Velikosrpska otimačina crnogorskog nasljeđa

Nije samo tzv. nacionalistička Srbija ta koja pretvara sve crnogorsko u srpsko. Nema tu nikakve razlike između srpskih nacionalista i tzv. druge Srbije, ili građanske Srbije. Najsvježiji primjer je emisija televizije N1, „Savremeni srpski slikari XX veka“, u kojoj je svjetski poznati crnogorski slikar Miodrag Dado Đurić, naprasno postao „srpski slikar“

Objavljeno: 19. 04. 2017 - 08:58 Promjenite veličinu teksta: A A A
Velikosrpska otimacina crnogorskog nasljeda

Piše: Slobodan Jovanović

Ludvik Kuba, češki folklorist, etnomuzikolog i slikar, poslije boravka u Crnoj Gori 1892. objavio je knjigu "U Crnoj Gori" (u prevodu objavio CID Podgorica 1996.) u kojoj, na samom kraju piše: „I ne ljuti se kad na tebe ponovo počne lajati čopor novinarskih hrtova, zaboga znaš kada bi te hvalio: kada bi slijedila primjer ostalih slovenskih ogranaka i prepustila da te nagazi tvoj davni susjed na šiju! Što više u tebi bude snage, tim više će kod njih biti - pljuvačke!“

Otkako je Crna Gora digla šiju krajem prošlog stoljeća, tako je postala meta orkestrirane kampanje i stvaranja slike o kriminalnoj državi u kojoj mafija odlučuje o svemu i koja je „privatna država“ Mila Đukanovića. Kao oprobani recept, tome je dodat još „antisrpski“ karakter „privatne države“ Crne Gore u kojoj se negira sve srpsko, ugrožavaju prava srpske manjine i SPC dovodi na rub gladi, otimaju joj se objekti, maltretira sveštenstvo i ko ti zna što sve još.

Dok je Crna Gora i njene političke, kulturne i naučne „elite“, čast časnim izuzecima, duvala u istu tikvu sa velikosrpskim nacionalistima, imali smo idiličnu sliku o „dva oka u glavi“. Mediji, obrazovanje, Crkva, akademije - sve je bilo u Crnoj Gori podređeno „odbrani srpstva“, ječale su kosovske trube, ječale su neke nove ratne trube, klanjalo Mefistu sa Dedinja ( i Cetinja), srbovalo se sve do salate i Hrvata. Turaka i pijenja krvi.

Sociologija odavno ne vidi nacije kao "prirodne zajednice", već kao socijalne konstrukcije, proizvode organizovanog, svjesnog i metodičnog rada različitih društvenih aktera, prije svega intelektualne, političke elite i državne vlasti. O tome pišu vrlo ubjedljivo B. Anderson i E. Hobsbom u studiji iz 1983. godine. Nacionalni identitet će se formirati samo u prisustvu i kontrastu prema drugim nacijama, i u stalnom redefinisanju odnosa prema drugim grupama. Kada znamo ko smo, dijelom to znamo i zbog toga što znamo što nijesmo! Crnogorska istorija je više nego dobar pokazatelj i potvrda toga.

Od vladike Vasilija, koji u pismu carici Jelisaveti i Praviteljstvujuščem senatu, od 29. aprila 1753.godine (objavljeno u knjizi istoričara dr Vladana Đorđevića "Evropa i Crna Gora, Beograd 1912.godina), piše: „No kako sam za vrijeme moga bavljenja ovdje vidio, da mnogi Srbi dolaze u Rusiju i da od milosti Njenog Imperatorskog Veličanstva dobijaju česti i dostojanstva, to sumnje ne može biti da će se neki Srbi bez osnova nazivati Crnogorcima i plemićima, te na taj način dobijati česti i dostojanstva“, Njegoša i „posvete prahu oca Srbije“, knjaza Danila i njegovog poznatog pisma londonskom Tajmsu, u kome izričito piše o crnogorskom narodu, crnogorskoj naciji, velikodržavnih ambicija kralja Nikole i obnove „Dušanovog carstva“, pa sve do Crne Gore kao socijalističke republike, pa „mladih – lijepih“ antibirokrata i „odbrane srpskog naroda od pomahnitalih ustaša i mudžahedina“, i, na kraju, obnove nezavisnosti Crne Gore 2006. godine.

