sam sebi: ne dopušta da ga briga oko zdravlja u potpunosti preuzme i zaokupi, pa smo razgovor i započeli tumačenjem takvoga naizgled bezbrižnog pristupa pitanjima, doslovno, života i smrti.

- Teško je to objasniti, bolest se pojavila, sve smo učinili da je spriječimo, a sada ne kanim provoditi vrijeme kao talac bolesti; živim istim ritmom kao i prije, nekih sam se navika oslobodio, neka su se shvaćanja promijenila, nekako mi se čini da sada više suosjećam s drugima, a istodobno sam mnogo više ravnodušan na tekuće stvari,  takozvane - zemaljske. Primjerice, jedne sam večeri pustio vodu da zalijem vrt i zaboravio je do jutra, ranije bih se žderao, sada sam bio mrtav-hladan, nisam čak ni žurio da je isključim, samo polako, jebeš vodu, njeno je da toči i teče. Hoću reći da sam prema tim sitnim ovozemnim stvarima drukčiji. S druge pak strane, nisam dopustio da bolest upravlja mojim životom, niti da moj život postane borba s bolešću. Samo na terapiji pročitao sam više od dvadesetak knjiga. Odradim terapiju u Zagrebu, iz bolnice ravno u auto, vozim do Rovinja, malo se odmorim, predvečer na plivanje, sutradan u sedam sati ujutro već sam za radnim stolom, priča Mirko Kovač.

ANALITIKA:  Da s onoga što dolazi na kraju pređemo na ono s početka: poznata je vaša nonšalantnost spram pitanja svake vrste porijekla, naročito etničkog. A, dodao bih još, naročito ako ta pitanja u konkretnom nemaju literarnog potencijala. S druge strane, nije li to ujedno bio i vaš odgovor na opšte, fatalno potenciranje etniciteta u Jugoslaviji prije dva desetljeća?

KOVAČ: Pa ja mislim da sam postao svjestan nacije i pitanja oko nacije tek onda kad sam je osjetio kao neku vrstu sramote. Da neko ubija, siluje, istrebljuje u ime nacije, dovoljno je da se odrekneš te pripadnosti za koju nisi odgovoran, jer u naciju se ne ulazi kao u partiju, niti je tu tvoja volja odlučujuća, pa ako je tako, ja sam onda sve učinio da napravim otklon od te pripadnosti. Identitet je nešto drugo, on se prihvaća, može biti višestruk, ukršta se. Identitet je neka vrsta osobnosti, nacionalnost je kolektivna i uvijek se može izroditi u neku euforiju, ludilo.

Meni su često prebacivali da se čovjek ne može odreći nacije, nisu to uvjerenja, nego datost, čak Božja datost. U takvom shvaćanju ima nečega ropskog, premda je većina ljudi našla užitak u toj pripadnosti određenoj naciji, pogotovu kad su posrijedi neke velike skupne fantazije i zanosi. Meni je moralnost iznad nacije.

ANALITIKA: Je li, međutim, ovdje ipak nekako izostala katarza koja bi morala uslijediti nakon onakve društvene opijenosti jednom velikom naracijom? Jesmo li preoptimistični ako ponekad mislimo da je mržnja sama od sebe okopnila, potrošila se, nestala? U što se transformirala onolika patološka energija?

KOVAČ: Čitavo prošlo stoljeće bilo je ispunjeno patologijom, ili, kako kaže Drago Jančar, dvadeseto stoljeće bilo je mentalno poremećeno. U tome ludilu ovi naši mali narodi imali su istaknuto mjesto. Bojim se da se ta "patološka energija", kako kažete, nije transformirala, sve je ostalo gdje je i bilo, samo pritajeno. I ne vjerujem da se mržnja može potrošiti, jer prelazi iz jednog stanja u drugo. Malo treba da bukne. Ona se mora kontrolirati, jest da je teško, ali zato postoji politika, inteligencija, postoje neki programi da se to svodi u podnošljive okvire. Međutim, politika kalkulira s biračima i čini gotovo suprotne stvari od onoga što bi trebala činiti, a inteligencija, kako bi Krleža rekao, hrče!

