Neko vrijeme smo zanemarivanje Žabljaka pravdali nedostatkom puta, pa onda nedostatkom PUP-a i DUP-a. Sad kad sve to Žabljačani imaju, postoji problem sa ski centrom. Imam osjećaj da će nakon toga biti problem pronalaska investitora. I nikako da se śetimo da bi nešto dobro mogli da napravimo i mi, ne moramo da prodamo svaki pedalj.

Piše: Dijana VUČINIĆ, spec.sci.arh.

Posljednji vikend prije Nove godine, prvi dan skijanja. Nijesam bila na Žabljaku, ali mi je Žabljak na umu. Ministar odživog razvoja i turizma je nedavno izjavio kako je sve spremno za zimsku sezonu. I jeste, spremni smo mi: spremili smo skije i bordove; spremna je i staza juče bila, donekle. Što je važnije,  zapošljeni u Ski centru na Jezerinama konačno su - dobili plate. Sad sezona može da krene i možemo da počnemo da brojimo skijaše na Jezerinama, Žabljaku i Vučju. Jer na kraju, na to se, manje više, svede svaka analiza zimske sezone.

Rekao je ministar još i da je spor sa Ski centrom „Durmitor“ skoro priveden kraju, a onda samo da investitora nađemo i da krenemo sa velikim investicijama, a čime drugo.

Tim investicijama, to su već i đeca naučila, prethode neki planski dokumenti: širi, pa uži, urbanističko-tehnički uslovi, idejni i glavni projekti, pa i građevinske dozvole. Taj redosljed smo konačno savladali! Dugo smo uvježbavali.

Planiranje ili parcelisanje: Ono što još uvijek, čini se, nijesmo savladali, to je kako se zapravo planiraju i grade gradovi, naselja, sela. Nijesmo još savladali planiranje prostora u svrhu obezbjeđenja kvalitetnog životnog i rekreativnog ambijenta za stanovnike i posjetioce. Jer prostore planiramo u svrhu obezbjeđenja podloge za investicije. Zapravo mi se čini da sve manje planiramo, a sve više parcelišemo. Možda se i to jednog dana promijeni kad shvatimo da se dobar plan prodaje bolje nego parcela.

Uvijek mi se nekako činjelo kako je Žabljak nepravedno zapostavljen; kako se mnogo priča, a jako malo (g)radi. Čini se kako je tamo veliki potencijal za ozbiljno skijalište, za ozbiljan zimski i ljetnji turizam, a evidentno je da su se veće investicije slivale u Kolašin: ski-centar, nova žica, novi hoteli, novi prateći sadržaji... Neko vrijeme smo to pravdali nedostatkom puta, pa onda nedostatkom PUP-a i DUP-a. Sad kad sve to Žabljačani imaju, postoji problem sa ski centrom. Imam osjećaj da će nakon toga biti problem pronalaska investitora. I nikako da se śetimo da bi nešto dobro mogli da napravimo i mi, ne moramo da prodamo svaki pedalj.

A nije problem Žabljaka samo u sadašnjosti. Ako neko od mojih cijenjenih kolega ovo čita mogao bi mi zamjeriti na drskosti, ali ja ću ipak pomenuti i prethodne generacije. Jer ne mogu da ne primijetim trotoare koje pješaci zaobilaze, centar koji umjesto centralnog trga ima glavni gradski parking. Ne mogu da ne primijetim zgrade oko njega od kojih mnoge zjape prazne, mračne i beskorisne; Izbetonirano jezgro bez ikakve interpolacije sa zelenim okružnjenjem osim što tu i tamo otvara vidik na dramatične vrhove Durmitora.

I naravno, nije u pitanju samo Žabljak, odnosi se to na mnoge poslijeratne gradove, čeda aktuelnih investicija tog vremena. Te investicije su barem imale jasan cilj. Cilj ovih današnjih, u tom kontekstu, me ćera na razmišljanje...   

Zaboravljeni standardi: Komunizam i socijalizam su iziskivali određene uslove i ambijente kako bi ideal trajao i postojao zauvijek, ili barem što je duže moguće. Taj ambijent uspostavljen je kroz kodekse ponašanja koji su morali biti maksimalno efikasni. Sprovedeni pisanim i nepisanim zakonima, ali uglavnom definisani novim prostorima poslijeratnih gradova odredili su način života ljudi u vremenu koje dolazi. Centralizovani društveni sistem je manifestovan kroz centralizaciju institucionih i urbanih struktura. Ugurani unutar ovih struktura, ljudi bi se saginjali, padali i ustajali kao preporođeni glasnici novog poretka.  