Različiti istorijski periodi, različita svijest o sebi. Veliki je broj ljudi sa ovih prostora da nijesu mrdali iz jednog mjesta a da su promjenili po dvije tri, pa i četiri države. U Crnoj Gori mnogi nijesu mrdali iz jednog mjesta dok su mijenjali nacionalna osjećanja. Tako se u Crnoj Gori u drugoj polovini XIX stoljeća po prvi put javlja etničko srpstvo i od tada, u jednom te istom istorijskom entitetu, počinje igra procenata u korist srpskog ili crnogorskog nacionalnog osjećanja. Niti smo znali ko smo, niti ko nijesmo, a izgleda da ni danas to ne znamo.

Crnogorci su stalno na ivici da dožive sudbinu jednog od mnogobrojnih naroda koji su nestajali kroz istoriju i koje su asimilovale veće etnije, sličnog jezika, religije, kulture... Jedino što je održalo Crnogorce i pošteđelo slične sudbine jeste ta hiljadugodišnja tradicija prostora koji je imao kakvu-takvu političku organizovanost i subjektivitet.

Naravno, narod koji je obitavao na prostorima Crne Gore je, poput svih ostalih na planeti, poticao iz raznih etničkih grupa, starosjedilačkih ili naseljeničkih, osvajačkih ili zarobljeničkih, koji su svoj subjektivitet i identitet gradili kroz zajedničko istorijsko bitisanje. Opstao je zahvaljujući tom istorijskom pamćenju, ali i nasilnom i banalnom atakovanju na njegov subjektivitet, izazivajući upravo tako otpor i samosvijest, u nužnoj odbrani od namjere potpunog potiranja i asimilacije.

Ako jednom narodu ukradeš baštinu, prisvojiš istoriju i istorijske, kulturne, naučne istaknute ličnosti, mijenjaš izgled sakralnih i storijskih spomenika, jezik, običaje, uzeo si mu ontičko, učinio si ga suvišnim.

Crnogorci su bili gorštački, ratnički narod. Sve do druge polovine XIX stoljeća broj pismenih je bio zanemarljiv. Njegoš se obraćao u svojim djelima više drugima nego svome narodu, jer u njemu nije imao mnogo čitalaca. Crna Gora, sa ruskom pomoću u vrijeme Nikole I Petrovića, dobija škole, štampu, izdavačku djelatnost...

U tome odlučujuću ulogu igraju izvanjci koje knjaz Nikola uveliko priziva u Crnu Goru i koji postepeno stvaraju generacije Crnograca sa podvojenom nacionalnom sviješću i idejom o ujedinjenju sa ostalim „srpskim narodima“ u okruženju. Falsifikuje se i uništava arhivska građa nakon aneksije Crne Gore, objavljuju prepisi ili, kao to reče dr Mihailo Ivanović u parlamentu KSHS, a kako je pisalo beogradsko Vreme 1924. govoreći o tome kako „je posao režima bio da uništi cio pravni poredak i slobodnu Crnu Goru“, kako se „dobijaju od režima pohvale i nagrade za paljenje kuća, vađenje očiju živim ljudima, bacanje đece na bajunetima kroz prozore, lomljenje ruku ženama i đeci kartečima it topa, zato što nijesu vjerni Kralju i t.d.“, sprovode „divlji napadi na prošlost i tradicije Crne Gore, rušenje spomenika, pljačkanje istorijskih dokumenata i t.d.“

U početku se htjelo uništiti sve crnogorsko. Vučene su kosti Sv. Petra po prašini ispred Cetinjskog manastira, umalo su zapaljene poput kostiju Sv. Save, uriniralo se po improvizovanim kovčezima Sv. Petra, Sv. Vasilija i kruni Petrovića, pokušalo se sa paljenjem manastira Ostrog... A onda se promjenila taktika i Petrovići su postali „srpska dinastija“, Sv. Petar i Sv. Vasilije „srpski sveci“. I tako sve do današnjih dana.

