Odrobijao bih te, bijedniče

Zvuk bolnice koja spava je jednoličan šum respiratora iz obližnje sobe, plač djeteta na katu kojeg majka pokušava uspavati i kikot dežurnih sestara koje gledaju najnoviji sitcom u dežurstvu. Zvuk bolnice koja spava vrata su koja škripe na balkonu, istom onom na kojem je pušački dio, na kojem smo mi očajni izgradili malenu oazu obostrane tuge.
Objavljeno: 13. 10. 2017 - 11:22 Promjenite veličinu teksta: A A A
Odrobijao bih te, bijednice

Taj metar prostora sa jednom plastičnim čašom iz kafe aparata u prizemlju mogao bi ispisati najbolnije knjige, najdublje tragedije kroz koje može proći ljudsko biće, ali nekako nije, valjda ih vazda nema tko napisati, jer na tom kvadratu balkona oduvijek su bila preča posla, važnija, ona u kojima slušaš i pamtiš, one koji su već to prošli, ratne veterane, pa im ponudiš cigaretu sve u nadi da ćeš i svoju nadu pronaći u njihovoj priči, ali nada je ono što na tom katu, zajedno sa krevetima kojima ne rade podizači, nekako postoji, ali ti je kao led uvučena u kosti, pa je se bojiš odagnati, bojiš se i misliti na nju.

Zvuk bolnice koja spava nije svakom istovjetan. Nekima je to mir iza užurbanosti dana, nekima odmor od posjeta i voća, litrenih sokova koje više nemaš gdje smjestiti, nekima je dokolica, čekanje na otpust, a nekima je to i zadnji zvuk ovozemaljski koji čuju, i toga su svjesni. Zvuk bolnice koja spava nama roditeljima djece koja imaju teške i neizlječive bolesti je rutina, zvuk na koji se ne obazireš, a čuješ ga, kao na autobusnom kolodvoru kada čuješ kako za München polazi autobus, a taj nije tvoj.

Te metafore i ne znače ti baš nešto dok uvlačiš dim u pluća i slušaš svoje dijete kako spava. Strah. Strah je ono što ti paralizira kosti, strah je prisutan kao i ventilacija, strah te disati da jutro svakim udahom brže ne svane, jutro u kojem će ti donijeti nalaz CT-a u kojem će egzaktno stajati svi tvoji strahovi, a nade i optimizam odnijeti kao rukom maska na licu doktorice koja vas vodi. Koja prolazi svu tu tragediju sa vama.

U današnjem elektroničkom svijetu spas ti na tren donose zasloni mobitela. Dok listaš poruke najbližih, listaš najnovija zbivanja i portale. Čim Gazda na svom blogu zaprijeti kako će iznijeti prljavo rublje, portale, naslovnice, državotvorne medije, televiziju preplave kojekakve udruge za obitelj, katolički talibani koji u zakone žele unijeti burke, odsijecanje glava ženama ako prevare muževe i slične pizdarije. Javnost se uglavnom zabavlja danima tim pizdarijama dok vladajući budno paze što će Gazda sljedeće nažvrljati na svom blogu, blog ga jebo, da ga jebo.

Poznam te katoličke aktiviste, udruge za obitelji i slične pičke materine, dođu tu i tamo i na naš kat, uđu sa svojim molitvenicima, krunicama i sličnim rekvizitima, a kada se zapute prema krevetu naše djece pošaljemo ih u tri pičke materine. Shvate brzo da nisu dobrodošli, pa stanu pred bolnicu i one jadne curice maltretiraju što su zatrudnjele sa djecom još mlađom nego li su i same. Jednu smo spašavali neku večer da se ne baci sa krova bolnice. Te pičke koje su je navele na to nabijajući toj curici krivnju nisu bile u ponoć kada se htjela baciti zbog njih.

Valjda im bila večera pička im materina retardirana.

