Milorad Popović, pisac

Svaki Crnogorac koji je napisao stih upoređuje se sa Njegošem

Poznavajući crnogorske društvene i kulturne prilike malo ko je očekivao da će ovogodišnja dodjela Njegoševe nagrade proći bez stanovitih osporavanja i kontroverzi. Vjerovatno je zbog toga prethodni laureat i član ovogodišnjeg žirija Njegoševe nagrade, hrvatski i jugoslovenski pisac Mijenko Jergović imao potrebu da dodatno obrazloži odluku da se najveća književna nagrada na Balkanu dodijeli romanu Milorada Popovića „Čovjek bez lica“. 
Objavljeno: 19. 11. 2017 - 06:00 Promjenite veličinu teksta: A A A
Svaki Crnogorac koji je napisao stih uporeduje se sa Njegosem

„Nagrađivanjem književnosti radi književnosti, nagrađivanjem pisaca radi pisaca ispunjava se ono što je trebalo biti osnova našeg duga prema najvećem crnogorskom i južnoslovenskom pjesniku, a to je vraćanje Njegoša književnosti. Nagrađujući „Čovjeka bez lica“, mi prilažemo taj kamenčić, taj mali korak vraćanju Njegoša onome čemu Njegoš zapravo pripada“.

Zašto je onda nagrada Miloradu Popoviću u toj mjeri podijelila crnogorsku javnost? Da li je kritičarima sporno samo djelo ili njegov autor? „Autor!“, tvrdi Popović.

POBJEDA: Radnja romana počinje 7. oktobra 1988, Antibirokratskom revolucijom.

POPOVIĆ: Nimalo slučajno, naravno. Raspad Jugoslavije tema je koja je obilježila i naše, ali i živote generacija koje dolaze. Uprkos ogromnom literarnom potencijalu, u postjugoslovenskoj književnosti nemamo veliki roman koji bi opisao ratne događaje iz devedesetih godina prošlog stoljeća. A za sve nas bi itekako bile ljekovite neke nove Krležine krvave „Zastave“.

POBJEDA: Glumac i profesor na Akademiji dramskih umjetnosti na Cetinju Boro Stjepanović mi je u intervjuu za beogradsko Vreme rekao kako se „nikada nakon ovoga rata neće pisati drame kakve su pisali moji stari Grci… Junaci ratova devedesetih sve su zgazili: čestitost, poštenje, junaštvo, moral…“

POPOVIĆ: Taj rat su vodile vojske koje govore istim jezikom i koje su suštinski zaista bile lišene svake patriotske, herojske i humane ideje. Njihovi motivi bili su sramni, nečasni, neviteški, odvratni. Zato taj rat nije ni mogao imati svog Ahileja ili Hektora, a bogami ni svoju Ilijadu.

POBJEDA: „Ispisujući Tripkov život i život njegove porodice, poznanika i nadređenih, Milorad Popović napisao je najveći špijunski roman naših dana“, tvrdi Seid Serdarević, urednik izdavačke kuće Fraktura. Jeste li saglasni sa ovom ocjenom?

POPOVIĆ: Nijesam.

POBJEDA: Zašto?

POPOVIĆ: Zato što, vjerujem, nije riječ o špijunskom, nego o građanskom romanu, žanru koji je u Crnoj Gori dosta rijedak. Što nije čudno, budući da su Crnogorci, potekli iz njegoševskog epskog diskursa, romane počeli da pišu dosta kasno. Pored toga, većina naših romansijera ostvarila se izvan Crne Gore. Govorim o Borislavu Pekiću, Miodragu Bulatoviću, Danilu Kišu, Mirku Kovaču… Ostali crnogorski relevantni autori pisali su ili o Drugom svjetskom ratu ili su obrađivali teme iz seoskog, neurbanog miljea. U tom smislu je ostao ogromni literarni potencijal, koji je, sa stanovišta književnosti, posebno zanimljiv i zbog crnogorske tragične i gubitničke priče: mala zemlja sa toliko opsjena, toliko velikih iluzija; sa nerealnom, mitomanskom slikom o sebi; sa krajnostima unutar plemenskog svijeta, vazda zaluđenog velikim ideologijama…

Nijesam prvi koji kaže da je, u tom smislu, Crna Gora markesovska zemlja. Nažalost, bez Markesa. Junak mog romana Tripko Dragišić anonimni je bibliotekar, marginalac, autsajder i alkoholičar, koji sam piše i skuplja dosijee mogućih neprijatelja države. U tom smislu, on je više metafora jednog sistema i jednog vremena. Ni njemu, ali ni ostalim svojim junacima nijesam presuđivao, vjerujući da to i nije posao pisca.