I nije samo tzv. nacionalistička Srbija ta koja pretvara sve crnogorsko u srpsko. Nema tu nikakve razlike između srpskih nacionalista i tzv. druge Srbije, ili građanske Srbije. Najsvježiji primjer je emisija televizije N1, „Savremeni srpski slikari XX veka“, u kojoj je svjetski poznati crnogorski slikar Miodrag Dado Đurić, naprasno postao „srpski slikar“.

Evo što kaže sam Dado o sebi (Razgovori sa Dadom, Branka Bogavac, Narodni muzej Crne Gore, Cetinje 2013, str. 82): „Da meni nema Crne Gore ne bih ni ja postojao. Da je sreće, ja iz te Crne Gore ne bih nikada otišao, da sam mogao tamo da slikam, da je tamo onda bilo nekih većih mogućnosti. Ja nikada nijesam mogao da prebolim Crnu Goru...

Ja sam uvijek, kada mi je nešto pošlo za rukom i kad su što dobro rekli o mom slikarstvu, imao osjećaj da nijesam obrukao Crnu Goru... Ipak, imam utisak da sam stalno ostao u Crnoj Gori i mogu reći za te slike, ako mi pođu za rukom, da je to nešto u zdravlje Crne Gore, a ne u moje. Čitavo moje slikarstvo je izvađeno iz Crne Gore, kao kad čovjek izvadi draču iz tabana ili ruke, ja čupam slike iz Crne Gore.“

Dado Đurić je bio počasni član Liberalnog saveza Crne Gore! I to mnogo govori o tome kako je on sebe doživljavao. Ima mnogo onih u Crnoj Gori koji izgravaju „svjetske ljude“ i koji za svako svojatanje crnogorskih velikana koriste floskule kako su to ljudi koji pripadaju čitavom svijetu i kako je dobro što ih mnogi svojataju, kao da se tu radi o želji da se od crnogorskih velikana naprave univerzalne vrijednost. Ne! U pitanju je vrlo smišljena otimačina koja ima za cilj poistovjećivanje Crnogoraca sa srpskom nacijom svojatanjem crnogorske istorije, njenih velikana, baštine i svega onoga što čini habitus jednog naroda.

Ne prođe dan a da se preko srpskih medija Petar II Petrović Njegoš ne uvrsti među „srpske pisce“. To je toliko puta ponovljeno da nijedan Srbin odavno nema dilemu po tom pitanju. Citiraju se njegova dijela kao glavni argument. Kao da je Karl Maj bio Indijanac zbog svog najpoznatijeg lika?

Vjerujem da malo ko u Srbiji zna za Njegoševu pjesmu koja je odgovor Simi Milutunoviću na njegovu tvrdnju da i među Srbima ima junaka kao što su Crnogorci: „A da čoče, božija ti vjera, znam ja tu veselu Srbadiju, nu kud su joj ti junaci sinovi bili, dok joj nije Bog dâ Karađorđa? Ta vi svi fastaste tamo jednoga njega junaštvom; a kad vi Bog njega uze između vas, a vi svi sunovrat u turski jaram opet! No kršna i siromašna Crna Gora ne haje ni za Nemanje, ni za Murate, pa ni za Bonaparte; svi oni biše pa i preminuše, i mač svoj o Crnogorce đekoji opitaše, pa nestaše, a Crna Gora ostade do vijeka i strašnoga Suda u svojoj volji i slobodi, a to ti je u slavi” (Dušan Vuksan, Dvoboj učenika i učitelja (istiniti događaj), Zapisi, knjiga XVII, sveska 10, oktobar 1937, str 250).

