Još jedan pogled doajena sportskog novinarstva na - ne sasvim običan poraz – naših rukometašica protiv Španjolki na Svjetskom prvenstvu u Brazilu.

Piše: Bato KOKOLJ

Bezmalo tačno u dan, prije pola stoljeća  zbunjen, ali ambicijom osokoljen (sa pođekojom stupidnom greškom i omaškom) stupio sam pred sportski mikrofon Radio-Titograda, a na filmskom platnu se počeo uveliko prikazivati jedan od najboljih ratnih ratnih filmova  u  stogodišnjoj istoriji kinematografije.

Vremešni, bolje reći „dobrano ostarjeli“ filmofili,  prisjetiće se naslova, pa i fabule, filma Lia Tompsona – Tvrđava Navaron. Doduše, negdje su ga krstili kao Topovi sa Navarona, ali u ovoj malenoj storiji – tačnije asocijaciji – to i nije tako značajno. Naslućujem da se,  ko je „kalendarski napunio“ najmanje šes’ipo ili sedam „banki“ - prisjetio toga filma i to baš u trenutku kada je „višeruka i stonoga“ španska rukometna hobotnica  odbranila dvadeseti šut naših, onomad nemoćnih i neubojitih, igračica...

Naravski, nakon dvadesetpetog - i dosad na svjetskim i kontinentalnim šampionatima nezabilježenih 30(!) odbrana - pretpostavljam da je maločas narečena  „hobotnička metafora“ sasvim umjesna. Eto,  kako i sa koliko fascinacije  je (sa)čuvala svoja vrata ta rastom malecna, a golmanski gromadna senjorita Silvia Navaro.

Naše reprezentativke su, kojekako i kadikad,  nadigravale špansku selekciju. Ali, avaj, ali ne i tu potonju prepreku u vidu, (uz oprost - evo opet metafore) „najmanjeg kineskog zida kroz koji su naše  jedva načinjele 19 od ravno – 49 šuteva u njhiov začarani gol!

Još jednom smo vidjeli šta, kako  i koliko, u rukometu i vatrpolu ponajviše, znači  imati golmana svjetske klase!  A još kada ima  „svoj dan“. Pritom, treba oriuštiti, za protivnika zlehudo, ali za svoj „konto“ –  ono neophodno - zrnce sportske sreće. A vidjeli smo bilo je  u španskoj odbrani  jedno „poveće zrnce“.

Eto, kako se od srebrnog imena (Silvia) stiče zlatno ime. Sportska  štampa na Pirinejima  „krstila“ je u Dorotea - Zlat(n)a tvrđava i, dabome, NAVARON! Ruku na srce, stoput bih rađe ovaj apologetički osvrt, pripisao nekoj od naših reprezentativki.

No, bile su (smo) „žrtva“ zlehude sreće, smušene taktike i neefikasne završnice. Istina, od stotinaki više  nacionalnih selekcija na svijetu – mi smo tu na desetom mjestu. A moglo je to,objektivno,  biti i  četvrto ili treće, zašto ne?

Za kraj, evo i sportske utjehe: vrijedimo, zaista vrijedimo i možemo, više i bolje! To je, dakle, sportska, a univerzalna utjeha iliti geslo, glasilo bi - da citiram Cicerona: „E necesio saper perdus!“. Dabome: treba ZNATI  (gordo, ljudski dostojanstveno) I IZGUBITI!