ANALITIKA: Nacionalizmi su se na koncu pokazali tek sredstvom za cilj onih elita koje su vodile igru: za epohalnu, kontrarevolucionarnu pljačku i klasni prevrat iza paravana simboličkih motiva i vrijednosti. No, čini li vam se da taj poredak stvari ljudima ipak postaje sve jasniji?

KOVAČ: Malo je ljudi kojima su stvari jasne, jer neko je uvijek tu da ih zamagli. Uzmite nekog čovjeka, vjernika, koji je shvatio smisao Sanaderova rodoljublja, kojemu je jasno da je sve to bio alibi za bogaćenje i gramzivost, a onda taj čovjek dođe na misu, na propovijed, i čuje svećenika koji govori da je sve to objeda, da su to zavjere i sotonske podvale jednom istinskom rodoljublju. A Crkva je moralni autoritet u koji vjeruje, prema većini anketa, barem sedamdeset posto ispitanika. Nekada se govorilo da su stvari jasnije tek kad se osvijetle iz više kutova, pa smo svi govorili - dajte nam razlike, vjerujemo u različitost, ali sada su ljudi izgubili kompas, ne snalaze se, jer i razlike i različita mišljenja moraju imati neki vrijednosni i moralni sustav, a mi smo svjedoci da se tu radi o pukim ideološkim sredstvima.

ANALITIKA: Globalni društveni tokovi, tako i naši domaći odjeci, kreću se prema buđenju naroda sa zahtjevima vezanim uz potpuniju demokraciju, namjesto pukog demokratskog legitimiteta uzurpiranog po centrima moći. Te zahtjevima u smjeru pravičnije distribucije viška stvorene vrijednosti, jasno. Mislite li da ono što se u svijetu naziva demokratskim socijalizmom – socijalizmom s ljudskim licem – ima doglednu perspektivu?

KOVAČ: Dakle, demokracija je nešto što bi trebalo da se suprotstavlja državi, njenom monopolu, njenom obliku vladavine koja dovodi u pitanje ljudska prava ili jednakost. Navešću nedavni primjer iz Sabora. Jedan zastupnik, poslanik, javno govori da ne možemo biti svi jednaki, jer jedni su išli u rat za Hrvatsku, a drugi nisu. Dakle, rat je mjerilo ljudskih prava i jednakosti.

Da kod nas ima demokratske javnosti, morala je tražiti opoziv takvog političara, inzistirati na tome najprije peticijama, tekstovima, pa onda prosvjedima do smjene takvog tipa. Demokracija je, između ostalog, javna aktivnost. Promakne li nam pet takvih detalja, demokracija je dovedena u pitanje. Što se socijalizma, tiče imam dojam da sve više funkcionira kao "menadžerski socijalizam" u službi kapitala. Socijalizam bi morao imati internacionalni karakter, inače će pasti žrtvom interesa nacionalizma, a izbore će gubiti upravo zato što se ne razlikuje od svojih suparnika.

ANALITIKA: Nedavno ste u zagrebačkom tjedniku Novosti izjavili da biste rado glasali protiv ulaska Hrvatske u EU, kad to ne bi išlo na ruku hrvatskim desničarima, ksenofobima. Što vam se ne sviđa kod EU-a?

KOVAČ: Evropa ima mnogo nedostataka, sada svi kukaju da gube identitet, a kao što vidimo raste ksenofobija i jača desnica. Hrvatsku primaju ne zato što su uvjereni da je dobra, da je evropska zemlja, nego zato što im se prebacuje da se boje proširenja, pa vele - bolje učlaniti Hrvatsku kako nas ne bi pitali o Turskoj. S druge strane, Hrvatska nema ništa ponuditi Evropi, pa su na tom planu mirni. Dođe ti muka od evropskih političara koji pristaju na to da Hrvatsku u evropsko članstvo vodi desnica s gomilom strašnih afera iza sebe, od zločinstava i progona Srba do pljačke i korupcije koju oličava najviđeniji sin desnice, šest godina neprikosnoveni vožd.