POBJEDA: Da, ali ste u svom romanu otvorili teme koje su decenijama bile skrivane. Mislim na priču o ubistvu Krsta Popovića.

POPOVIĆ: Otvarajući tu temu, pokušao sam da napravim distancu od mita uz koji sam odrastao i koji je dio moje i uže i šire familije. Nastojao sam da od Krsta Popovića ne napravim monument, iako je riječ o čovjeku koji je, objektivno, ostao posljednji crnogorski mit. Tome su doprinijeli Popovićev i život i smrt, koji nijesu lišeni elemenata antičke tragedije. Naročito ako uzmemo u obzir i to da je, kao posljednji vojnik jedne izgubljene ideje, Krsto Popović ostao sam. Oba njegova sina otišla su u partizane.

POBJEDA: Mislite da ste čitaocima uspjeli da objasnite kako je junak iz Prvog svjetskog rata i vođa oružane pobune protiv srpske aneksije Crne Gore 1918, te 1941. postao saradnik okupatora?

POPOVIĆ: Čini mi se da su mnogi od nas i dalje pod snažnom ideološkom školom jugoslovenstva. Za sve Južne Slovene jugoslovenska zajednica bila je nesumnjivo najnaprednija ideja koja se ikada začela na ovom prostoru i koju su, najzad, podržali najveći umovi 19. vijeka.

Nažalost, pokazalo se da su jugoslovenski narodi jedni o drugima imali sliku različitu od one koja se uzimala kao zvanična. U tom smislu, nakon Podgoričke skupštine, tog revolucionarnog čina kojim je nezakonito ukinuta crnogorska ustavna monarhija – inače saveznica pobjednika u Prvom svjetskom ratu - ne možemo govoriti da su oni koji su se kasnije zalagali za nezavisnu Crnu Goru bili izdajnici Jugoslavije.

POBJEDA: Niko i ne kaže da su bili izdajnici Jugoslavije, nego da su 1941. prihvatili da Crnoj Gori državnost vrate pod pokroviteljstvom italijanskog fašističkog okupatora.

POPOVIĆ: Ako pogledamo istoriju Albanije, Rumunije, Grčke, baltičkih zemalja, Poljske, Češke, vidjećemo da su i te države stvarane uz pomoć stranih trupa.

„Mi ćemo ovaj rat izgubiti; protiv nas su Engleska i Amerika“, govorio je Krsto Popović. „Ipak, moramo sačuvati Crnu Goru od stradanja i, kada se bude stvarala nova država, obezbijediti vojnu ili političku strukturu koja će spriječiti ponavljanje istorije: Crna Gora ne smije u novu jugoslovensku državu ući kao što je ušla 1918!“

Sa druge strane, crnogorski nacionalisti nikada nijesu poveli nikakve ofanzivne akcije protiv partizana. Naprotiv, veliki dio partizanskih boraca, koji je bio pod pritiskom četnika i njemačkih nacista, sklanjao se na teritoriju koju je kontrolisala vojska Krsta Popovića.

POBJEDA: Tačno, ali ta činjenica ne mijenja konačan istorijski sud.

POPOVIĆ: Sačekajte!… Pokret Krsta Popovića bio je neideološka, oportunistička vojska, koja je, s obzirom na tragičnu sudbinu Crne Gore početkom 20. vijeka, pokušala da izbjegne ponavljanje istorije.

POBJEDA: Isto su željeli i komunisti, ali ne po cijenu kvislinštva.

POPOVIĆ: Opet Vi?! Krsto Popović je, za razliku od oba sina, bio antikomunista. Komuniste je nazivao teroristima; grozio se pojedinačnih akata terorizma, ubistava, bacanja u jame… Bio je čovjek staroga kova, vojnik, oficir koji se držao vojnih, oficirskih pravila. U tom smislu, danas teško može opstati ta pojednostavljena šema „patriota – izdajnik“. Naročito ako znamo da je 2006. pobijedila ideja Krsta Popovića.

POBJEDA: Nije! Izvinite, 2006. godine pobijedila je antifašistička, Trinaestojulska, a ne kvislinška Crna Gora. Drugo, Krsto Popović je, kažete, želio da sačuva Crnu Goru i Crnogorce. Da, ali i Milan Nedić je, sarađujući sa okupatorom, navodno pokušao da sačuva „srpsku supstancu“. I, što je Nedić?! „Srpska majka“ ili kvisling?!

POPOVIĆ: Istina je to što govorite o Nediću. Svi nacionalistički pokreti tog vremena u osnovi su bili antijugoslovenski. Baš kao i devedesetih. Međutim, fašizam se nije rodio ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji, ni u Crnoj Gori; to su bile njegove refleksije, koje su se na ovaj ili na onaj način transformisale.