Obitelj je zajednica muškarca, žene i djeteta. Oni koji su izgubili dijete ne mogu biti obitelj, govore ti retardi, a ja sam utišao televizor da te gadosti majka koja je jučer izgubila curicu ne čuje. Dijete joj je preminulo na rukama. Leukemija u zadnjem stadiju. Zadnje što je rekla bilo je mama ja bih sladoled. Srce nam je prepuklo svima. Plačem, znam da plačem, ali suza više nemam. Samo imaš taj jebeni osjećaj da plačeš, da ti toplina ide u oči, a suza nema.

Nema ih više.

Nestale su onog dana kada je doktorica donijela nalaz magneta. Kada si shvatio da možeš, da je to sasvim izvjesno ostati bez djeteta. Bez onog kojeg si držao za ručice kada se rodilo, bez onog koje ti je kao prve riječi spomenulo ime, bez onog na čijem licu vidiš crte svojih usana i boju očiju svoje žene. Ako umre više nećemo biti obitelj, zajebavamo se na balkonu dok pušimo i svima je odjednom lakše. Smijemo se kao luđaci dok nas dežurna sestra gleda preko oka. Jebeni luđaci barem su nas dobro nasmijali, i možda bi bilo dobro da služe upravo tome, da netko snima modernu Top listu Nadrealistasa tim idiotima, da ih pušta uživo, da ih svi gledamo kretene kako mole, kako pričaju pizdarije, kako svoju monumentalnu retardaciju prezentiraju kao ona krava koja mrtva hladna donosi prijedloge takvih umobolnih zakona.

No sve ti je to za kurac.

Mrak je i tri satra su. Zvuk bolnice koja spava uljulja te u svu životnu realnost. Sve o čemu ti retardi gube vrijeme tebi je bitno koliko i crno ispod nokta. Osluškuješ, pokušavaš zaspati na stolici koju je Tito još stavio u tu jebenu bolnicu. Ni papira za wc nemaju, jupola da osvježe ove turobne sobe, a crkve grade sa masažnim kadama. Pa ponovo pregledaš portale i zasupne te jedna, naoko banalna vijest, vijest na koju smo gotovo pa naviknuli.

Dijete dobi mog sina, jedan je svećenik monstrum silovao, brutalno bludničio nad njim i za to je dobio 730 dana društveno korisnog rada. Za te bolesne monstrume koji su sjebali ovu zemlju odavna nemam niti razumjevanja niti sklonosti. Ta stoka ogadila mi je crkvu moje bake, vjeru koju mi je ta dobra žena toliko samoprijegorno i sa toliko ljubavi utkala u život.

Za tu stoku, jer to ljudi nisu, odavno nemam ništa doli psovki, ali za ovog monstruma, ovog bijednika, ovog zločinca, dragi bog neka mi sudi, neka me baci u zadnji krug pakla, robijao bih ga rado u vječnost, jedino što mislim, jedino što želim je gledajući svoga sina i zamišljajući muke djeteta koje je taj skot silovao, je smrtna kazna. Niti jedna policija ovoga svijeta, niti jedan uvaženi kardinal, papa i ostali kurac – palac na ovom svijetu, niti jedan premijer, napirlitana predsjednica ili specijalac ne bi me spriječio da dođem do tebe, bijedo ljudska.

A kada bih došao tvoje muke na ovom svijetu tek bi počele.

Ono što bi te čekalo na onom, ništa je što bi te čekalo na ovom.

Saznao bi da je za obitelj dovoljan i jedan otac.

 

Ivo ANIĆ, tačno.net

 

Komentari: 2

Crnogorac

01. 11. 2017 - 01:35

Bravo Anicu, Hrvatska srlja u totalnu propast.
Tanja

02. 11. 2017 - 20:10

Boze kako tuzan tekst, A tako realan...svuda je to isto Ivo Anicu, i ovdje i tamo, ljudi su postali zvijeri i roboti posla i nema empatije u njihovim suzenim vidicima svijesti, samo hladna, brutalna racunica....zao mi je iskreno.....
Novi komentar