MARAŠ: Otkrovenja

Izrada novogodišnjeg sadržaja treba da bude samo još jedan stepenik u proizvodnji regularnog TV programa, ali na našem Javnom servisu to je sistemski stres na kub. No, učestvujući u procesu snimanja, shvatio sam da su programski sadržaji koje gledamo i slušamo kod komšija, emisije poput „Tri boje zvuka“ na RTS-u ili „A strane“ na HRT-u, mnogo bliže nego što mislimo
Objavljeno: 15. 12. 2017 - 12:42 Promjenite veličinu teksta: A A A
MARAS: Otkrovenja

Piše:

Vladimir Maraš

Reče mi jedan prijatelj da me je nedavno gledao na televiziji. Pomislih, vjerovatno je riječ o nekom od koncerata na kojima sam svirao, koji se često emituju na malim ekranima.

Nije o tome bilo riječi, već objaviše, „ekskluzivno“, da sam nekad radio pjesme za Cecu.

Pomislih, e sad sam gotov! Na tu temu se lijepo podružih s povećim društvom istog dana i taman pomislih da je vrijeme da idem dalje obavezama - a imam ih ovih dana podosta - kad spontano, ničim izazvano, kreće stampedo na društvenim mrežama.

Stiže mi više od 30 zahtjeva za prijateljstvo na Fejsbuku, u roku od nekoliko sati. Onako, golišave žene, s usnama čija se punoća mjeri u kubicima, zajedničkih prijatelja nemamo više od pet, opskurnih svjetonazora sudeći po performansama njihovih profila. Ma, šou. Nekoliko njih mi je poslalo i poruke u kojima mi komplimentiraju na minulom muzičkom radu.

I, ko kaže da mediji nemaju uticaj? Naravno, podrazumijeva se da ne možemo da postanemo prijatelji i da su ti zahtjevi lagano, bez dileme ignorisani - iz kulturoloških razloga. Znam i da se neće naljutiti, jer ovaj Pobjedin dodatak, siguran sam, ne čitaju. Niti bilo ko iz okruženja može da im skrene pažnju na Objektiv. Daleko je sunce.

*****

Narednog dana, otkrovenje za mene. Pristigao mi je kolega iz Novog Sada, audio inženjer sa više nego dobrom regionalnom reputacijom, sa jasnim ciljem - da pomogne u izradi novogodišnjeg programa našeg Javnog servisa, koji se ovih dana realizovao, uz veliku volju i želju zaposlenih. Nažalost, nakon deceniju.

Devastacija sistema vrijednosti unazad makar toliko, od mnogo talentovanih i vrijednih ljudi u toj kući napravila je većinom nezainteresovani krug „radnika“ koji formalno dolaze na posao, bez ikakve želje, htjenja i volje, preusmjereni većinom na sferu proizvodnje informativnog programa, najčešće Dnevnika. Onda, 2017. godine ispada da je izrada nečega, što treba da bude potpuno regularan programski sadržaj kakav je novogodišnji program, zapravo sistemski stres na kub. Naravno, čast izuzecima, kojih vjerujte mi, ima mnogo više nego što mislimo u nacionalnoj TV kući.

Da se vratim na inženjera zvuka... Svjetlosnom brzinom, znalački postavljajući audio set-up na bini, shvatam u rekordnom roku da su programski sadržaji koje gledamo i slušamo kod komšija, emisije poput „Tri boje zvuka“ na RTS-u ili „A strane“ na HRT-u, mnogo bliže nego što mislimo. Zvuk kao iz bajke - CD quality, što bi se ono reklo. Dakle, može se. Radio televizija Crne Gore mora programski spremno da dočeka digitalizaciju, da bi neuporedivo bolja slika i zvuk imali i programsku opravdanost.

*****

Potrebno nam je tako malo, samo malo više odgovornosti svakog od nas, da bi nam bilo bolje. Odgovornosti na mikro planu, prema bližnjem, prema komšiji ili prijatelju. Prema neznancu.

Crnogorski građani i građanke to mogu, hoće i umiju, ima im po kome doć'! Da bismo živjeli život kakav zaslužuju ljudi koji žive u Evropi s početka 21. vijeka.

Dogodiće se i nova otkrovenja kad jednom shvatimo zašto to već nije tako. Neće proći dugo, pogledaćemo se svi u oči. E taj dan čekam, s velikim zadovoljstvom. Nadam se da nije daleko.

Doduše, da budemo iskreni do kraja, nedostaje nam znanje. Fali nam znanje sa kojim smo prekinuli konekciju u onom momentu kad su svi drugi u okruženju, doduše s velikim naporima, uspjeli da ga zadrže, sačuvaju i nadograde. I kad su ostali u korak sa razvijenim svijetom. Devedesetih i s početka dvijehiljaditih godina.

Ta konekcija predstavlja borbu, žudnju za znanjem, inat i prkos brzonadolazećem jeftinom, opskurnom medijskom sadržaju koji nas okružuje - u izobilju. Ta nit predstavlja i borbu za sopstvenu državu, za vrijednosti koje u njoj želimo da njegujemo i, na kraju, za mlade koji dolaze. Da ne bi odlazili. I da oni koji ostanu, rade na sebi i što je važnije, da imaju od koga nešto i da nauče. I da ne misle da je Ana Karenjina u prvih 30 teniserki na WTA listi.

 

Komentari: 3

Deki

15. 12. 2017 - 13:27

Kad se već pominje "A strana" sa HRT-a moram reći da je to emisija kojoj bi mogle da pozavide mnoge zapadno-evropske televizije, a kamoli ove jadne balkanske. Odavno sa većim užitkom nijesam gledao neku emisiju na TV. Sav onaj užas od Zvezda Granda preko Pinkovih Zvezda i Zvezdica je ipak nažolost najgledaniji muzički program kod nas. Koga god sam pitao za A stranu svi su me u čudu gledali ne znajući o čemu pričam. Srećno u Novoj!
Samba

15. 12. 2017 - 14:18

U nabrajanju srpskih muzičkih emisija preskočio si još jednu koja je jednako smiješna i užasna, a zove se TLZP.
E jes vala

16. 12. 2017 - 02:48

Naređali ste se, svaka čast. Svud je živi užas, pih... ali samo nam treba taj lik iz Novog Sada, pošto nam fali znanja, ukusa i sadržaja, a možda će losle i digitalizacija. Inače, sve ostalo imamo! Hahah, presmiješno...
Novi komentar