Ne zaboravite, svaka nacija, svaka država u svojoj istoriji ima i uspone i padove i velika je greška suditi o tome iz perspektive sadašnjeg vremena, ignorišući realitete koji određene pojave determinišu. Naravno, bez 13. jula 1941. i bez jakog partizanskog pokreta, Crna Gora vjerovatno ne bi dobila republiku 1945. Uostalom, o tome sam i pisao u romanu „Čovjek bez lica“, trudeći se, dakle, da opišem ono što razumijem i što me opsesivno zanima.

(Opširnije u današnjoj Pobjedi)

Foto: M. Babović

Komentari: 16

Sasa

19. 11. 2017 - 09:06

Ako gospodin Popovic, kako je navedeno, tvrdi da je 2006. godine pobijedila ideja Krsta Popovica, onda je on u velikom problemu. Svaka cas novinaru Pobjede koji kaze da je 2006. pobijedila ideja antifasizma, ideja crnogorskog 13. Jula 1941. godine.
Sasa

19. 11. 2017 - 09:06

Ako gospodin Popovic, kako je navedeno, tvrdi da je 2006. godine pobijedila ideja Krsta Popovica, onda je on u velikom problemu. Svaka cas novinaru Pobjede koji kaze da je 2006. pobijedila ideja antifasizma, ideja crnogorskog 13. Jula 1941. godine.
Primjer

19. 11. 2017 - 10:44

"Svaki Crnogorac koji je napisao stih upoređuje se sa Njegošem" Ovo je na osnovu ličnog primjera! Ja ne znam za takve.
13 JUL

19. 11. 2017 - 12:29

Iz ovoga intervjua može se vidjeti da se radi prije svega o neobrazovanoj osobi,koja živi u kafanskim ideološkim i istorijskim klišejima. Čak i jedan prosječni novinar Pobjede održao mu je lekciju i potpuno ga razgolitio.Grehota je i tuga,zaista,što je jedan u suštini zastupnik kvislinške Crne Gore,dobio Njegoševe nagradu.
MNE

19. 11. 2017 - 13:16

Nije klišejima, nego klišeima. Ako već pričaš o pismenosti.
Abu khabir muavija

19. 11. 2017 - 16:25

Imaš pravo ne voljeti Mija Popovića.Imaš pravo i ne čitati njegov roman ali nemaš pravo ovako grubim a nemuštim argumentima ići na čovjeka.Sad treba da ti povjerujem da je Tamara Nikčević prosječan novinar i to na osnovu tvoje tvrdnje,a ti si odrastao i formirao ukus na "Pulicerovcima" iz "Dana" ili iz "Vijesti.Ma odjebi,i ne čudim se tebi kad vaš kulturni guru iz "Vijesti" nije se usudio napasti knjigu i dokazati da Popović nije zaslužio nagradu već ona priča pederi u žiriju pa dali Njegoša pederu sa Cetinja.Naravno ovo pederi je figurativno jer nisam htio ponavljati umovanija salonskoga anarhiste.Intervju je odličan a sa Popovićem se ne slažem oko nekih ocjena i stavova a o knjizi ne mogu dok ne pročitam nju i one koje su bile u užem izboru..
Eto tako

19. 11. 2017 - 21:11

.
Хај Нехај

19. 11. 2017 - 11:33

А Црногорка (свака) која пише, мјери ли се она с киме?
Zoran beograd

19. 11. 2017 - 14:17

Odlican intervju sa velikim crnogorskim piscem miloradom popovicem.
Orlov krs

19. 11. 2017 - 17:54

A zasto ne objavite moj komentar
Bicuri

19. 11. 2017 - 18:39

Kako to da je Vujanović prilikom dodjele nagrade govorio samo o Njegošu a ne o Popoviću?
PWS

19. 11. 2017 - 19:08

Mnogo se busate u Njegosa. On je kamen o vratu crnogorskog inttelektualuzma. Njegos je skoro sav zarobljen u srpske mitove i epiku. Misao koju je pregazilo vrijeme.
Budo

19. 11. 2017 - 20:31

Mijo Popović je čestit čovjek, i njegovo djelo zaslužuje nagradu koju je dobio - prije svega jer je tako odlučio jedan žiri koji je hiljadu puta kompetentniji od svih ovdašnjih pljuvača.
Guest_7168

19. 11. 2017 - 20:53

POPOVIC NIJE U VLASNISTVU VIJESTI
@Guest -7168

20. 11. 2017 - 09:38

Nego u vlasništvu Pobjede! A Pobjeda je u valsništvu DPS-a.
Kadmo

20. 11. 2017 - 15:27

A Vijesti u Dakinom vlasništvu.
Novi komentar