Sad se šire mitovi i priče da je upravo Evropa sugerirala Sanaderu da se povuče iz politike, što je doista licemjerno i što bi značilo da su sve znali. Ja ipak ne vjerujem u to, ja vjerujem da se to klupko odmotalo samo od sebe. Čak mislim da se sam akter te nevjerovatne pljačke prepao samog sebe, brda novca i onoga što se naziva vlasništvom, koje u sebi uvijek nosi i stanovito prokletstvo. Ali, to je neka druga priča, neka se time bave sociolozi, politolozi, novinari, itd. Za mene je čudno da se više govori o tome hoće li Unija propasti, nego o njenoj perspektivi. Ne može se nešto graditi i sumnjati u to što se gradi. Ono što mene brine nije to da li će se Unija raspasti, baš me briga, nego to što će ovdje kod nas bujati i narastati primitivna desnica, koja će, kao u Mađarskoj, biti sve agresivnija.

ANALITIKA: Da se opet vratimo na lokalni zor, točnije – kako se danas nazivamo – u regiju iliti region: spomenuta vaša navada da se ne određujete izričito o pitanjima porijekla i nacionalnog identiteta dovela je do toga da vas mnogi rado svojataju kao svog, što nije loša stvar. Osim kad se to radi onako kao što radimo s pokojnim Ivom Andrićem. Rođeni ste u Petrovićima kod Bileće, uz granicu Bosne i Hercegovine s Crnom Gorom, pa ste u tome smislu pomalo i Crnogorac, ako možemo biti ležerni s tim?

KOVAČ: Ja nemam ništa protiv ako me svojataju, niti nešto protiv ako me odbacuju. Uvijek ću imati određeni broj onih koji me čitaju, nije to velika publika, ali je birana, a potpuno mi je svejedno koje su oni nacije, jezik je isti i nevažno je na kojoj varijanti pišem. Zapravo pišem na onoj koja mi se najviše sviđa. Prema Crnoj Gori imam stanoviti sentiment, ali i neku odbojnost, posebice na ono vrijeme kad su Crnogorci obožavali Miloševića i kad su se orile ratničke pjesme po Crnoj Gori, kad su Crnogorci harali Konavle i sipali granate na Dubrovnik. Može se reći da su to bili Miloševićevi Crnogorci, i danas ih je puna Crna Gora, ali moralo se tu politiku prokazati i mnoge zločince iz toga vremena izvesti pred sud.

ANALITIKA: Tamo ste prije tri godine dobili najveću državnu nagradu, „Trinaesti jul“. To je pored čestitki, pak, izazvalo i određenu polemiku, no vi se niste željeli naći usred sukoba pojedinih interesa s kojima se ne možete poistovjetiti. Pretpostavljam da ste lik i djelo jednog Mila Đukanovića - a smatra se da bez njega u to vrijeme nije bilo ni odluka o književnim nagradama - u velikoj mjeri u tom slučaju apstrakovali?

KOVAČ: Oko nagrada je uvijek neka buka i bijes, pa je tako i oko moje nagrade „Trinaesti jul" bilo kritika, nisam na to obraćao pažnju, nisam čak dovoljno ni pratio, jer su se očito preko te nagrade ukrštala neka politička koplja i lomili neki drugi interesi, to je jedno, a drugo je što su te kritike dolazile od ljudi do kojih ne držim, pa - ako hoćete - i od moralno sumnjivih tipova. Ja sam svjestan, i mislim da je to nesreća crnogorske zbilje, da je ondje opozicija gora od vlasti, jer zapravo ta i takva opozicija gura ljude da podržavaju režim, ma koliko on bio korumpiran, jer je bolji i crni vrag od tih vojvoda, četnika, srpskih nacionalista.

A onaj manji dio liberalno-demokratske opozicije mora znati da nije dovoljno demonizirati Mila Đukanovića, jer on "kao demon" sve manje je dostupan za bilo kakve ozbiljne pregovore o reformama u Crnoj Gori. Morate uvažavati svog protivnika i u najokrutnijim polemikama, morate ga rušiti argumentima, a ne uvredama. Svako svakoga može ocrniti, ali to je beskonačno loša strategija.

Nije moje da dijelim lekcije bilo kome, a što se nagrada tiče one su dio posla kojim se bavim, nisam ih tražio, mogu i bez njih, a mogu i s njima sve dok za mene imaju prihvatljivo značenje. Trinaestojulska nagrada je za mene imala značenje, ne samo za umjetnički rad, nego i simboličko značenje crnogorske samostalnosti, jer sam je i mogao dobiti jedino i isključivo u samostalnoj Crnoj Gori za koju sam i sam nešto uradio ako pisanje ima još nekog smisla. Prije toga, kao kritičar crnogorske vazalske politike, bio sam nepoželjan i omražen u Crnoj Gori. A i ja sam je zaobilazio, ono što se kaže, u širokom luku.

