Moja baba nije bila - ,,trulež duha’’! Moja baba je čitavog svog života izgovarala – ajme, sasvim neobjašnjivo! - ,,fantastična slova’’! Nijesam joj se smijao, niti u društvu zbijao šale na njen račun. Na račun ,,novih’’ slova ś i ź. U suprotnom, pljunuo bih na sebe, jer je ona – dio mene! Pljunuo bih na principe koje je ugradila u mene. Ljudsko dostojanstvo. Pravo na posebnost. Poštovanje različitosti

Piše: Miloš RADONJIĆ

Baba Daśo, počivaj u miru. Prije nešto više od godinu dana održao sam govor nad rakom svoje namučene babe. Žene koja je ostavila dubok trag na moju ličnost. Žene koja je svoje životno iskustvo, kao u lijevak, sipala u mene. Śedio bih pored nje, pamtio a potom zapisivao. Nepoznate riječi. Ćibretnice. Vagan. Oputa. Prošlost. Tražila bi da joj uđenem konac u iglu. Dodam koru hljeba zbog kiśeline. Putijer vode. Pamtim kako mi je kuvala kafu. Njeno kiśelo mlijeko bilo je bez premca. Priganice, tulumbe i zatop, takođe. Bila je izmirnik, iźedala se zbog porodičnih raspri i zađevica. Karala bi me što se svađam s bratom. Pravio bih joj društvo dok je śekla platno za šivenje. Zvala bi me Miśo. Bila je stopanica. Nikad nije kojevitezala. Sav balast je sama nosila. Dok smo divanili pričala mi je o paśakovićima i ostaloj balavurdiji. O čazbenim ljudima, takođe. Govorila je da su se ljudi ispoganili. Beśedila je o Pilani, svom pośedu i potkutnjici. O Morakovu i śeči drva. O nikšićkom śeveru. O korotovanju žene. O svom kratkom đevovanju. O Podgorici i cikotićima. O Italijanima i cikvanju. O śemenu ljudskosti. Śetovala me da je krađevina prokleta, a zastiđe neprolazno. Opominjala bi se svojih śeni…

Tako je govorila moja baba Daśa... Onda je zanemoćala. Mučila se neko vrijeme. Na kraju - danula dušom. Na njenoj posmrtnici nije bilo nadimka. Nadimka koji ju je određivao više nego ime. Između jotovanja i nejotovanja nestao je trag o njenom životu. Autentičan i vjerodostojan. Njena ,,privatna galerija'' koju neću moći da zapišem. Posmrtnica bez nadimka. Darinka bez Daśe. Danas bez juče i danas bez śutra.

Moja baba nije bila - ,,trulež duha’’! Moja baba je čitavog svog života izgovarala – ajme, sasvim neobjašnjivo! - ,,fantastična slova’’! Nijesam joj se smijao, niti u društvu zbijao šale na njen račun. Na račun ,,novih’’ slova ś i ź. U suprotnom, pljunuo bih na sebe, jer je ona – dio mene! Pljunuo bih na principe koje je ugradila u mene. Ljudsko dostojanstvo. Pravo na posebnost. Poštovanje različitosti. Autentičan trag o životu: Literarna vjerodostojnost. Ono što me muči skoro godinu dana nakon njene smrti je pitanje: kako da o njenom životu ostane autentičan trag, ako - nemam slova da ga vjerodostojno prenesem na papir? Ako nemam – slovo ś. Ako nemam – slovo ź. Pošto - verba volant, želio bih da – scripta manent. Želio bih da ostane svjedočanstvo o njenoj ,,privatnoj galeriji’’, o njenom životu, ,,jednom i neponovljivom hicu prirode’’. Želio bih da prenesem na papir naše dijaloge. Ali, kako kad mi pisci nekih drugih ,,privatnih galerija’’ osporavaju to pravo i čak mi se - podsmijavaju. Znači li to da je moja ,,privatna galerija’’ manje vrijedna od drugih?

Krivotvorenje riječi: Znači li to da je moj život manje vrijedan od drugih? Znači li to da će dijalozi moje ,,privatne galerije’’ ostati nezapisani, ili će biti zapisani – nevjerodostojno, sa kombinacijom slova umjesto jednog – autentičnog slova? Što je još poraznije – koliko je dosad dijaloga zapisano nevjerodostojno, sa kombinacijama slova umjesto onih autentičnih? Koliko je, na taj način, falsifikovana istorija, a koliko ,,privatnih galerija’’ nije vidjelo svjetlost dana? Čitava jedna aleksandrijska biblioteka je spaljena. Ovoga puta – ona crnogorska. Crnogorske knjige. Crnogorska slova.

Neću pogriješiti ako kažem da je vaskolika crnogorska literarna baština - nevjerodostojan prepis, lapsus calami, okrnjena istina i prikaz stvarnosti, dezinformacija, poluistina, ili – da izbjegnemo eufemizme – laž! Laž – jer nije precizno, autentično i vjerodostojno zabilježen – život, svakodnevica, dijalozi iz romana i replike iz filmova. Slovo ś je u govornom jeziku tako često, a u romanima i scenarijima ga naprosto – nema! Zar nije poražavajuća sljedeća napomena nakon intervjua: ,,Izvinjavamo se gospodinu Rotkoviću i našim čitaocima što nijesmo u mogućnosti da upotrijebimo izvorne crnogorske fonetske oznake kojima se dr Rotković služio’’ (Portal Montenegrina). Zar nije poražavajuće da novinari, romanopisci, filmski reditelji, glumci, ljudi koji njeguju i prenose riječ, istu – krivotvore, uz ciničan i nesavjestan podsmijeh upućen svima koji – teže istini i vjerodostojnosti?! Zar nije paradoks non plus ultra da književnici, novinari, filmski reditelji i glumci negiraju i krivotvore stvarnost, a upravo oni bi trebalo da je vjerno i vjerodostojno prenesu?! Šta je sa principom akribičnosti? Šta je sa etikom? Šta je sa istinom? Zašto je u Crnoj Gori tako teško dokazati - aksiom?