Pošto je jedan Crnogorac rado viđen po beogradskim studijima zbog hrabrosti da može „sve u brk“ reći Milu Đukanoviću i crnogorskom režimu sa beogradskih medija, što je „nepopularno“ u Srbiji jel'te, i kome ne smeta ništa od ovoga što je napisano do sada u ovom tekstu, koji je inače „čisti nacionalizam“ (jel' tako Đuro?), ne bi loše bilo da se „ćoramo“: eto vama Đuro Radosavović i njegova epohalna djela, a ostavite se Njegoša, Dada, Sv. Petra... Imamo mi tako „moderne“ Crnogorce koji su prevazišli te priče o identitetu, što je čije i slične primitivizme.

Zato je bavljenje Crnom Gorom tako popularno u Srbiji jer je Crna Gora „laka meta“. Nema ko da ti odgovori. Naviklo se, a vlast se ne bavi time. Ima „pametnija posla“. Kao ni tzv „kulturni, naučni i medijski poslenici“. Sa druge strane, ne možeš tako doprijeti do studija i novinskih stubaca srpske prestonice ako si stanovnik Srbije. Zna se kako se to radi. Poznati crnogorski talik!

I, kako reče ono Marko Miljanov kada je u Beogradu jedan đak iz Crne Gore pred njim, misleći da ćemu se to sviđeti, negativno govorio o knjazu i o Crnoj Gori: „Bilo bi pametno da umučiš, dijete. Ja nijesam krpa da perem tuđu nečist. Tebe neko utuljuje u glavu zle misli protiv Crne Gore koja te odnjivila i poslala da se, kami, nečemu dobrome naučiš, pa bi valjalo da se držiš prema njoj ka prema svojoj majci. A i jest ti ona majka. Domovina je isto ka majka. A što se gospodara tiče, on je mene vrijeđa, ali… psovati ga na vaganu koji ti neko daje, isto je ka i psovati domovinu. No, da ostavimo gospodara. On je čoek ka i mi, ka ja i ti, pa i on može da pogriješi, a da se na vrijeme ne ispravi… Ali, domovina je vječna i nju u srce moramo da nosimo ako smo ljudi i ako smo pravi njeni sinovi. Domovina može biti ili usred srca ili u potplaće obuće. Iz srca se ona ne izbačuje lako, a ko je nosi na potplaće, ona se liže sa svakijem korakom i iščili ka paučina. I kad se tako izgubi, ondar čoek postaje krdo. Čuvaj se toga, dijete, ka živoga ognja. Čoek bez domovine, ili, što je isto, sa osramoćenom domovinom, više i nije čoek.“

P.S. Mali doprinos onome što je napisao beogradski Nedeljnik na „crnom i gorskom“ jeziku. Duhovito. Šešeljevski humor. Da piše „cvnom i govskom“, mislio bih da je to Velika Srbija. Što će ljudi, znaju da su Crnogorci Srbi ali, eto, ne znaju crnogorsku istoriju.

Ljuba Nenadović (nadam se da znaju ko je), prilikom boravka u Crnoj Gori u vrijeme knjaza Danila, piše u „Pismima iz Crne Gore“: „Bio sam u crkvi i pohodio sam školu na Obodu. To je jedna od najboljih škola u Crnoj Gori. Svi crnogorski učitelji koje sam do sada poznao, dobri su i vrlo revnosni za prosvjetni napredak. U svim školama jezik je - crnogorski; UMNOGOME RAZLIČAN je od onoga priznatog, lepog (serbskog) jezika na kome je Biblija prevedena. Govorio sam jednom prilikom na Cetinju da bi trebalo, radi književnog jedinstva, da uvedu onaj jezik kojim se danas piše u Beogradu i Novom Sadu. Taj jezik, na kome se do sada pisalo i radilo ostaće za svagda kao srpski književni jezik. Ako Crnogorci produže svoje škole kao do sada, onda, posle sto godina, između ta dva jezika biće veća razlika nego što je između portugalskog i španskog!“

Crnogorci su svoj jezik zvali crnogorski ili naški do Nikole I Petrovića. Toliko o izmišljenom jeziku. Nije to isti jezik kojim se danas govori u Crnoj Gori, ali to je cijena unifikacije jezika kroz proteklo vrijeme.