Gradski prostor je uvijek korišten u političke svrhe i ove metode nijesu toliko sporne sve dok ostavljaju za sobom kvalitetno graditeljsko nasljeđe. Ovi prostori su nas godinama uvjeravali u važnost jednakosti, ljubav prema domovini i opšte dobro, te definicje su duboko urezane. A čini se kao da je jedan od čuvenih Marksovih citata bio duboko urezan i u glavama urbanista i arhitekata: “Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obratno, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest.”

I dok je tako mladi aktivista komunističke partije šetajući centrom grada na trenutak imao kvarnu misao u glavi, nad istom mu je stojala figura autoriteta sa zadimljenom kancelarijom Centralnog komiteta u samom jezgru.

Međunarodni standardi: Ako se osvrnemo na svjetsku praksu: Prema Bardetu, čovjek - ljudsko biće, njegove emocije, sklonosti i potrebe su trebale stojati u srcu zajednice, u srcu grada, kao motiv, kao osnova za spiritualnu i moralnu regeneraciju poslijeratnih gradova. Teorija je skrenula pažnju ali u poređenju sa snažnim nastupom Lekorbizjea i Modernista uopšte, nije naišla na veliki broj sljedbenika. Tako su nastali moderni gradovi od kojih su neki slavili industrijalizaciju, tehnologiju, Modernu; a drugi socijalizam, jednakost, neprikosnovene lidere.

Neki od ovih gradova kod nas nikad nijesu kvalitetno prošli regeneracije koje je društvo prošlo. Nijesu više poslijeratni, ali jesu post-socijalistički, post-komunistički, skoro post-tranzicioni. Što je važnije jesu naša stvarnost i jesu naša budućnost. U toj budućnosti treba pažljivo planirati restruktuiranje, prenamjenu i rekonstrukciju postojećih struktura. Danas mnogo slušamo o rušenju. Mnogo je smjelih analiza koje anuliraju stvaralaštva prethodnih generacija i proglašavaju ga bezvrijednim.

Jedan od uticajnijih teoretičara u arhitekturi, svakako i jedan od kontraverznih, Rem Koolhaas je pri izradi plana Kochstrasse/Friedrichstrasse u neposrednoj blizini Berlinskog zida i značajne istorijske tačke Checkpoint Charlie skrenuo pažnju na tretman ovakvih struktura:  „Važno je odoljeti iskušenju, ne postati dio bezumng pokreta đe prihvatanje jedne određene arhitektonske doktrine vodi –sigurno kao što dan prati noć – usvajanju tačno suprotne nekoliko godina kasnije:  negativna sekvenca u kojoj svaka generacija ismijeva prethodnu, samo dok ne bude anulirana od sljedeće.“

Mi i svijet: Žabljak nije Berlin, reći ćete, ali nek Žabljak bude metafora crnogorskog graditeljskog nasljeđa, jer mi Berlin nemamo.

Po donošenju PUPa sve što možemo da vidimo u zvaničnim saopštenjima su najave i zaključci izrade detaljnih planova za turističke smještajne i stambene komplekse u skladu sa projekcijama demografskih kretanja. Tu je i infrastruktura, naravno, jer kako bi se drugačije obezbijedilo podobno tle za nove investicije. Ali đe je u svemu tome grad? Radimo li istu stvar koju su radili naši prethodnici ako gradove na silu guramo u naš društveni sistem sa kapitalnim investicijama u centru univerzuma? Kako ćemo ih učiniti boljim za njihove stanovnike i posjetioce, kako ćemo ih učiniti boljim za našu đecu? Kakvu ćemo baštinu ostaviti budućim generacijama arhitekata za analizu? Jesmo li mi, urbanisti i arhitekte, zaboravili suštinu naše profesije, jesmo li zaboravili odgovornosti koje dugujemo ljudima i prostoru?

Živimo u društvu koje je slojevito i komplikovano na mnogo načina i mislim da jeste neophodno da svi sagledamo kritički ono što se dešavalo (to i radimo svakodnevno, śedimo i kritikujemo). Ali treba da budemo realni i shvatimo da ne možemo greške u prostoru brisati gumicom. Umjesto toga, možemo da razmislimo o onome što radimo dok (g)radimo.  

I da ponovo citiram Koolhaasa: „Where there is nothing, everything is possible. Where there is architecture, nothing (else) is possible.”  (Tamo đe ne postoji ništa, sve je moguće. Tamo đe je arhitektura, ništa (drugo) nije moguće.“