Lingvistička pravednost: Da li je istorijski pravedno da se Crnoj Gori, samo zbog činjenice što je ,,srazmjerno mala’’, uskraćuju određena demokratska, kulturna i univerzalno važeća dostignuća i principi? Da li je istorijski pravedno da se jedino u slučaju Crne Gore primjenjuje pravilo 55 – 45 % na referendumu, dok ostale članice međunarodne zajednice ne poznaju takvu praksu? Da li je istorijski pravedno da se jedino u slučaju Crne Gore ne poštuje dosljedno 11. tačka Vilsonovog programa, koja je predviđala restauraciju Rumunije, Srbije i Crne Gore. Neprincipijelnost i nedosljednost poštovanja ove tačke otvorili su prostor za realizaciju bezuslovnog ujedinjenja Crne Gore, kojim je na pravno nelegalan i politički nelegitiman način ova ,,srazmjerno mala’’ zemlja izgubila svoj identitet i integritet.

U slučaju Crne Gore radi se o negaciji opštevažećih principa, praznoj stolici na Mirovnoj konferenciji u Parizu i svojevrsnoj političkoj diskriminaciji (,,Crna Gora – zločin Mirovne konferencije’’, Vitni Voren). Da li je pravedno da u slučaju Crne Gore ne važe pravni dokumenti i univerzalna prava oko kojih se usaglasilo čitavo čovječanstvo? Da ne važi Povelja UN-a, te evropske konvencije koje štite kulturni identitet svake nacionalne zajednice i obezbjeđuju pravo da se slobodno uvažava sopstvena kultura i koristi svoj jezik? U slučaju jezika - opet istorijska nepravda i nedosljednost u poštovanju opštevažećih principa: Vuk Karadžić je, u okviru svoje jezičke reforme, konstatovao postojanje ,,fantastičnih’’ glasova ś i ź na prostoru današnje Crne Gore. Međutim, iste glasove nije uveo u model standardizovanog jezika, samo zbog činjenice da su se isti koristili na prostoru ,,srazmjerno malom’’ u odnosu na onaj koji je jezička reforma obuhvatala – na prostoru današnje Crne Gore?! Da li je istorijski i lingvistički pravedno da nam se zbog toga što smo ,,srazmjerno mali’’ uskraćuje opštevažeće pravo - ,,piši kao što govoriš’’? Umjesto toga, dobili smo pravo da pišemo kao što govorimo, ali – uz ,,sitne korekcije’’! Zašto bismo se bunili zbog tih ,,sitnih’’ nedosljednosti? Zašto bismo se bunili zbog dvostrukih aršina? Zašto bismo se bunili zbog nepravde? Ta, nemojmo biti sitničari, zakerala i nacionalisti!

Redigovanje istorije: Istorijska objektivnost. Crnogorska istorija je svojevrsni palimpsest, bog Janus sa dva lica, svjedočanstvo o paralelnim svjetovima. Korigovani otisak. Dok se jedan život živi(o), drugi se bilježi(o). Jedni glasovi su se izgovarali, a druge grafeme ostajale iza njih. Na ovaj palimpsest je kapnulo mastilo sa pera mnogih falsifikatora bez trunke istorijske odgovornosti i elementarne akribičnosti. Takvi falsifikatori su se ,,miješali u posao’’ i krivotvorili riječi Petra I Petrovića Njegoša, Petra II Petrovića Njegoša, knjaza Danila. U knjizi ,,Crna Gora i Dušanovo carstvo’’ dr Radoslav Rotković (jedan od osnivača LSCG) argumentovano i dokumentovano svjedoči o falsifikovanju ,,Gorskog vijenca’’, Danilovog zakonika i govora Petra I pred bitku na Martinićima, od strane Milorada Medakovića. Sekretar Petra II, koji je nadgledao pečatanje ,,Gorskog vijenca’’ u Beču, prekraja autentični crnogorski jezički izraz, u skladu sa zahtjevima Vukove reforme a nauštrb svakodnevice i autohtonosti, te ubacuje konstrukcije kojih nema u originalima, poput: ,,braća Srblji’’, ,,srbsko srce’’, ,,Srbska krvca’’, ,,srbske vjere’’. Da li je nacionalizam - prepoznati ove i slične falsifikatore koji su se ,,miješali u posao’’ i redigovali riječi najistaknutijih ličnosti crnogorske istorije? Da li je nacionalizam – poštovanje principa akribičnosti? Da li je nacionalizam – utvrđivanje istorijske istine?

,,Veruj da je jezik na kojem pišeš najbolji od svih jezika, jer ti drugog nemaš. Veruj da je jezik na kojem pišeš najgori od svih, mada ga ne bi zamenio ni za jedan drugi.’’ (Danilo Kiš, Saveti mladom piscu)