Izvor: XXZ magazin

Komentari: 6

Zoran

19. 04. 2017 - 10:16

Odličan tekst slobodana jovanovića treba svi da ga procitaju
Deki

19. 04. 2017 - 11:16

Tačno. Znam sigurno ko ga neće pročitati. Posrbice i četnici crnogorski jer im se od ovakvih tekstova počne mantati u glavu i spopane ih neviđena muka i osip... Jedan što radi samnom odma trči u WC. Valjda proliv, ne znam što je!?
Izvini Deki...

19. 04. 2017 - 12:11

... ali, ne slažem se sa četnici Crnogorski, jer je to uvezeni pojam kao i činjenje tih patriota... Ja bih to nazvao četnici srpski koji su poprimili pelcer i koji je proklijao u glavama pojedinih (njima malo C.) crnogoraca...nažalost... Ostalo se slažem...
Slucajni turista

19. 04. 2017 - 13:04

Stvarno lep tekst,ali ne treba mnogo komentarisati nista,jasno je svakome ko ima dva prsta mozga o cemu se radi.Na zalost ta prica nije od juce,nije problem sto su se bivsi crnogorci I bivsi ljudi odrekli i svoje domovine i vere i nacije,nego sto su mnogi od njih,ucestvovali u zlocinima protiv crnogoraca,sto su bili spremni da to urade i 90-ih a I danas.Crnogorci nisu samo "socijalna kategorija" vec i realna kategorija i zato se srbi trude da im to izbiju iz mozga.U Srbiji, necete naci nista pozitivno o Crnoj Gori,mozda ima nekoliko procenata ljudi koji o njoj imaju lepo misljenje,ostali su frustrirani razocarani unitaristi i sovinisti,oni bi da spale ceo Balkan zato sto nemaju Veliku Srbiju,a nisu o ovoj i ovakvoj Srbiji u stanju da brinu,osim o svojim dzepovima,Opustosili su celu zemlju,pokrali i unistili sve fabrike,a posle pricali kako im Tito nista nije ostavio i kako bi oni pod Drazom bili Italija,kako ih Evropa mrzi,a pri tome su "zaboravili" milijarde,koje im je dala.
Mišo

19. 04. 2017 - 19:01

Poštovani g. Jovanoviću, nikada, bukvalno, nikada mi na blogu N1 nisu objavili tekst koji kritikuje Dražu i njegove koljače a naklonjen je antifašizmu ili komunistima koji su činili srž tog pokreta. N1 valjda smatra da će mu principal ukinuti dotacije ako se potpuno ne ogradi od komunista a zaboravlja, s obzirom na nivo gluposti i bezobrazluka svojih novinara, da je taj principal pripadnik antifašističke koalicije, da u sred Njujorka u zgradi OUN dominira slika Stjepana Filipovića iz Valjeva 1942. godine pred kojom je veliki Gandi klekao i poklonio se, te da je američko sudstvo priznalo penzijski osnov uvećan za 30% svojim oficirima koji su bili kod Draže u misijama, po osnovu boravka u neprijateljskim formacijama. N1 je demokratski isto onoliko koliko je bio i predsednik Demokratske stranke Milan Grol koji je bez jednog jedinog protesta sedeo u skupštini Jugoslavije od 1918. godina i dalje, dok su Karađorđevići ubijali Crnogorce, silovali im žene i palili kuće.
Vladika

20. 04. 2017 - 16:13

Koliko kompleksa u ovo malo reči! Crna gora je samostalna drzava, cemu potreba opravdati kupljeni referendum?! Ucinjeno je sta je ucinjeno.... Zasto pisac teksta nije spomenuo Petra Lubardu, Mila Milunovica... Ocekivao sam malo vise osvrta na umetnost, a ne na tesko dokazive reci istorijskih licnosti koje svaka trenutna vlast kosristi kako njima odgovara..
Novi komentar