ANALITIKA: Kasnije ste o Crnoj Gori kazivali s optimizmom i, rekao bih, izvjesnom nježnošću. Od zemlje koja je raspad SFRJ dočekala stihijski, bivajući agresivnom te agresorskom prema susjedima, ona se nekako prometnula u razmjerno staloženu sredinu, zapravo, s najmanje komparativnih gubitaka nakon osamostaljenja.

KOVAČ: Slažem se i mislim da se Crna Gora relativno brzo transformirala. Ako je tako, onda je tomu razlog što je Crna Gora vratila svoju državnost i postala samostalna. Zahvaljujući i toj jezivoj opoziciji koja bi Crnu Goru vratila u okrilje Srbije, nekako jača svijest o potrebi da se Crna Gora što više spaja sa svijetom i da ne ostane zatočenica srpskih diktata i srpske politike. I tu moramo priznati povijesnu ulogu Mila Đukanovića, ne moramo ga voljeti, ali to jest činjenica. Možda sam, kako vi kažete, upravo zato apstrahirao Đukanovića cijeneći tu zaslugu za samostalnost, ali i još nekoliko važnih političkih poteza, od isprike za agresiju na Hrvatsku, prekida s Miloševićem, pa do toga da je spasio Crnu Goru bombardiranja, da je uveo euro, dobio bitku za crnogorski jezik, priznao Kosovo, itd. To su jaki politički potezi.

A za ono dok je služio Miloševiću i vodio "rat za mir", kako je to definirao njegov ideolog Marović, morala se pobrinuti - međunarodna zajednica. Ali, kao što znamo, nije prstom mrdnula, štoviše hvalili su ga iz Evrope kao najboljeg političara u regiji. Opozicija mu zamjera da nije sproveo reforme, što je dobar adut da ga pobijede na izborima. Prebacuje mu se za korupciju i kriminal, pa ako je tako, onda mu se mora suditi, a kad se izvedu svi dokazi, strpati ga u zatvor. Ne znam koliko opozicija na tome ozbiljno radi, ili samo brblja.

ANALITIKA: Kad ste se povodom rata prije 20 godina preselili u Rovinj, ispričali ste mi o skici za jedan roman o tamošnjim crnogorskim doseljenicima. Što je bilo s građom o tome, koju ste pripremali i koju ste kasnije negdje ponovno spominjali, i možete li čitatelje Analitike podsjetiti na tu vašu ideju?

KOVAČ: Bojim se da sam odustao, iako je građa privlačna. Crnogorci su se doseljavali u Istru oko 1671. godine. Mnoga prezimena današnjih istarskih Hrvata su crnogorska, kao, primjerice, Matijaševići, Stanišići, Bratovići, Brajkovići, Popovići, itd. I svako od njih zna ponešto reći o svom porijeklu. Tu postoje priče, sudbine, ali mnogo toga nedostaje za prozu, nemam podataka o jeziku, o nošnji, o jelima, o kućama u kojima se živjelo, itd. I ne ide mi se u tako daleku prošlost.

ANALITIKA: Posljednjih ste godina dosta pisali memoarsko-esejističke tekstove, u "Feral Tribuneu" i drugdje, a naposljetku i "Vrijeme koje se udaljava" – knjigu sjećanja koju upravo dovršavate, ako sam dobro čuo. No, i ranije ste pasionirano bili posvećeni autobiografskim proznim pasažima, kao i čitavim romanima; o kakvoj se suštinskoj razlici između ta dva vida "pisanja po sjećanju" radi, po vašemu mišljenju?

KOVAČ: Nema neke razlike, možda će biti jači naglasak na autobiografskim elementima, ovaj put spominjem svoje ime, svoje knjige, uvodim stvarne osobe, ali sve odlike mog pripovijedanja ostaju, od onog ironijskog i samoironijskog, pa do zadiranja u neke traume ovog vremena, jer sve kreće iz sadašnje tačke koju spajam s prošlim vremenom.

*          *          *          *          *