U Fotografskoj galeriji F64 u Podgorici (Ul. Đoka Miraševića 61) u četvrtak, 28. marta u 20 sati biće otvorena dvije izložbe. Podgorička publika biće tako u prilici da vidi fotografska umijeća Stefana Vukićevića kroz postavku naslovljenu “Ispod Tatri“, dok će Marko Ćipović svoj rad predstaviti pod nazivom ,,Vrijeme promjena“.
Autori će predstaviti, svako kroz svoj koncet, blizu 50 radova. Kako napominju organizatori, obojica autora su iz Crne Gore i prošli su selekciju njihovog Umjetničkog savjeta. Oni su, kako dodaju, odabrani između 29 prijava koje su pristigle na konkurs.
“Vjerujemo da će ova činjenica biti afirmativna i za druge umjetnike koji se izražavaju kroz fotografiju da apliciraju kada raspišemo konkurs krajem godine i na taj način podižemo fotografsku umjetnost i kulturu na još veći nivo u našoj zemlji”, navode iz Fotografske galerije F64.
Kako je zabilježio fotograf Stevo Vasiljević, za potrebe izložbe Vukićevićevih radova, rezultat je fokusiran na svetkovinu Vodenog poneđeljka, običaj za koji se, kaže, nekad vjerovalo da pročišćava dušu i tijelo, a koji je zaostavštine kompleksnog sistema slovačke folklorne tradicije bazirane na godišnjim dobima.
„Stefanov pristup je na momente hladan, pedantno dokumentaristički, fokusiran na samu akciju - momenat u vremenu, bez tendencije da naširoko objašnjava uzroke ili lamentira nad "svijetom koji nestaje". Fotografija nije istina, ona je uvijek realnost istrgnuta iz konteksta, onako kako to autor vidi. Pa su tako i Stefanove slike njegov intimni doživljaj ljudi i donekle prostora, nepogrešivo iskren i dosljedan kao i kompletan njegov dosadašnji opus - u nastanku“, zapisao je Vasiljević.
U osvrtu na fotografije Ćipovića, profesorica na Akademiji umetnosti Univerziteta u Novom Sadu Ivana Tomanović upitala je da li smo nevidljivi svjedoci vremena poput sjenke koja neprimjetno prolazi kroz ulice, ne mijenjajući realnost, već je samo upijajući, ili smo, kako navodi, kadri da osjetimo puls ulice i da se zapitamo o svojoj ulozi u beskonačnom plesu promjena.
„Zaustavljeni u, čini se, vječnom krugu tranzicije i promjena, jurimo ka nejasnoj budućnosti, ne shvatajući sasvim sadašnjost i ne misleći na prošlost. Ritam života slijepo nas vodi kroz vrijeme koje teče sve brže, u mahnitoj želji da se stigne, gdje, ne zna niko. Ritam grada perzistentno pulsira na licima njegovih stanovnika i svjedoči o njihovoj neraskidivoj vezi“, piše ona.
Fotografije nam, kako dodaje, pomažu da zastanemo i pogledamo ta lica i tijela u pokretu.
„Svaka fotografija je svjedok prolaznosti vremena, ali i vječnosti u trenutku. Ona nas podsjeća da smo dio nečeg većeg, da naše priče i emocije oblikuju svijet oko nas“, zapisala je Tomanović.
