Moja je ljutnja trajala kratko. Šta ću. Zaljubljena sam u Crnu Goru, a kad joj brzo oprostih poraz - ili to nije bio poraz, već izgore tamo u želji prevelikoj - ja pređoh preko svega i tu sam za nju i dalje. I uvijek. Što god da bude. Biću i sjutra veče tu. Skotrljaće se suza, znam. Dok bude pjesma, dok se budu vijorile zastave, dok budem sa mojim momcima koliko me glas drži i grlo nosi uzvikivala NJENO ime, dok budem strijepila i iščekivala šta će biti..., jer ovo nije fudbal. Ovo je više od igre, više od života. I zato: Ajmo Crna Goro. Što god da bude: Tu smo!

Piše: Ratka-Seka STRUGAR

Te noći plakali smo ja i mladić na tribinama. Plakali su još mnogi, sigurna sam, slušajući one slavuje na stadionu, kako pjevaju našu himnu ( i to sve četiri strofe!). Bio je to doživljaj i za nas u dnevnim sobama, kafanama i na trgovima, a kamoli za one koji su te hladne noći imali sreću da im srca grije izravno himna koja se onako prolamala sa terena.

Crna Gora. Moja ljubav. Ili zaljubljenost, još uvijek, ipak.

Više od igre: Nije prošlo mnogo od kad postoji u mom životu, pa zaljubljenost još traje. Čekajući da preraste u onu pravu ljubav, to se dogodilo iznenada, neočekivano. Ljubav u kojoj razumiješ, praviš kompromise, praštaš. U kojoj si svjestan, da ako hoćeš da traje, moraš nešto i da progutaš. Pa, i sopstveni poraz.

Tako ja progutah onaj gorki poraz, jer rekoh sebi-ima još nade. Pa, naučili smo na ovo. Izgorjeti i pregorjeti od prevelike želje. Nije li to odlika svih pravih i velikih ljubavi.

I nije nam prvi put. I neće biti ni posljednji, to je sigurno. Pa, to nas i jača samo, zar ne?

Ali, kao što reče jedan mladić na prepunom cetinjskom trgu-što god bude, tu smo. Navijaćemo i ako gube, jer to je sport.

A je li ono 11. 11. 2011. bio sport? Bila igra?

Ne. Bilo je to više od igre.

Tek sam skoro, kao prava muška majka, shvatila zašto je fudbal najvažnija sporedna stvar na svijetu. Uče me tome moji momci, pa i onaj najstariji, svakodnevno.

Ali, kad se spoje te dvije stvari - fudbal, tako važan i Crna Gora, još važnija, važnija od svega, onda je to stvarno više od fudbala, više od igre.

Crvena boja ljubavi: Onda je to želja da se, što god da bude, čuje ona pjesma sa tribina, da vidi svijet tu crvenu boju, boju ljubavi. Da vidim suze onog mladića i kako ih promrzlim rukama briše sa obraza. I nije ga stid što plače. Crnogorci plaču. Kad vole, kad ih strast savlada, kad ih emocije preplave da ih nije briga što ih svako gleda.

Neko reče - bilo nas je tri hiljade, a kao da nas je bilo deset. Mladi, lijepi, nasmijani, raspjevani, kao i ona kojoj su vjerni, koju vole neizmjerno, kojoj se dive. Pa čak im i mladu dadoše da je pred oltar odvedu. Toliko im vjerovaše.

Vjerujmo i dalje. Ne samo zbog rezultata i nade koja, kao što Andrić reče, posljednja umire, već zbog nje same, tako mlade i lijepe, jer ako ne ovaj put, neki drugi ćemo. Tek smo počeli. Tek se pročulo za nas. Neka mala zemlja. Neki gordi gorostasi. Neka čudna ljubav. Neka neprolazna zaljubljenost od koje drhtiš, strijepiš, smiješ se i plačeš u isto vrijeme. Ljutiš se, pa te odmah prodje, jer znaš da možeš da joj vjeruješ. Njenoj ljubavi i strpljenju.

Tako je i moja ljutnja trajala kratko. Šta ću. Zaljubljena sam u nju, a kad joj brzo oprostih poraz ili to nije bio poraz, već izgore tamo u želji prevelikoj, ja pređoh preko svega i tu sam za nju i dalje. I uvijek. Što god da bude. Biću i sjutra veče tu. Skotrljaće se suza, znam. Dok bude pjesma, dok se budu vijorile zastave, dok budem sa mojim momcima koliko me glas drži i grlo nosi uzvikivala NJENO ime, dok budem strijepila i iščekivala šta će biti..., jer ovo nije fudbal.

Ovo je više od igre, više od života.

I zato: Ajmo Crna Goro.

Što god da bude:  Tu smo!